To je otprilike slučaj i sa najnovijom „konferencijom za štampu“ Narodnog muzeja, kao logičnom nastavku decenijskog humorističkog rijalitija zvanog „apsolutno prva revizija“. Skoro publikovani krnji nalaz raspuštene „Državne komisije“, koja prema tvrdnji Tužilaštva „nije službeno lice“, tu su doživjeli svojevrsnu reviziju revizije, filovanu poluistinama i neistinama, kako bi se „nepobitno“ dokazalo da ne nedostaje najveći dio toga što su sami naveli da nedostaje, ili da se radi o bezvrijednim „muzealijama i kulturnim dobrima“ (hoće to tako). A i „ako“ nešto fali, sigurno će se „pronaći“ iako ga nema, pošto ga neminovno ima, samo se ne zna đe je.
Eto tako, sad smo u teškoj nedoumici da li fali i onih 130 predmeta od prethodne konferencije za štampu, jer niko neće o tome ništa jasno da saopšti, ili napravi neku uporednu analizu, nego sve nešto okruglo-pa-na-ćoše, parcijalno, relativizovano, maglovito „jes i nije“. A u Etnografskom muzeju, manjkovi su se u međuvremenu makar nominalno skoro duplo uvećali.
Pričinjavala se u prošlom Izvještaju i jednogodišnja rupa u registraturnoj građi, reda veličine od 500 do 1500 muzejskih dokumenata, što predstavlja posebno krivično djelo, o čemu je objavljeno i izjašnjenje nadležnih, ali ovoga puta bez epiloga, jer se „štednja“ na jasnim podacima i neobjavljivanje baš svih nalaza pokazalo kao imperativ.
Prvi od tri interpretatora „službene istine“, muzejski „portparol“, bio je veoma jasan jedino po pitanju „eklatantnih primjera“, kojima je pokušao da dokaže da „možda“ fali nekih 5-6 predmeta tu i tamo, a da veći dio nedostajućeg materjala, pogotovo što se tiče 1142 predmeta iz Biljarde, čini samo „pomoćni materjal“, odnosno bezvrijedne papirčine, čiji je status tobože preformulisala nekakva fantomska „stručna“ komisija, za koju nijesam baš čuo, niti vidio neki njen dokument. U ovaj broj spadaju i 122 navodno „preštampane“ i, kako veli, „prigodno poklanjane“ litografije, pozivajući se ništa manje nego na Sava Vukmanovića i Zapisnik o primopredaji iz 1972. godine, gdje je baš suprotno portparolovom blefu za štampu, ovaj stari direktor samo ukazao na neprimjerenu praksu jednog od svojih prethodnika, koji je „ustupio nekome od litografija Njegoša“ i još ponešto, ali je u istom dokumentu ukazano i na litografske originale Anastasa Jovanovića „vrijedne pažnje“ i potrebu da se unesu u nekompletni inventar Biljarde.
Izgleda da se u Narodnom muzeju mnogi još uvijek nijesu naučili ozbiljnosti i da riječ ima težinu. Zato mogu otvoreno reći da olako „proglašavanje“ litografija Anastasa Jovanovića bezvrijednim, zbog banalnog pravdanja muzejskih manjkova i nerada, predstavlja drskost i manipulaciju prve kategorije, na isti način kao što je 15.895 novopronađenih „praznih koverti i vizit karti“ iz dvorskog podruma „priznato“ za „zbirku kancelarijskog materjala“, i to isključivo radi popunjavanja brojčane „rupe“ u dvorskom fondu, koja je evidentna prema izvorima Raka Vujoševića i tiče se veoma konkretnih predmeta i zbirki.
I baš kad se očekivala mrvica objektivnosti, čisto reda radi, agonija za štampu dobila je na „zamahu“ tokom radikalnog nastupa prilično egzaltirane glavne dvorske „autoritetke“, po kojoj, kako sam razumio, ne fali ama baš ništa. Ona veli i da su manjkovi praktično fiktivna stvar, proizvod „prenošenja predmeta iz muzeja u muzej“, opet pozivajući se na zapisnike o primopredaji i staru muzejsku dokumetaciju. A to što zakonite dokumentacije još uvijek nema, nije bitno.
