„Kada sam se upisao Umjetničku školu i potom Akademiju, znao sam da je slikarstvo moj posao i da ja to moram da radim. Ali, što slikati? To je bio problem. Dugo me to mučilo i onda sam shvatio da ne treba bježati od sebe. Tako sam počeo da tragam za nekim svojim identitetom. Shvatio sam da su slikari koji nijesu bježali od sebe najviše dali slikarstvu. Oni koji su se naslonili na svoju tradiciju, kulturu... Tako sam i ja pošao od sebe samog, od svog nacionalnog ishodišta. Kinezi svijetu nameću svoju kulturu, Japanci svoju, ja svijetu nudim moju crnogorsku“, kaže poznati slikar Kemal Ramujkić za Portal Analitika.
Rođen je 1947. godine u Podgorici. Završio je Srednju umjetničku školu u Herceg Novom 1966-te. Godine 1971. je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu na kojoj je završio i postdiplomske studije 1973. godine. Radi kao profesor slikanja i crtanja na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Već 30 godina stvara u ateljeu na Adi Ciganliji. U pejzažu je prepoznatljiv po mediteranskoj atmosferi i čempresima. Osim ostataka antičkih figura u bronzi ili mermeru, nikada u svoje slike ne unosi ljudske figure, jer mu to, kako kaže, njegova kultura ne dozvoljava. Za svoje slikarstvo kaže da pripada svima, ali da je njegovo ishodište crnogorsko. Istaknuti je član Crnogorskog nacionalnog vijeća u Srbiji.
Dobio je mnoge nagrade: nagradu za slikarstvo Muzeja 2000. u Luksemburgu, za crtež, „Zlatnu paletu“ ULUS-a, nagradu „4. April“, Nagradu grada Cetinja…
ANALITIKA: Istoričar umjetnosti Đorđe Kadijević je kazao da je tvoja slika po sebi prostor zamućen mlakom podvodnom svjetlošću što se zgrušava oko nepostojanih oblika stvari. „To je prizor pun zanosnog damara i razdražujućeg treperenja čula- uistinu sve stvari i bića miruju, a treperenje je od oka koje igra, zasenjeno svetlošću dana". Kako bi ih ti opisao?
RAMUJKIĆ: To je Kadijević, koga izuzetno cijenim, rekao povodom moje izložbe „Magija mediteranskog podneblja“, koju sam napravio u galeriji ULUS-a u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu. Lijepo je to procijenio, naročito kad govori o svjetlu, treperenju svjetla. Ja ne bih tome ništa dodao. Moj posao nije objašnjavanje slika. Moj posao je slikanje. A što drugi u tome vide, nekad me interesuje, iako nijesam narcisoidan, a nekad me mnogo i ne zanima... Slikam već 45 godina. Kao što je rekao Vojo Stanić, slikar kojeg beskrajno volim - kad bih znao da moje slike niko ne voli, ja ne bih slikao. Lijepo je kad slikar nađe potvrdu za svoj rad, ljude koji ga vole i cijene.
ANALITIKA: Tvoje slike odišu čistotom, duševnim mirom i ljepotom, kao da su bjekstvo iz svijeta svakodnevice i u kojem za takve doživljaje ima sve manje mjesta?
RAMUJKIĆ: Možda je najveći kompliment mojim slikama svojevremeno dala moja mlađa kćerka Hana. Kazala je: „Tata, ja bih tako voljela da živim u tvojim slikama.“ Moj slikarski kredo je da ne slikam svijet onakav kakav jeste, nego onakav kakav bi trebalo da bude. Narušena je harmonija, sklad i njega je sve manje u svijetu. Frojd je jedanput rekao za čovjeka da je humano biće, kome je u prirodi da bude dobar, a u suštini, djela su mu zla. Tako je i sa svijetom. Mi stalno pokušavamo da ga napravimo boljim, kroz umjetnost, tehnologiju... Imamo i te velike pokrete da se sačuva planeta. To je bilo nezamislivo prije 200 godina, hiljadu godina. Spašavamo planetu? Što više rastemo, više se smanjujemo. Što više težimo dobru, sve više je zla. U svakom pogledu.
ANALITIKA: Jednom si izjavio da potičeš iz kulture i podneblja koje nije opterećeno slikom i da su ti nedostajale slike na zidovima porodične kuće u Podgorici. Kako si uopšte postao slikar?
