Pogled u prošlost uvijek nas može osvijestiti i navesti da ispravimo greške na putu kojim sada idemo. Tako je i sa prostorom, načinom na koji se on koristi i postaje – manje ili više – koristan. No, činjenica je da prostor ne podnosi greške, a planiranje njegovog arhitektonskog oblika je način da se one izbjegnu.
Arhitekta mr Slavica Stamatović – Vučković prošle sedmice je održala interesatno predavanje u okviru pratećeg programa izložbe „Nedovršene modernizacije“. Riječ je o cijenjenom stručnjaku, diplomcu Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je na Arhitektonskom fakultetu „Ludoviko Kuaroni“ Univerziteta „La Sapienca“ u Rimu. Bila je stipendista vlade SAD i jedan je od dobitnika Trinaestojulske nagrade za arhitekturu 2009. godine. Sada je doktorant na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, i asistent-saradnik u nastavi na istoimenom podgoričkom fakultetu.Na tragu teme o „nedovršenenim modernizacijama“, koja se odnosi na graditeljstvo prostora nekadašnje Jugoslavije u drugoj polivini XX vijeka, Stamatović–Vučković se osvrnula na vezu sa kulturom, odnosno objektima u kojima je ona nastajala i bila prezentovana. Ona je istakla kako objekti kulture izgrađeni na teritoriji Crne Gore u drugoj polovini XX vijeka „predstavljaju tipološki određenu, ali raznovrsnu skupinu objekata za potrebe kulture“. Primjera je mnogo: od domova kulture u Pljevljima, Ulcinju, zadružnih domova u selima, Reonskog doma kulture koji je postao Narodno pozorište u Podgorici, do Umjetničkog paviljona i Doma omladine takođe u Podgorici.
Tu su i zgrade Zeta filma u Budvi i Doma sindikata, pretovrenog u Bioskop „18. septembar“ u Nikšiću...
- U poslijeratnoj SFRJ, izgradnja ovih objekata bila je pokazatelj novog kolektivnog duha, zasnovanog na marksističkim principima jednakosti i svima-dostupnosti, kao i kreiranja novog radnog čovjeka koji, pored rada, ima pravo na odmor i kulturno-zabavne aktivnosti. I, upravo za potrebe takvog čovjeka kreirani su i domovi kulture.
Naša sagovornica podsjeća na činjenicu da u Crnoj Gori u istom periodu nije izgrađen ni jedan muzej, „već su muzejski eksponati uglavnom našli mjesto u prenamijenjenim, rekonstruisanim objektima“.
Sve pomenute objekte kulture, dodaje arhitekta, povezuje još jedna stvar: njihova namjena najčešće nije primjerena prostoru u koji su bili smješteni, a objekti su nastali u vremenu kada se sve gradilo „bez plana“, „na juriš“, i najčešće nije privedeno prvobitnoj namjeni.
- Model modernističko-socijalističkog grada je podrazumijevao novi prostorni koncept, zasnovan na socijalno vrlo prihvatljivim stanovištima, ali je podrazumijevao i potpunu negaciju svega prošlog i starog. Objekti kulture su često reprezentovali upravo taj model, jer su građeni na prostorima koji su nastajali rušenjem postojećih građenih struktura, čija vrijednost često prethodno nije ni procijenjena.
Stamatović–Vučković potcrtava da je „svaka naslijeđena struktura u prostoru neki oblik kulturnog nasljeđa“, pa je prema tome neophodno „izgraditi određeni odnos i imati svijest o promijenjivosti odnosa kroz vrjeme“.
- Bićemo gotovo prisiljeni da mijenjamo odnos prema tom dijelu graditeljskog nasljeđa, čak i ako sami to ne uviđamo. Jer, to je dio mnogo šire, prije svega - evropske kulturne baštine i politike. Važno je naglasiti da zaštita izgrađenog ne podrazumijeva samo neminovne i nekad dobrodošle prostorne promjene, već daleko svjesniji odnos prema nasljeđu koji nam omogućava postizanje veće kontrole u kreiranju samoodrživog prostora na nivou cijele Crne Gore – zaključuje sagovornica Portal Analitika.