Samo se pitam kako funkcioniše rečena gospođa, koju baš dugo znam, kada tokom svih ovih godina nije primijetila da ne postoji zapisnik o primopredaji u kojem manjkovi nijesu navedeni taksativno. Da su brojke samo prepisane, dobili bi se značajni rezultati, kao, na primjer, u slučaju manjka 630 komada posuđa, nakon što je 894 komada „otpisano zbog poklona, otuđenja i sl“. Isto važi za neko oružje i druge trice o kojima sam već dosta toga objavio, ali mora da nije imala vremena.
Istini za volju, od organizatora ovog performansa, glavne muzejske dame u salata-zelenom kompletu, i pratećeg vokala u liku pomenutog portparola, mogli su se pored očekivane samohvale zbog „postignuća“ čuti i nešto drugačiji tonovi, disonantni sa već rečenim (očigledno se nijesu baš potpuno dogovorili sami sa sobom), priznavši da se ipak radi o „apsolutno prvoj reviziji u Narodnom muzeju od njegovog osnivanja“, donekle nezavršenoj, kao i da fali i nekoliko stotina krajnje nevaspitanih predmeta, koji se nijesu javili kad su nestajali, pa će morati da ih prijave Tužilaštvu. Samo nije navedeno koji su to predmeti, jer je, koliko znam, za transport nekih potreban kamion, a drugi su mogli sami da plove jezerom.
Nego, da ne bih previše davio, ovaj demanti upućen autarhičnoj ekipi, koja bi na sve da „stavi tačku“ između četiri zida i po mogućnosti bez opaski, i ovoga puta ću ilustrovati na jasan način, kroz primjere iz njihovih Izvještaja i dokumenata koji su podastrti „Državnoj komisiji“.
Pa da krenemo opet od Biljarde, najviše zbog rijetkih originala iz Njegoševog vremena, kojih više nema, ali i „kategoričke“ tvrdnje da je to što fali gomila banalnih papirčina.
Njegošev muzej danas je prenakrcan reslovima uglancanog namještaja iz dvorskog depoa, koji sa Biljardom i Njegošem nema apsolutno nikakve veze. Postavci nedostaje mnogo šta čega je prije bilo, fali joj „starudija“, a ponajviše 1333 predmeta, od kojih čak 324 jedinice sa spiska „kulturnih dobara“. Prema posljednjem revizionom Izvještaju iz decembra 2019. godine, koji potpisuju predsjednica, Tatjana Jović, (etnolog, muzejski savjetnik i govornik na konferenciji), i članovi: Natalija Jovanović (dokumentarista), Božidar Martinović (istoričar i muzejski savjetnik), Ana Ljesar (istoričar umjetnosti i kustos), Tomislav Jovanović (konzervator) i Maja Dragićević-Roganović (etnolog muzejski savjetnik), nedostaju, pored ostalog, sljedeća „bezvrijedna“ kulturna dobra:
- Iz zbirke „Njegošev nakit” – 1 predmet,
- Iz zbirke „Biblioteka Petra II” – 1 predmet;
- Iz zbirke „Fotografije” – 194 fotografije (među kojima, po raspoloživim izvorima, i talbotipski originali iz 19 vijeka, kojih imamo „na pretek“, kad bi se zezali)
- Iz zbirke „Umjetničke slike i grafičke reprodukcije” – 5 predmeta;
- Iz zbirke „Skulpture” – 1 predmet;
- Iz zbirke „Njegošev namještaj” – 9 komada, među kojima ormar i umivaonik od orahovine, od 14 sličnih predmeta, koliko je uvedeno u Registar kulturnih dobara.
