Ili je bolje reći kako se ti gradovi mogu pohvaliti da je Stanićev život bio vezan za njih.
Riječ je, naravno, o Podgorici, Nikšiću i Herceg Novom.
U našem glavnom gradu Stanić je rođen daleke 1924. godine. No, sa nepunih godinu njegovo je novo odredište bio Nikšić. Većinu života provešće u Herceg Novom, u kojem je ove godine proslavio i 100. rođendan, a u kojem je i preminuo.
Ipak, ukoliko biste pitali Stanića, odgovoio bi – “vazda velim da sam Nikšićanin”.
1
Naš je slikar govorio svojevremeno za beogradsko Vreme kako mu se Podgorica “nešto nije svidjela pa je sa osam mjeseci preselio u Nikšić”.
“Vjerujem da su za svakog čo’eka, za njegovo formiranje, najvažnije tih prvih petnaestak godina. Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš”, isticao je on.
Tamo je završio osnovnu i srednju školu.
Nakon toga, mimo studija u Beogradu, od dvadesete godine živio je u Herceg Novom.
Za Nikšić je vezano nekoliko Stanićevih čuvenih slika, a među njima se jedna zove “Nikšićka firma”. Nastala je u ulici u kojoj je Stanić i živio.
“Živjeli smo u centru, u Gundulićevoj ulici. Danas u Nikšiću nema Gundulićeve, kao što više nema ni onih ljudi. A i kako bi ih bilo, e?! Niko nije lud da živi koliko i ja!… E, tu, u centru grada, u ulici koja vodi do manastira, neki Mitar Mitrović je držao kafanu; zvala se – „Konak za prenoćište“, istakao je on.
Firma je, zapravo, bila reklama.
“Firme koje su visile iznad ulaza u kafane i u zanatske radnje slikao je isti umjetnik: Mileta Nikolić, pijanac, rođak pjesnika Vita Nikolića. I, naravno, rođak mog hercegnovskog đaka, velikog crnogorskog reditelja Živka Nikolića. Da je neko pokupio te Miletine slike, da se sjetio, mogao je od njih napraviti izložbu. Bilo je to interesantno naivno slikarstvo”, dodao je.
Objasnio je i pozadinu koja se tiče pomenute slike.
“Na nikšićkoj pijaci su tih godina tezge držali mahom nepismeni seljaci koji bi naveče, kada bi konačno prodali ono što bi donosili sa sela, lutali po gradu i tražili prenoćište. Kako bi im olakšao potragu, Mileta Nikolić je iznad ulaza u kafanu nacrtao krevet i u njemu brkatog Crnogorca sa kapom. Pošto je bio spadalo, na vrh kreveta je ubacio ogromnu stjenicu koju jedino Mitar Mitrović, gazda „Konaka za prenoćište“, nije uspijavao da uoči; ostali su se valjali od smijeha”, prisjećao se Stanić.
Zanimljivo je i to da je Stanić sa partizanima učestvovao upravo u oslobađanju Nikšića tokom Drugog svjetskog rata.
