Sarajevo je bilo prva i najbliža univerzitetska luka đe su pristajali Crnogorci da dokuče više škole i učeniji svijet od postojbine. Tako je i Marko, iz Papa kod B. P. stigao tamo i upisao književnost na katedri Filozofskog fakulteta. Kad sam kao brucoš prispio na istu katedru, Marko je bio na trećoj godini. Tih odmaklih 60-ih, mi šiljokuri smo šćeli da ličimo na čupave, blijede hipike, a Marko ni na koga. Krupno razvijen. Ispršenih grudi. Pravougaono jakih ramena, poput noseće grede. Činilo se da ta ramena ne nose samo glavu i ruke s torzom, već su i noge u njihovom nadleštvu.
Lice u sjenci crnih obrva i još crnje frizure „jeina“, kako su takvu zvali u lokalu, našeg porijekla. Kasnije će ta ćuba biti hit kao „afro“ frizura. Nosio je razvezane cipele ispod dobro srozanih farmerki. Tada sam mu rekao, misleći da ja bolje stojim sebi no on njemu: „Što jadan, Marko, ne pripaziš na držanje i izgled, kakav si ti to Crnogorac?“ Tu moju provincijalnu opasku citiraće kasnije u svojoj knjizi „Moj svijete izgubljeni“, ali neće navesti svoj odgovor meni, pa ću ja: „Crnogorci kad odu neđe da nešto uče, prvo krenu da se zore!“
Kada sam s jadom otrsio prvu godinu, profesorica Stilistike mi je preporučila da se prepišem na istoriju, jer mi je pisanje tanko za književnost. Promijenio sam fakultet, ali nastavio isti studij u Beogradu. Tada sam se rastao sa Markoma ali smo decenijama ostali bliski, uglavnom po telefonu. Kad je čuo da moj roman ,,Život u dva primjerka“ ovđe niko neće da prikaže, pozvao me je da mu ga pošaljem po autobusu PG-SAR. Posvetio mu je predgovor, za drugo izdanje, na više od deset stranica. Ovako ga je počeo: „Dvaput sam čitao roman, iako više nemam vremena ni za jedanput. Naslov zvuči pomjereno, a u stvari je realističan... itd.“ Posljednji put smo se sreli, uživo, na proslavi Dana državnosti CG, koji je priredila naša ambasada u Sarajevu, a neku godinu kasnije će mi javiti da je ,,zaslabio“, te da mu i telefon teško pada.
Bio je pjesnik po rođenju, ali je predavao i „svjetski roman“ po fakultetu. U ratu je bio hroničar zla i zločina nad Bosnom, („Smrt je majstor iz Srbije“, „Poljska konjica“). Neki njegovi drugovi po peru dali su krvoločan doprinos (R. Karadžić, N. Koljević) i slični koljevići. Opisao ih je i otpisao zavazda. Hroničario je i o Crnoj Gori! „...Kazaću nekolike o Amfilohiju Radoviću... Amfilohije je jedan od najvećih bezbožnika koga su moje oči viđele i jedan od najvećih srpskih fašista na tlu propale Jugoslavije... I da sam bio vjernik, u ratu bih raskrstio s Bogom zauvijek, jer gledajući šta rade Amfi i većina srpskih popova, izgubio bih ne jednu, nego sto vjera u boga!“.
Marko je bio pjesnik prije svega i ispred mnogih. U pjesmi „Grad“ opisuje svoj prvi susret sa Sarajevom dok se ispod Trebevića ukoso spušta k njemu uskotrakim vozom. Zvjezdano Sarajevo mu liči na izvrnuto nebo pa se pita oće li u tom svjetlu biti konaka za njega.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
A dušom i drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu,
Živio ko flautu. Ukoso. I u stranu.
O Crnoj Gori i Crnogorcima!
„Jeste, moram se stidjeti zbog onog što su Crnogorci u prošlom ratu radili drugima, jer ta nacistička ološ nije u stanju da se stidi, a pošto se neko mora stidjeti, ko će drugi ako ne ja? Naravno, ako se stidiš, to znači da se, ipak, na neki način smatraš odgovornim... I došao sam do zaključka da Dobro ne obavezuje, a da Zlo ne može da te ne obavezuje!“
„U CG se neću vratiti ni kao leš!“... „Crnogoraca u Crnoj Gori ima nešto preko 40 procenata, ali velika većina njih su rekli da im se jezik zove srpski, što znači da su, ni od kog prisiljeni, posve dragovoljno, oduzeli sebi pravo da govore svojim jezikom. Nađite mi na planeti još jednu naciju koja ne priznaje sebi pravo da govori svojim vlastitim jezikom!“...
...„I nijesam jedini koji (tako) misli, ali češće no drugi ponavlja: Ako se ipak desi da Crnogorci ne umiju sačuvati državu koju su dobili bez ispaljenog metka, to će biti neporečan dokaz da je nisu zaslužili i da se zapravo nema za čime ni žaliti.“
Zašto je odbio nagradu „Risto Ratković“? „Odbio sam je, jer su je opoganili!“ (Data je R. Karadžiću)
Marko je bio domovinski pjesnik. Nije mrzio riječi nijednog naroda i služio se svima iz sve snage. Po rodoljubivosti Jugosloven (bez obzira što je to ničiji narod). Po narodnosti Crnogorac punih 5%, što znači da je bio duplo veći Crnogorac od ijednoga, jer u njegovoj Jugi, kako je iz milošte zvao, bilo je samo 2,5% njegovih zemljaka. Danas i ta „dva i po“ su u sumnjivom i tuđem procentu. Umio je sa riječima kako gođ obrne... pa je stoga znao da raskošno psuje, i iz mjesta i zaleta, i daleko da dobači. Psovka se ne da poetizovati, a njemu je uspijevalo. Bio je pjesnik od svega, a iznad svega od riječi.
Riječi ne znače mnogo ako se na njih pisac ne može osloniti svom snagom, „pa ako izdrže izdrže“, veli Andrić. Marko se toliko oslanjao na riječ da je uvrtao, kušajući je u svim pravcima.
O takvom pjesniku bi, i oni što mu slova pročitali nijesu, nešto da kažu. I neka bi! Znači da je Marko do njih dopro... Kako? To samo on zna! Čitam hvalospjeve o njemu sa prisvojnim konotacijama; naš, njihov, zajednički i šta već glagoljivi hroničari smrti znaju da kažu o pokojniku! Zasluge za narod ne znače ništa ako nema nadležnih za to. Reći na kraju, da je neko veliki, to ništa ne košta a reći prije kraja, to košta. Otiša’ je ka usamljenik, gotovo pustinjak. Nije imao mnogo vajde od zemlje nastanka ni od zemlje pristanka. Branio ih je obje, glavu Bosni, a obraz Crnoj Gori.
P.S. Ostaj mi zdravo u svom djelu, izvan svoje zemlje. Crna Gora ima jake selektore za zaborav i sebe same, a kamoli svojih usamljenika. Zbog toga mi je draže što si ostao svoj, a ne naš. Adio, stari druže! Adio!