- Iz zbirke “Filatelija” 100 predmeta, odnosno kompletna jubilarna edicija, koja svakako nije bila “pomoćni materjal”, niti je neka nenadležna muzejska komisija mogla „prekvalifikovati“ bez saglasnosti Zavoda za zaštitu spomenika, odnosno Uprave za kulturna dobra. I tu se, dakle, portparol uz amin ostalih muzejskih „autoriteta“ malo izuo i bavio „muzeolagijom“, što je generalno loša navika.
Dakle, da fali samo jedan komad originalnog Njegoševog namještaja, trebalo bi da u najmanju ruku bude stid svakoga ko Biljardu „kiti“ bez kriterijuma, čak i kineskim namještajem, kao da je u pitanju prodajni salon, a ne memorijal,. Jer, memorijal čine originali i materjal njima blizak, a ne ono što je „lepo“ .
Isto je i dokaz da muzej nije baš za svakoga.
Pored registrovanih „kulturnih dobara“, nedostaju i sljedeće „bezvrijedne papirčine“, od kojih navodim samo važnije:
- Među 1142. tobože „pomoćna predmeta“, nalazi se „Prepis `Gorskog vijenca` iz 1847.“, antidatiran u Izvještaju za jednu godinu, pisan starim pravopisom. Da podsjetim, ovo djelo je i štampano u Beču 1847. i štampanih primjeraka ima više. U konkretnom slučaju radi se o starom, očigledno unikatnom i ranije zabilježenom rukopisu, a ne o štampanom, kucanom, foto-kopiranom, skeniranom ili „pomoćnom“ materjalu;
- Kvita, odnosno originalni račun za štampanje Luče mikrokozma, vjerovatno još jedan bezvrijedni „pomoćni materjal“ i nepotrebno svjedočanstvo o publikovanju ovog epohalnog djela, izmišljeno sa namjerom da se Muzeju podmeće kako mu nešto fali;
- Pomenutih 122 komada originalnih, a ne „preštampanih“ litografija i bakroreza Anastasa Jovanovića, sve naravno iz 19 vijeka, iz takozvane “Nedovršene edicije”, posljednje koju je ovaj poznati srpski fotograf i litograf imao namjeru da publikuje. U Biljardu je stigla nakon dugog putešestvija 1951. godine, odnosno kada je Njegošev muzej osnovan i kao mnogo šta drugo, vukla se po škafovima dok nije raskubena. U Beogradu ova likovna ostvarenja predstavljaju blago od kojeg se prave izuzetno posjećene izložbe, a na Cetinju se tretiraju kao bezvrijedni balast;
- 9 poštanskih markica sa motivima iz Gorskog vijenca (nekoliko neprekvalifikovanih originala “za ponijeti”);
- Koverta bez pisma, Njegoševa, upućeno Simu Milutinoviću;
- Dokument sa potpisom Njegoševim (opet “pomoćni” original);
- 8 komada Slavikovih crteža Biljarde, umjesto kojih sad imamo jednu fotografiju.
- Bakrotisak od Teodora Valeria.
Pored Namještaja iz Biljarde, fali i sedam komada namještaja iz Njegoševe rodne kuće na Njegušima i to:
- 2 rezbarena ormara,
- 2 kreveta,
- 2 natkasne sa mermernim pločama i
- 1 ogledalo sa mermernom pločom.
Dugo smo se natezali oko ovoga, ali je na žalost “revizionista” nedostajući namještaj više puta popisan, a nikada otpisan.
Nedostaje i 10 predmeta iz legata Njegoševog ađutanta Đuka Sredanovića, što pomenuše, ali ne rekoše o kojima se radi:
- pribor za kidanje nokata,
-ćilibar za lulu,
- kašika,
- viljuška,
- ibrik,
- kašika metalna,
- nož za kalemljenje,
- turpija,
- zvonce,
- kašika za cipele.
Sve neke sitnice za ponijeti.
Fali i Njegoševa slika u lovačkom odijelu, 51 komad “spomenica, znački i plaketa”, gramofonske ploče i još što-šta, pa sami saberite.