RAMUJKIĆ: Volim to pitanje. Stvarno, u mojoj kući nikada nijesam vidio slike. Ja nijesam znao što je to. Bilo je ukrasa, dekoracija, cvijeće. Tako je u mojoj kulturi. Niko nije imao pravo da predstavi boga, da ga zamisli i prikaže. Bila je jedna ekskurzija kada sam bio u sedmom ili osmom razredu Osnovne škole „Boro Ćetković“, kada smo otišli na Cetinje da obiđemo muzeje cetinjske. I, u Muzeju kralja Nikole, prvi put sam vidio umjetničke slike - Pera Počeka, Jaroslava Čermaka, Vlaha Bukovca... Bile su božanstvene. Vidio sam Počekove pejsaže, Kapri, Napulj, crnogorske pejsaže, portrete, to bogatstvo boja. Nakon toga sam odmah krenuo da po Podgorici tražim platno, ramove, boje... Počeo sam kod kuće da prepariram platno. Kada sam završio osnovnu školu moji su htjeli da me pošalju na zanat. Moj otac je bio berberin, htio je da i ja završim zanat. Ja ni da čujem. Hoću da budem slikar, da idem u umjetničku školu. Stari me odvraćao. Te kako ćeš da živiš od slikanja, te bićeš uvijek siromašan. Što se para tiče, bio je dosta u pravu.
ANALITIKA: Na tvojim slikama uočljiva je vezanost za naš crnogorski ambijent. Je li to dio nostalgije svih nas koji smo otišli iz Crne Gore ili je to trajna inspiracija koja nema veze sa mjestom življenja?
RAMUJKIĆ: Nije nostalgija, mada se ne može reći da nema toga. Kada sam se upisao Umjetničku školu i potom Akademiju, znao sam da je slikarstvo moj posao i da ja to moram da radim. Ali, što slikati? To je bio problem. Dugo me to mučilo i onda sam shvatio da ne treba bježati od sebe. Tako sam počeo da tragam za nekim svojim identitetom. Shvatio sam da su slikari koji nijesu bježali od sebe najviše dali slikarstvu. Oni koji su se naslonili na svoju tradiciju, kulturu... Tako sam i ja pošao od sebe samog, od svog nacionalnog ishodišta. Kinezi svijetu nameću svoju kulturu, Japanci svoju, ja svijetu nudim moju crnogorsku. Tako je i Dado Đurić slikao primorje, krš, cetinjsko polje. Vojo Stanić takođe. Vrlo se dobro sjećam Voja Stanića, iako mi nije predavao. Dado Đurić je u svojim slikama govorio o kršu, o čamotinji, oskudici, o opstanku u surovom kršu. Na kome su rasli slikari, pjesnici, pisci... Njegoš!
ANALITIKA: Vidljivo je da veliku pažnju poklanjaš crtežu.
RAMUJKIĆ: Pa ja sam u suštini crtač. Počeo sam sa crtežom, vjerovatno ću i završiti sa crtežom. U početku je bila riječ ... Tako je i crtež u početku. Crtež je u suštini trag ljudski. Kao što je poezija duša književnosti, tako je crtež duša slikarstva. On je kao trag zvijeri u snijegu. Po crtežu možeš tačno da vidiš ko je ko: da li je čovjek, vuk, medvjed, lisica... Crtež je oružje slikara. Mnoge slikare prepoznaju po crtežu. Od crteža sve počinje.
ANALITIKA: Koliko misliš da je tvoj rad primijećen u zemlji odakle potičeš?
RAMUJKIĆ: Ne volim da pričam o tome. Kad sam bio mlađi morao sam da odem iz Crne Gore. Dosta puta sam pomišljao da li ću da se vratim u nju. Otkupio sam porodičnu kuću u Podgorici od braće i sestara. Ali, ne znam ... Kako ono kažu – teško je biti paroh u svom selu. I Dado je pred kraj života navraćao u svoj kraj. Ni njega za života nijesu pretjerano shvaćali. Ja osjećam da je čitav svijet moj. Nijesam ja tako patetičan. Ja sam Crnu Goru prebolio.
ANALITIKA: Misliš da si dovoljno prisutan kao slikar, umjetnik, u onome što zovemo baština jednog naroda, u ovom slučaju crnogorskog?
RAMUJKIĆ: Ja se držim onoga što je Njegoš najbolje izrazio „pokoljenja djela sude, što je čije daju svima“. Mene sigurno neće izbjeći zasluge, ako ih ima.
ANALITIKA: Pročitao sam da imaš vrlo rezervisan stav prema konceptualnoj umjetnosti , da si veliki protivnik grafita? Koliko je žiža interesovanja likovne kritike i ljubitelja umjetnosti izmještena iz romantičarsko-poetskog realizma, kojem pripadaš, po tvojim riječima?
