Kako je Srska postala - Srpska

Piše: Danilo BURZAN

Istražujući porijeklo i korijene mnogih podgoričkih toponima utvrdio sam da su neki od njih, tokom vremena, preimenovani, bilo iz neznanja ili namjere, dok su drugi sasvim nestali, ili prosto zabataljeni. Saznao sam, recimo, da se selo Farmaci nekad izvorno zvalo Farmake, da se isto odnosi i na selo Šteci, koje je odavno imalo naziv Šteke, da su Čepurci nekada bili Čepurke...

Ili: śeverno predgrađe PodgoRice najčešće se pogrešno naziva Vranjske njive, a ispravno je Vranićke njive. S druge strane, među nestalim toponimima su, na primjer, Đulići, na zapadnim padinama Gorice, ili Troglavica, sa istočne strane toga brda... Toponim Masline, vrlo često se (neosnovano) odnosi i na gradska područja koja nikako ne bi smio da "podrazumijeva"...  Da ovom prilikom ne nabrajam dalje primjere, jer je ovo samo uvod u ono što slijedi, a to je pokušaj odgovora na pitanje iz naslova.

Elem, postoje različita mišljenja, odnosno nude se suprotstavljene tvrdnje o aktuelnome nazivu sela Srpska u Zeti, nedaleko od Podgorice. Nasuprot onima, brojnijima, koji smatraju da je sadašnji, zvanični, naziv pravi, pripadam manjini koja nudi i činjenice da to nije izvorno ime toga sela, već da mu je pravi naziv - Srska.

Različita tumačenja: U knjizi "Podgorički toponimi i znamenja", pišući o toponimu Sr(p)ska, uz ostalo, citirao sam i akademika Sretena Perovića, koji ističe da je to zetsko selo imalo naziv Srska, odnosno da je i od nekih očevih savremenika čuo da je njegov otac, učitelj, "radio u selu Srska". I akademik Sreten Asanović je kazao da je od svojih predaka slušao da se tamošnje brdo oduvijek zvalo Srštanjska gora, a to selo Srska. Objavio sam i mišljenje akademika Radoslava Rotkovića da je to selo (sadašnje) ime dobilo u vrijeme okupacije pod Turskom, navodno zato što su Osmanlije sve pravoslavno nazivali srpskim, a pošto je i seoska crkva bila srpska (pravoslavna), to je i selo dobilo taj naziv...

Od brojnih primjera insistiranja na sadašnjeme (zvaničnome) nazivu, odnosno obrazloženja takve tvrdnje, kao tipičan uzeću onaj iz nedavno štampane knjige Miodraga Tripkovića "Kapija Podgorice", u kojoj se navodi se da je selo Srpska to svoje ime dobila po tamošnjim žiteljima, lokalnim stanovnicima, odnosno po - Srbima. Autor knjige, s tim u vezi, citira uvaženoga podgoričkoga profesora, Uroša Terzića, porijeklom iz rečenoga sela, koji, uz ostalo, precizira: "Ovdje su oduvijek živjeli sve sami Srbi... I otud taj naziv". Dakle, tvrdi se da je naziv sela Srpska – po tamošnjim Srbima.

Realni istorijski izvori: Međutim, za tvrdnju da to nije izvorni naziv toga sela, pored gore navedenih mišljenja dvojice crnogorskih akademika, ponudiću i nešto konkretnije. U cetinjskome listu "Glas Crnogorca" (s kraja XIX i početaka XX vijeka) pronašao sam nekolike tvrdnje kojima se negiraju već rečena (aktuelna, zvanična) mišljenja, odnosno ukazuje da je izvorni naziv toga sela - Srska. Autori su dva, takođe poznata, Zećanina.

Tako u broju od 13. juna 1898. godine, "Glas Crnogorca", u opširnome i veoma zanimljivome tekstu "O etnografiji Zete", iz pera Sava P. Vuletića (u to vrijeme učenika završnoga razreda učiteljske škole u Aleksincu, a budućega istaknutoga advokata i političara - gradonačelnika Cetinja i ministra u vladi Knjaževine Crne Gore), čitamo da se to selo zove Srska, a ne Srpska.

Vuletić tu polemiše sa Pavlem Apolonovičem Rovinskim, autorom "Etnografije Crne Gore" (čiju je kraću verziju u nastavcima, predhodno, objavio "Glas Crnogorca") i ukazuje na jednu, kako veli: "ogromnu omašku u 5. tačci nastavka 'Etnografija Crne Gore'". On, naime, uz mnoštvo drugih interesantnih činjenica o etnografiji zetskoga područja, navodi i da se, u tekstu Rovinskoga, zetsko selo Srska"pogrešno imenuje kao Srpska", jer je - kako precizira Vuletić - "njegov izvorni naziv “Srska".* Potom "objašnjava" i naglašava: "Kao rođeni Zećanin smatrao sam ovim ispraviti pogrešku, koja mi je u oči pala"...

I još jedan poznati Zećanin, Petar Majić, tvrdi isti što i Savo Vuletić. Majić je, takođe u "Glasu Crnogorca", u nekoliko nastavaka, tokom juna 1902. godine, objavljivao svoj naučno-istraživački rad na temu "Zetska ravnica - njen geografski položaj". U tome opširnome i vrlo zanimljivome štivu, Majić, uz ostalo, navodi:

"...Još bliže mostu na Cijemni... diže se Srska, ili Srštanska gora, u prisoju koje pruža se selo Srska, đe je istorijska crkva Sv. Đorđija, koju je osvještao vladika Danilo Petrović - Njegoš i u kojoj su ga Turci, preko date vjere, uhvatili. Srštanska gora jedini je kameni majdan za sva zetska sela, koja su južno od Cijemne"... - piše Majić.

Isto tako, u opširnome tekstu u istim novinama, u broju od 23. juna 1902. godine, Petar Majić navodi i ovo: "U Ćemovskom hataru su sela: Mitrovići, na lijevoj obali Cijemne, do njih Lajkovići, u osoju Srštanske gore Srska, a skoro sahat puta u zapad od Srske, na lijevoj obali Morače je Botun. Sva ova sela zovu se jednijem opštijem imenom - Grlja".

Ovome da dodam još jednu tvrdnju iz "Glasa Crnogorca" (još iz 1881. godine), đe nailazimo i na spisak crnogorskih planina i brda, u kojeme se - pod brojem 91. - nalazi naziv: "Srska, 18  - blizu sastanka Morače sa Cijemnom*"...

Sve u svemu, čini se da je ona "ogromna omaška" Pavla Rusa - kako su Crnogorci nazivali Rovinskoga - imala daleko plodnije tlo, od tvrdnji onih (svakako, bolje upućenih) koji su pokušavali da tu njegovu "omašku" isprave. Novi naziv sela Srpska sada jeste i zvanični, ali nije na odmet ukazati i na onaj prvobitni, odnosno izvorni.

P.S. U gornjim citatima rijeka Cijevna se naziva Cijemna, što i jeste tačnije, prema njenome izvornom nazivu, na albanskome jeziku. Naime, tu rijeku, koja izvire u Albaniji, Malisori zovu Cem (ili Ćem), pa se i ravnica kroz koju protiče zove Ćemovsko polje. Naziv rijeke je vremenom malo modifikovan, ali smo zadržali naziv ravnice oko Cijevne.