Kako u predgovoru navodi sam autor „ova knjiga se bavi istorijom i istoriografijom. Otuda su obrađene istorijske ličnosti koje su stvarale istoriju Crne Gore ili su se bavile proučavanjem istorije Crne Gore.“ Poslije te prometejske promisli čitalac bi pomislio da se radi o izuzetnom i kreativnom poduhvatu koji bi na jednom mjestu načinio izbor istaknutih ličnosti koje su, pored visokih funkcija koje su pokrivale tokom karijere, ostavile velikoga traga u crnogorskoj istoriografiji.
Međutim, akademik CANU pošao je korak dalje. On je kao kriterijum za izbor zapravo postavio sebe, napisavši da „eventualne sugestije ne mogu biti protivne odabranim ličnostima“ te je tako nastao spisak imena koji bi zbog svoga artističkog potencijala zasigurno završio u „enciklopediji top lista“, Beskrajnim spiskovima Umberta Eka, samo da se Lakić ranije odlučio na ovaj poduhvat.
STRUKTURA PERFORMANSA
Ostavljajući eventualnoj ingenioznosti akademika Lakića krivnju što nijesmo razumjeli parametar po kojemu je odabrao prvu ličnost kojom je otpočeo svoje štivo, čini nam se da je mimo svih standarda i metoda istorijske nauke preskočio crnogorskoga vladara i vladiku Vasilija Petrovića-Njegoša, autora Istorije Crne Gore (Moskva, 1754), čijim bi portretom po svim naučnim uzusima i karakteristikama pomenute knjige ona trebalo da počne. Akademik Lakić knjigu je počeo Petrom I Petrovićem-Njegošem koji ga je, kako fonklauzevicki reče, zanimao kao „filozof rata i mira“.
Dalje se, do završetka prvog poglavlja, nazvanog „Stara Crna Gora“, po samo njemu znanim razlozima smjenjuju: Vuk Karadžić (!), Njegoš, kralj Nikola i Valtazar Bogišić (!). Poznato je da se termin „Stara Crna Gora“ do sada najčešće koristio kao naziv za prostor tzv. četiri nahije. Akademik Lakić mu je, evo, dao potpuno novu upotrebnu vrijednost, čime je našu periodizaciju istorije zadužio originalnim pristupom. Ako je period od Petra I do 1918. godine nazvao „starim“, pitamo gospodina Lakića kako bi nazvao period od vladike Danila do Petra I? A kako onaj još stariji period, od pada pod Osmansko Carstvo? I još da pitamo: đe je u tome Lazar Tomanović?
Period Crne Gore u Jugoslaviji još je papreniji, u njemu se preskaču ličnosti poput Dušana Vuksana, Gligora Stanojevića ili Branka Pavićevića, ali se zato tu nalaze patrijarh SPC Gavrilo Dožić (!), zatim Niko Miljanić, Milovan Đilas, Blažo Jovanović, Svetozar Vukmanović Tempo (!), a sve u društvu istoričara Branka Petranovića i Dimitrija Dima Vujovića te akademika koji se nijesu pretrgli nekom posebnom ljubavlju prema Crnoj Gori – Vasa Čubrilovića i Sretena Vukoslavljevića. Ponavljamo, kojim je parametrima akademik Lakić načinio ovaj spisak, nije nam dokučivo pa ćemo se opet poslužiti njegovim riječima: „pri tome sam nastojao da u izboru konkretnih tema budem što je moguće inovativniji“.
Doista, pored pobrojanih ličnosti, njegovu inovativnost dokazuje potonje poglavlje nazvano „Savremena Crna Gora“.
