Jedna fotografija, sačuvana u arhivi Kongresne biblioteke u Vašingtonu – za Crnu Goru je kao linija života. Istovremeno, i kao „povratak u budućnost“. Datirana i arhivirana januara 1920. godine: slika i prilika žičare na relaciji Kotor - Lovćen.
„Amerikanci savlađuju balkanske planine“. Tako naslovljeno, iz tadašnje, za našu zemlju sada neprocjenjivo vrijedne građe sa filmova Američkog crvenog krsta (ARC). „Ova fotografija pruža dobar uvid u crnogorsku zemlju. Tanka morska linija je Kotorski zaliv, 3.000 stopa ispod mjesta na kom je slika fotografisana. U pozadini možete vidjeti žičaru, koju su Austrijanci izgradili tokom njihove okupacije zemlje...“
Prvo je bila ključna linija snabdijevanja, za austrougarske okupatore u Crnoj Gori. Okupatorskoj vojsci nije bilo potrebno samo oružje, već kompletna logistička podrška, ljekovi, dio hrane... Ta linija, to je bila ona arterija koja je austrougarsku okupaciju, u nekoj mjeri, uz dobro dokumentovan komitski otpor – činila Austrijancima održivom i „živom“.
Gradili su je stihijski: Crna Gora je bila okupirana od januara 1916, a već istog mjeseca, po zimskoj hladnoći i vjetru, po nepristupačnom terenu, Austrijanci su započeli da je grade. U važnom djelu o njoj, knjizi Radojice Pavićevića objavljenoj prije osam godina, podatak: mogla je za samo sat do Njeguša prevesti sedam i po tona materijala! Takođe zapisano: prvi krak, od Škurde do Krsca, sagrađen za samo 41 dan. Dužina 2.607, a visinska razlika čak 963 metra.
Američki vojnici sa zastavom koju su ispleli Crnogorci FOTO: loc.gov
Austrijanci su zapisali i da je ta 1916. bila zima velike gladi. Za okupacionu vojsku i stanovništvo, samo u martu 1916, prevezeno je 200 tona kukuruznog brašna, 70 tona hljeba... Što Crnogorci nijesu doživjeli ni kao pomoć, ni kao znak prijateljstva; naprotiv, bili su okupirani.
Već oštećena, žičara je prestala da radi krajem 1918; što se taman i poklapa s austrougarskom kapitulacijom. Pavićević zapisuje da sistem potom nije obnovljen; iako se to apelovalo 1919.
Onaj zapis iz Kongresne biblioteke u Vašingtonu ipak govori da, makar dijelom i u toj najstrmijoj dionici, žičara jeste bila u funkciji. „Nakon primirja, Amerikanci su je popravili i sada se koristi za potrebe misije Crvenog krsta, za zalihe potrebne u planinskim oblastima“... Zalihe, jasno je, ticale su se ljekova za vrijeme stravične epidemije španskog gripa; ali i hrane i nove odjeće, prije svega za brojnu ratnu siročad, o kojoj je Američki crveni krst brinuo u našoj zemlji u posljeratnim godinama.
Njih nijesu tretirali kao okupatore, daleko od toga. U prilog i još jedna fotografija, koja apsolutno zaslužuje počasno mjesto na zidu Američke ambasade u Podgorici. Takođe datirana na januar 1920. godine – kao svjedočanstvo da je major I. Dž. Smit iz San Franciska fotografisan sa starim topom, koji je u službi crnogorske vojske, u svim knjaževskim i kraljevskim ratovima, bio duže od pola vijeka. I s američkom zastavom, koju su lokalci ispleli u znak zahvalnosti Američkom crvenom krstu.
Tu se pominje i da Crnogorci nijesu imali priliku da kupe američku zastavu bilo gdje. Već su je „preslikali“ sa jednog postera, pa pažljivo ispleli za majora Smita, čiju su misiju izuzetno cijenili.
Konačno, najtrajnija vrijednost ove misije jesu te fotografije. Prije svega zato što su bile praktično prvi opsežan i detaljan dokument svakodnevnog života na crnogorskom prostoru.
U nekoliko klikova, preko sajta Kongresne biblioteke u Vašingtonu možete pristupiti ovoj pažljivo sistematizovanoj građi. I možete posvjedočiti brojnim fotografijama Crnogorki tog vremena: na putu do pijace, na konju u ratnoj uniformi, ispred džamije, sa djecom u redu za lijek... Njihovi likovi ispričaće vam neku stvarnu istoriju, skrivenu valjda samo zato, jer je beskrajno dragocjena.