Što se tiče “Njegoševog sata”, čija je prijava protumačena kao “podmetanje”, muzejska elita o njemu i mnogo čemu pojma nije imala dok im nijesam stavio na sto dokumentaciju i dokaz da je ovaj predmet bio u posjedu Narodnog muzeja, upisan u spisak “trezorskih vrijednosti”, zajedno sa “zlatnim pečatom dvorske kancelarije”, kojeg su ovog puta elegantno zaobišli. Kako je sat završio u Manastir, druga je priča, a pečata i dalje nema. Kako su stvari “cirkulisale” između “ustanova”, znaće se kad se raščivija i ko je vraćenu “povelju Ivana Crnojevića” upisao u manastirski inventar kao “poklon” Narodnog muzeja. Ali, sve će ponovo doći na red, kao i priča o Počekovim slikama.
U Etnografskom muzeju, da napomenem, prema revizionom nalazu fali 5 pištolja, nekoliko ćemera, preko 20 komada etnografskog namještaja (gomila stolovača i tronožaca), djelovi nošnji, razne alatke, gusle, tri jezerska čuna... I ukupno 102 kulturna dobra, prema komisijskom nalazu. Tamo i arhivsko-bibliotečkom odjeljenju posao su obavili korektno.
U Istorijskom muzeju čak i prema “poželjnoj” i “selektiranoj” dokumentaciji, pored fotografija ipak fali “ponešto” od vojne opreme i oružja. Popisano je barem 14 komada lakog i teškog naoružanja, od kojih 3 puške, 2 revolvera, avionska bomba, haubica, brdski top, teški puškomitraljez “Breda”... Fali, fakat, još 10 topova, prema “nepoželjnoj muzejskoj dokumentaciji” i oko 30 komada otuđenog ili zamijenjenog oružja, prema Maslovarićevom policijskom dosjeu, o čemu je već pisano, ali ta veoma jasna muzejska i policijska dokumentacija nije odgovarala komisijama i “nadzoru”. Međutim opet će doći na red, kao i Vujoševićev dosje u vezi sa hiljadama dokumenata uzetih iz Muzeja NOB na revers.
U Dvoru od 967 nedostajućih predmeta, prema komisiji fale i 104 kulturna dobra iz dvorskog fonda, među kojima i 4 famozna pečata guvernadura Radonjića, unikatna istorijska svjedočanstva, za koje su ranije “pečeno” tvrdili da nijesu postojali ili da se radi o pečatima Petra I. Istina, ni sad ih nijesu pomenuli.
I iz dvorske biblioteke fale 94 kulturna dobra, od preko 180 bibliografskih jedinica, a hiljade “otpisanih” predmeta iz Dvora predstavljaju posebnu priču, koja ni iz daleka nije dopričana. Ukratko, biće da ipak fali “malo više” od stidljivo pomenutog, pa će biti dosta posla za Tužilaštvo. A i da je “samo” onoliko koliko je “kroz zube” pomenuto , neko od “odgovornih” bi morao da podnese ostavku zbog izmišljotina izrečenih na konferenciji za štampu, tvrdnje “da je sve u redu” ili prećutkivanja činjenica.
Na kraju, Narodni muzej danas ne raspolaže sa oko 66.000 predmeta, kako se tvrdi, jer ima fiktivnu “zbirku” od oko 16.000 istinskih papirčina, a ni manjkovi i otpisi nijesu realno prikazani. Uostalom, mnogo šta će kad-tad doći na naplatu, pogotovo zbog činjenice što nova revizija mora biti pokrenuta po zakonu svakih 5 godina. Ne da se radi po pet ili 10 godina kao sada, nego u navedenom roku. Zato, dragička, sve mora ponovo, a ja ionako imam vremena i materjala, pa ću se potruditi da novom Ministarstvu pružim odgovarajuće informacije.
I još nešto: Imam utisak da inventaru Narodnog Muzeja fali velika metla.