Akademik je za ličnosti „koje su stvarale istoriju Crne Gore ili su se bavile proučavanjem istorije Crne Gore“ odabrao ovu petorku: Obrena Blagojevića, Bogumila Hrabaka, Vlada Strugara, Vasilija Krestića (!) i ni manje ni više nego super zvijezdu svih all-star utakmica protiv Crne Gore – Rista Ćirova Radovića! Posljednje poglavlje, u kome su uglavnom zastupljeni negatori Crne Gore i crnogorskoga identiteta, možda je ključ za dešifrovanje Lakićeve knjige. Mi ćemo se zato u ovome prikazu najdetaljnije baviti potonjim portretom, da vidimo i pokažemo kako to CANU od sredstava države Crne Gore sagledava život i djelo čovjeka koji je cjelokupnu svoju karijeru posvetio uništenju građanske i crnogorske misli u Crnoj Gori. O ostalim komponentama voluminoznog djela u izdanju CANU nekom drugom prilikom.
"NAJSUPTILNIJI DUHOVNIK" U ZLOME VREMENU
Amfilohijevo žitije u izdanju CANU, iz pera akademika Zorana Lakića, na strani 291. počinje ovako: „Mitropolit cetinjsko-primorski i egzarh pećkog trona dr Amfilohije (Radović) nalazi se u samom vrhu ljestvice najzaslužnijih i najpopularnijih ličnosti savremene Crne Gore (...) a kako i ne bi kad je napisao toliko knjiga u oblasti najsuptilnije duhovnosti, koje ga smještaju u najuži krug teologa pravoslavnog hrišćanstva. Crna Gora do sada nije imala takvoga.“ U duhu biranog ruskog belogardejca koji je krvario protiv revolucije, akademik Lakić nastavlja: „Okupio je i okuplja vjerski (!) narod i sabrao njegovu neizmjernu snagu da duhovno predvodi Crnu Goru nakon višedecenijskih ideoloških zabluda, koje su se ogledale u sloganu: Čizma noga – nema Boga! U ratu 1941-1945. godine i Bog je bio sahranjen sa mnogim sveštenicima – narodnim prosvjetiteljima.“
Ironija kompletne crnogorske zbilje leži u tome što ovo nije pisao nikakav belogardejac, kontrarevolucionar ili novopečeni ipođakon – nosač ikone na litijama, no osoba koja je svoje ime i karijeru izgradila kao istoričar „NOR-a i revolucije“. Sada će mnogi poznavaoci lika i djela akademika Lakića očekivati poentu u pravcu nabrajanja svih dosadašnjih njegovih knjiga čiji bi naslovi i površna eksplikacija pokazali kako je akademik Lakić pljunuo na svoj rad i bačio svoja djela na revizionističku lomaču dobroga inkvizitora Đeda. Ali ne, mnogo je zanimljivije primijeniti metod tzv. „duplog gulaša za Branimira Šćepanovića“ iz legendarnog Časa anatomije. Recept za „dupli gulaš“ akademika Lakića stvorio je sam akademik Lakić. Da biste bili u stanju proizvesti tako nešto neophodno je da budete u CANU. Tada ništa nije nemoguće. Pa ni ovaj slučaj.
Vrijeme stasavanja Amfilohija Radovića do njegova sijedanja na vladičanski cetinjski prijesto akademik Lakić je (vjerovatno pod uticajem novohagiografske literature o popu Maci, Nikolaju Velimiroviću i Joanikiju Lipovcu) šablonski opisao kao „vrlo teško vrijeme po Mitropoliju crnogorko-primorsku i uopšte pravoslavlje u Crnoj Gori.“ Kao da nije živio u tome vremenu, Lakić zaključuje da je pedeset godina „tzv. 'narodne vladavine'“ ostavilo pustoš u Crnoj Gori (!) – crkve i manastiri bili su – veli – zapušteni, mitropolija nije imala sveštenstva a „čitave generacije stanovništva indoktrinirane i ideologizirane propagandom, bile su razvjerene i denacionalizovane.“
U tome je vremenu pak, akademik Lakić stekao sve titule i zvanja. Uostalom, za vanrednoga akademika izabran je 1993. godine, u vrijeme kad je njegova bibliografija sadržala samo birane riječi za „ono vrijeme“ o kojem sad beśedi kao o dobu kad su „generacije bile indoktrinirane i ideologizovane propagandom“. Kako je u „tome vremenu“ slovio za etabliranoga naučnika, univerzitetskoga profesora čije knjige vrve hvalospjevima na račun narodne vlasti i revolucije, a kako drugih knjiga u vrijeme izbora za akademika nije imao, postavlja se pitanje je li Zoran Lakić iz „onoga vremena“ ista osoba kao Zoran Lakić danas, ili je neko Akademiji podmetnuo, pa su primili partizana, a odnjivili četnika istoga imena i prezimena.