ANALITIKA: Ako objekti kulture, kao što ste rekli, „svojom prostorno-funkcionalnom definicijom predstavljaju refleksiju šireg društveno-političkog konteksta u kom su nastajali“, što možemo zaključiti po dominantnim arhitektonskim oblicima objekata kulture koji su kreirali urbani pejzaž crnogorskih gradova do kraja '80-ih godina prošlog vijeka?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Prostorno-funkcionalna definicija arhitektonskih objekata podrazumijeva znatno šire sagledavanje fenomena arhitekture od samo oblika, tačnije, od njene forme. Naravno, činjenica da su i same forme vrlo rječite i da, često, saopštavaju upravo najznačajnije konotativne poruke. U tom smislu se, mada dosta grubo, mogu razlikovati dvije grupe objekata. U prvu grupu spadaju oni objekti čija forma eksplicitno, jasno pokazuje njihovu namjenu vezanu za kulturu (npr. postojanje višenamjenske sale), često bez posebnih oblikovnih karakteristika. A u drugu spadaju oni objekti kod kojih je osnovna namjena prikrivena - u potpunosti, ili djelimično - i kod kojih forma postaje, prije svega, „znak“. To su, najčešće, objekti koji su imali i memorijalni karakter, a dobar primjer toga je Spomen dom u Kolašinu.
ANALITIKA: Domovi kulture ili omladine, pozorišta, bioskopi, izložbeni prostori, pa spomen domovi, domovi revolucije ili JNA koji su u drugoj polovini XX vijeka građeni u Crnoj Gori, bili su nosioci kulturnih dešavanja tog vremena. Na što upućuje činjenica da je u svakom crnogorskom gradu izgrađen barem jedan objekat kulture, koji je trebalo da bude nosilac kulturnih dešavanja (i politike)?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Kulturni centri su, kao sasvim novi tip objekata, počeli da se grade u gotovo svim zemljama Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Oni su pokazatelji tada potpuno nove kulturne politike, koja je podrazumijevala omasovljavanje kulturnih sadržaja i van isključivo urbanih sredina, neposredniji kontakt između publike i sve različitijih oblika scenske umjetnosti. Do tada, kulturno-zabavni sadržaji su bili podijeljeni na pojedinačne kategorije (pozorište, opera, film), čiji su objekti nalazili isključivo u velikim gradovima. U novoj, poslijeratnoj SFRJ, izgradnja ovih objekata bila je pokazatelj novog kolektivnog duha, zasnovanog na marksističkim principima jednakosti i svima-dostupnosti, kao i kreiranja novog radnog čovjeka koji, pored rada, ima pravo na odmor i kulturno-zabavne aktivnosti. Tako su ti objekti, najčešće tzv. domovi kulture, predstavljali glavna društvena središta čiji je cilj bio razvijanje kreativnog, stvaralački usmjerenog čovjeka koji se ispoljavao kroz razne oblike tada vrlo popularnog amaterizma. I, upravo za potrebe takvog čovjeka su kreirani i domovi kulture.
No, za razumijevanje društveno-političkih implikacija na arhitekturu, svakako je najinteresantniji Dom revolucije u Nikšiću koji - zamišljen kao jedan kontrolisan, smicani, unutrašnji prostor, „grad u gradu“, “mega struktura” - nije nikada završen. Njegova nedovršenost pokrenula je neke druge, spontano nastale, urbane procese, kao što je pojava „kiosk biznisa“ po rubu objekta, koji predstavljaju oblike privremenih sadržaja karakterističnih za proces tranzicije, dakle još jedan oblik prostorne „nedovršenosti“.
ANALITIKA: Istakli ste da u Crnoj Gori, za sve to vrijeme, nije napravljen ni jedan muzej. Da li to znači da smo svoje „sjećanje“ već tada osudili na prostornu ograničenost?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Činjenica je da u Crnoj Gori nije izgrađen ni jedan muzej u pravom smislu te riječi, već su muzejski eksponati raznih perioda uglavnom našli mjesto u prenamijenjenim, rekonstruisanim objektima. Kako je u poslijeratnom periodu akcenat bio na sjećanjima na revoluciju i događaje iz rata, građeni su uglavnom prostori koji su tome bili posvećeni: najprije otvoreni spomenički prostori na mjestima najznačajnijih događaja u cijeloj SFRJ, a tek kasnije i objekti. Tako, na primjer, nije izgrađen Muzej revolucije u Beogradu, koji je po prvonagrađenom rješenju bio predviđen da se nalazi na ušću Save u Dunav. Kasnije je na tom potezu izgrađen Muzej savremene umetnosti. Očigledno je da je po sadržaju bio tražen poseban model objekta, koji će kroz svoje svakodnevno korišćenje da saopštava poruke prošlosti, neposrednije nego što bi to činio muzej. Tako su i nastali pomenuti spomen domovi, poput onog u Kolašinu, i domovi revolucije koji se nalaze u Baru i Nikšiću. U naletu tih spomeničko-graditeljskih planova bio je predviđen i Spomen dom na Žabljaku, ali i taj plan spada u one koji nisu realizovani.