RAMUJKIĆ: Stvarno mislim da je slikarstvu u ovakvoj formi u kojoj se ja bavim, slikarstvo na platnu ili, „krpe na zidu“ – kako reče ironično jedan konceptualista iz Beograda - kraj neizvjestan. Slikarstvo je zanat, može da nestane kao što su mnogi zanati nestali. Još se čovjek u praistoriji izražavao slikom. Slikarstvo je svoj procvat doživjelo kroz religiju, hrišćanstvo, renesansu. Ali, danas se pojavljuju neki novi oblici. Kad je riječ o konceptualnoj umjetnosti, vjerovatno sam negdje pogrešno protumačen. Ne mislim da konceptualna umjetnost nema vrijednost. Ima tu nešto, vidio sam i dobrih radova. Počelo je kad je Marsel Dišan izložio pisoar u galeriji. Danas se mnogi svjetski teoretičari bave tim fenomenom. Dišan je u stvari poručio da sve može biti umjetnost. Umjetnost već duže doživljava krizu, naročito slikarstvo. Ova civilizacija je previše bombardovana slikom i polako postaje zasićena. Ljudi bježe u prirodu da uživaju u zelenilu. Ja sam slikar, idem po muzejima, galerijama. Ni ja ne mogu više da primim toliko informacija.
ANALITIKA: U prostorijama Osnovne škole “Njegoš” na Cetinju, daleke 1946. otvorena je prva Umjetnička škola u Crnoj Gori, koju su vodili Petar Lubarda i Milo Milunović. Godine 1948. škola je prešla u Herceg Novi, đe joj je prvi direktor postao Miloš Vušković. Umjetnička škola u Herceg Novom ukinuta je 1966.godine, taman neđe kad si je ti završio. Profesori su bili Miloš Vušković, Luka Tomanović, Veliša Leković, Mirko Kujačić, Drago Đurović, Mario Maskareli, Vojo Stanić, Svetomir Poček, Mirko Daljev, Đorđe-Bato Pravilović, Đorđe Oraovac... A đaci, Miodrag-Dado Đurić, Uroš Tošković, Ilija Šoškić, Branko Filipović-Filo, Đuro Pulitika, Gojko Berkuljan, Nikola Gvozdenović, Boško Odalović, Momo Vuković, Slobodan-Puro Đurić, Mihailo-Mujo Jovićević, Vojo Tatar, Jovo Ivanović, Mihail-Milo Pavlović, Jakov Đuričić, naravno ti i mnogi drugi. Kako se osjećaš što si bio dio te istorije i kakav je tvoj odnos prema crnogorskom slikarstvu i slikarima?
RAMUJKIĆ: Pa jasno da mi je drago da sam bio dio tog vremena kada je slika imala moć da privuče. Sa Lubardom i Milunovićem faktički počinje ekspanzija slikarstva u Crnoj Gori. Oni su na neki način rodonačelnici crnogorskog slikarstva. I, naravno, kasnije Vojo Stanić, Dado Đurić, beogradski đaci... I to su slikari koje ja u stvari najviše volim i cijenim. To su generacije koje su, na određen način, stasale u eri socrealizma i poslije njega, a ni Lubarda ni Milunović nijesu bili zagovornici socrealizma, a naročito nije Vojo Stanić. Crnogorci su refleksivan narod, vrlo sklon živopisu, inspiraciji, duhovnosti. Naročito među pjesnicima, piscima, slikarima,... Narod koji umije da misli i razmišlja. To se vidi. Crnogorski slikari su bili u samom vrhu jugoslovenskog slikarstva. Dobro je što danas postoji Akademija na Cetinju da produži tu tradiciju. Naravno, i nju zapljuskuju nove struje, ali ne treba odustajati od daljeg traganja za svojim identitetom, svojom posebnošću i onome što smo.
Kao osnovac i srednjoškolac divio sam se slikama Lubarde, Milunovića, Stanića, u galeriji Paviljona u Podgorici. Nikada nijesam izlagao u tom Pavoljonu, a odrastao sam u njemu. To je potpuno nevjerovatno! Igrao sam se oko njega, čak sam čuvao slike, zamjenjujući neke ljude tamo, zaposlene u Paviljonu, kad bi otišli na doručak ili na sahranu. Da, čuvao sam kao dijete slike Lubarde, Milunovića, Stanića... Nisam izlagao ni u Domu armije, u kojem je bila galerija, gdje sam često išao kao dijete. Imao sam sreće da sam otišao u Herceg Novi. Bila je to sjajna škola.