Oskudna pismenost, metodološki redukcionizam i istoriografski egzibicionizam koji krase i onoga i ovoga Zorana Lakića, ipak nas utvrđuju u uvjerenju da je riječ o istoj osobi koja je kao i mnogi Crnogorac 90-ih godina XX vijeka zanoćila s jednom, a osvanula s drugom kapom, premda ono pod kapom nije supstancijalno izmijenjeno.
Obrt u vremenu razvjerenja i denacionalizacije u kome je akademik Lakić smicao skorup iz crvenoga mijeha, učinio je blagoslovljeni i bogopomazani dolazak Rista Radovića koji se po akademikovu kazivanju može nazvati „renesansom duhovnog života“ Crne Gore. „To nije bilo nimalo lako, jer se pet decenija antisrpskog i antipravoslavnog rada u Crnoj Gori nije moglo tek tako izbrisati. Na temeljima takve doktrine, u višestranačkom životu Crne Gore, javile su se separatističke, antisprske i antisvetosavske političke grupacije, koje su produkovale svoju zloćudnu izraslinu u vidu pokretanja pitanja autokefalnosti crkve u Crnoj Gori.“ – naglašava akademik.
Kako smo se odavno uvjerili da je u izdavaštvu CANU sve moguće i kako smo već pomenuli da se akademik Lakić odrekao svog negdašnjeg rada, ne možemo a čitaoca ne uputiti na sadržaj ove knjige od strane 123 do 135, kako bi mu priśeo onaj gulaš koji je već nekako progutao. Tamo se akademik Lakić uspio javno odreći akademika Lakića u istoj knjizi! Na tih dvanaest stranica stala je biografija Blaža Jovanovića, prvoga čovjeka Crne Gore i partije nakon Drugoga svjetskog rata koji je dugo vremena bio personifikacija novog crnogorskog gospodara.
U toj crvenoj i predamfilohijevskoj epohi kada su progonjeni srpstvo i pravoslavlje, porušene i zapuštene crkve, kako navodi akademik Lakić, Crnom Gorom je vladala „izuzetna ličnost svoga vremena“ (str. 123), kako ponovo navodi akademik Lakić. Ako bi se Robert Benton odlučio za snimanje nastavka kultne drame „Kramer vs Kramer“, nedvojbeno bi je nazvao „akademik Lakić vs akademik Lakić“. Za akademika Lakića nema sumnje da je Jovanović „istaknuti revolucionar i heroj“ koji je bio „voljen i kao izuzetna ličnost, i kao istaknuti revolucionar, i kao principijelan rukovodilac“ (str. 134), „legendarna ličnost revolucije“, „jedna od najpopularnijih i najznačajnijih u našoj novijoj istoriji“ (str. 127).
Kako je moguće da je za vrijeme mandata takve legende i ljudine vladao sistem u kome su „čitave generacije stanovništva indoktrinirane i ideologizirane propagandom (...) razvjerene i denacionalizovane.“? I kako je moguće da se jedna od vodećih ličnosti Narodnooslobodilačkoga pokreta u Crnoj Gori u kojemu je, po akademiku Lakiću vladao slogan „Čizma noga – nema Boga!“, i u kojemu je „Bog (...) bio sahranjen sa mnogim sveštenicima – narodnim prosvjetiteljima“, okiti onakvim epitetima?