ANALITIKA: Podsjećate da su objekti kulture nastajali u vremenu kada se sve gradilo „bez plana“, „na juriš“, i da najčešće nijesu privedeni prvobitnoj namjeni. Što je uticalo na to da ovakvi objekti postanu reprezent „nedovršene modernizacije“?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Objekti kulture su samo dio mnogobrojnih reprezenata „nedovršene modernizacije“. Brzo donošenje odluka i brza izgradnja bile su neke od karakteristika gradnje u tom periodu, a gotovo uvijek sa određenom političkom pozadinom (obilježavanje važnih događaja i jubileja iz revolucionarne prošlosti, politički skupovi...). Takvo, dosta brzo i često nepromišljeno donošenje odluka u kreiranju prostora, uvijek je rezultiralo pojavom „nedovršenosti“. Ono nije omogućavalo logičan prostorni kontinuitet, zasnovan na strategiji razvoja prostora, a posljedica je nedostatka iskustava, znanja i (ne)razumijevanja prostornih procesa.
Zemljotres iz 1979. godine pokrenuo je nove, neplanirane graditeljske procese, ali su odluke o izgradnji pojedinih objekata - i objekata kulture - takođe bile ishitrene i nepromišljene, što pokazuju domovi kulture u Risnu i Ulcinju, koji su takođe ostali nedovršeni.
I danas je, iz istih razloga, situacija vrlo slična.
ANALITIKA: Kakva se kultura mogla „generisati“ u objektima koji su izgrađeni u društveno-političkom kontekstu kojim se podržavao model modernističko-socijalističkog grada?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Model modernističko-socijalističkog grada je podrazumijevao jedan, u to vrijeme, novi prostorni koncept. On je bio zasnovan na nekim, socijalno vrlo prihvatljivim stanovištima, ujedno njegovim pozitivnim karakteristikama, kao što su jednakost, otvorenost, „prostor po mjeri čovjeka“, ali i jasnim odnosima između pojedinih namjena u prostoru, naročito u sferi stanovanja i pratećih aktivnosti. Ali, pored toga, taj model je podrazumijevao i potpunu negaciju svega prošlog i starog, pa time i dragocjenih iskustava prošlosti na nivou grada, što je, svakako, njegova negativna strana. Objekti kulture su često reprezentovali upravo taj model, jer su građeni u centralnim gradskim zonama, na prostorima koji su nastajali rušenjem postojećih građenih struktura čija vrijednost često prethodno nije ni procijenjena. Naravno, proces „rušenja i građenja“ je sastavni dio prostornih promjena, ali on mora biti promišljen i respektabilan, što često podrazumijeva određenu vremensku distancu.
ANALITIKA: Da li se danas - i koliko - radi na očuvanju ovakvog arhitektnoskog nasljeđa Crne Gore, ili se smatra „nužnim zlom“ - posljedicom jednog vremena koje se želi zaboraviti?
STAMATOVIĆ-VUČKOVIĆ: Svaka naslijeđena struktura u prostoru je neki oblik kulturnog nasljeđa. Neophodno je izgraditi određeni odnos prema tome i, ujedno, imati svijest o promijenjivosti tih odnosa kroz vrjeme. Koliko mi je poznato, Ministarstvo kulture u saradnji sa srodnim institucijama, radi na iniciranju procesa valorizacije i zaštite savremenog arhitektonskog nasljeđa, što će sigurno biti sastavni dio buduće kulturne politike u Crnoj Gori. Kao što je to slučaj i sa mnogim drugim društvenim procesima, bićemo gotovo prisiljeni da mijenjamo odnos prema tom dijelu graditeljskog nasljeđa, čak i ako sami to ne uviđamo. Jer, to je dio mnogo šire, prije svega, evropske kulturne baštine i politike. U tom smislu, vjerovatno će vrlo brzo biti neophodno definisati odgovarajuće zakonske akte koji će sadržati kriterijume vrednovanja i zaštite tog dijela graditeljskog nasljeđa. Takođe, važno je naglasiti da zaštita ne podrazumijeva samo neminovne i nekad zaista dobrodošle prostorne promjene, već jedan daleko svjesniji odnos prema nasljeđu koji nam omogućava postizanje veće kontrole u kreiranju samoodrživog prostora na nivou cijele Crne Gore. Moje iskustvo pokazuje da su saznanja vezana za kulturno-istorijsko nasleđe i razmjena mišljenja sa stručnjacima iz tih oblasti uvijek dobrodošli u procesu projektovanja, jer podižu sam proces - a time i rezultat procesa - na jedan viši nivo, koji pomaže da se arhitektura koristi kao ozbiljno društveno razvojno sredstvo.
Kristina JERKOV