ANALITIKA: Prošli put smo razgovarali kako smo ti i ja, rođeni i odrasli u multikulturnoj Crnoj Gori kao primjeru tolerancije. Čini se da se u međuvremenu mnogo toga izdogađalo. Kako pamtiš svoje djetinjstvo u Podgorici?
RAMUJKIĆ: Crna Gora je relativno mala zemlja, ali raznolika. U srednjem vijeku se desio jedan talas islamizacije, kada su mnogi Crnogorci primili islam. Zaista je ineresantno za tako mali prostor da je toliko različit. Ne pamtim da je nekada bilo nekih naročitih problema. Odrastao sam u Podgorici i gledam na taj period sa simpatijama. Bilo je tada tolerancije. Odlazili smo kod komšija na Uskrs, Božić. Komšije su dolazile kod nas na Bajram, na slatko. Ispričaću ti jedan zanimljiv događaj, kada sam imao 12-13 godina. Pored slikanja, volio sam da fotografišem po gradu. Tako jednog dana šetam Podgoricom, tadašnjim Titogradom, sa fotoapartom i onako umoran sjednem u skute Stijovićevog Njegoša. I tako sam sjedio, nekako mi je bilo prijatno u Njegoševom naručju. Tada je u Pobjedi radio poznati fotograf Mijo Tuč. Naišao Mijo, i kad me vidio kako sjedim sa fotoaparatom u Njegoševom naručju, izvadio njegov fotoaparat i slika me. Priđe i pita kako se zovem. Kažem mu ja - Kemal Ramujkić. Aha, dobro, dobro. Poslije nekoliko dana donosi moj otac Pobjedu i pokazuje mi na naslovnoj strani moju fotografiju preko pola strane!
ANALITIKA: Već trideset godina stvaraš u ovom ateljeu na Adi Ciganliji. Koliko si vezan za ovaj prostor?
RAMUJKIĆ: Ja sam ovdje kao bačen. U početku se nijesam dobro osjećao. Kad sam počeo da slikam, da radim, polako sam se navikavao na ovaj prostor. I tu sam 30 godina. Osam godina sam i živio u ovom prostoru kad sam se razveo. Bilo je veoma teških dana. Ali, život me je naučio da od mene sve zavisi. Bio sam sam i kad sam sa 14 godina otišao u Herceg Novi. Mnogi ljudi su dolazili ovdje kod mene, afirmisali Adu, crtali, pisali o Adi. I ja sam se tu nasukao.
ANALITIKA: Mnogi slikari koji su pohađali Centar za likovno obrazovanje u Šumatovačkoj ulici, kao važnu činjenicu navode da ih je za prijemni na Akademiju pripremao profesor Kemal Ramujkić. Predaješ i na univerzitetu u Novom Pazaru. Je li bilo poziva iz Crne Gore?
RAMUJKIĆ: Generacije sam spremao u Šumatovačkoj ulici. Ta škola ne postoji evo pet godina. Sve je manje ozbiljnog rada. Na univerzitet u Novom Pazaru dolaze studenti sa sjevera Crne Gore, Kosova, iz BIH, iz okolnih gradova, Kraljeva, južne Srbije... Kao gostujući profesor radio sam u Danskoj, predavao slikanje i crtanje, ali iz moje rodne Crne Gore niko me nije zvao da održim neko predavanje.
ANALITIKA: Osmog aprila imaš samostalnu izložbu u galeriji Gradske biblioteke Beograda. Istog dana, u privatnoj Galeriji 107 u Zemunu. Što si spremio za njih?
RAMUJKIĆ: Desilo se tako da sam nameračio da otvorim dvije izložbe u istom danu. Slavim 40 godina rada i izložba u Galeriji 107 je retrospektiva.
Izložba u Biblioteci grada Beograda je potpuno nova postavka, inspirisana kućama crnogorskim. One me fasciniraju. Kuća nas odaje. Govori ko smo. Po prozoru, po boji prozora, boji vrata. Otškrinutim, otvorenim, zazidanim... Kuća je veliki simbol.
Kurbizje je smatrao da su crnogorske kuće od kamena potpuno autentična arhitektura. Mene inspirišu te autentične paštrovačke, primorske, brdske kamene kuće. Kuće sa otvorima, sa vratima i prozorima otvorenim, otškrinutim, poluotvorenim, zazidanim. Sa krovovima na dvije vode. Puno puta sam išao po Crnoj Gori, fotografisao te kuće, divio im se. One su kao utočište, kao neki spomenici. Kad god ti je teško, majka te prigrli, privije na grudi. Te su kuće kao grudi majčinske.
Slobodan JOVANOVIĆ