A što akademik Lakić kaže o svom ličnom poznanstvu s čovjekom koji je reprezentovao sistem razvjeravanja i denacionalizacije? Na strani 124 iznosi mišljenje da je upravo Jovanovićevim zalaganjem akademik Lakić postao stipendista Centralnog komiteta KPJ (!) te da je drug Blažo u njega imao veliko povjerenje: „pričao nam je da čuva povjerljivu dokumentaciju, koju će, 'kad dođe vrijeme, ustupiti Pajoviću i Lakiću, da je peglaju, pa što oni predlože – tako će biti.'“
Sudar akdemika Lakića s akademikom Lakićem vidan je i na str. 294 đe navodi da je u periodu od 1979. do 1989. godine (dakle, kada je antisprski i antipravoslavni sistem koji je zapuštao crkve bio u klimaksu) obnovljeno 168 crkovnih objekata.
Kako je došlo do ovih kratkih spojeva u Lakićevu pripovijedanju, predśedništvo CANU i akademik Lakić imaće puno posla da objasne. Podśetićemo još jednom da je akademik Lakić naveo kako je u ovoj knjizi želio biti inovativan. Da bismo to dodatno posvjedočili uzećemo još jedan primjer. Prilikom iznošenja podataka za žitije Amfilohija Radovića, navodi da je mitropolit rođen „na Božić 07. januara/25. decembar 1938. godine“. Zasigurno da se radi o najinovativnijem kalendarskom navođenju u crnogorskoj istoriografiji te hronologiji uopšte, na koji bi bez teksta ostali i cezar Gaj Julije i Papa Grgur XIII.
RATNIK KOSOVSKE BUDUĆNOSTI
Panegirik Amfilohiju Radoviću u izdanju CANU akademik Lakić nije sastavio samo zbog njegova rada na podizanju crkava i obnovi „duhovnog života“ u Crnoj Gori. Najveće zasluge Radoviću pripadaju zbog njegove kosovske misli.
Akademik Lakić tome je posvetio najviše prostora u svojoj knjizi. Kao da su objavljene 1999. a ne 2017. godine, Lakićeve umotvorine upozoravaju na albansku opasnost. U stilu klasične ratnohuškačke propagande akademik Lakić pribjegava selektivnom navođenju zapisa o kosovskim Albancima, izdižući mudrost i sveviđenje mitropolita Amfilohija iznijeto u njegovim zapisima o Kosovu. Iz redova akademika Lakića samo što ne provijava pjesma Legijine JSO: „odlazimo na Kosovo ravno“. Kako ne bismo kvarili izvornost prvorazrednoga naučnog štiva iz CANU ponude koja uživa znatna budžetska sredstva i koja se crnogorskoj vladi predstavlja kao nešto građansko i emancipatorsko, doslovno ćemo citirati redove akademika Lakića sa strana 298 i 299, koje otkrivaju plamenite intelektualne proplamsaje:
„Autor ovog četvoroknjižja dr Amfilohije dobro je informisan o tom istorijskom hodu Kosova i Metohije od vremena kada je bilo centar srednjovjekovne srpske države, kada je na njemu živjelo manje od 1% albanskog življa.
Srbi su činili apsolutnu većinu (...) Mnogi autori su ostavili autentične (!) zapise o Kosovu i Metohiji (...) U dokumentima toga vremena – islamizirani Šiptari se nazivaju 'razbojnicima i ubicama koji se čak među sobom krvave oko imanja.' (...) Zbog takvog ponašanja katolički sveštenici mole papu (...): Oslobodi nas Gospode od Albanaca! U drugom pismu iz XVIII v. sveštenici ih proklinju: Bože iskorijeni i izbriši sve Albance iz zemlje živih (...) Strane diplomate i putopisci koji su pohađali ove krajeve – a među njima posebno Francuzi, Italijani, Rusi – na isti način pišu o Šiptarima. Podgorički CID je objavio seriju ovakvih izdanja (...) Ovih dana čitamo pokajnički zapis norveškog oficira iz sastava KFOR-a: 'Moj mentor mi je (na početku) govorio da je bombardovanje Jugoslavije bila katastrofalna greška i da albanska mafija vodi najveće poslove s narkoticima u Evropi' (...) Ovakvi i slični zapisi svjedoče o hodu istorije na ovim prostorima. Ali ne nude odgovor na otvorena pitanja. Dr Amfilohije ga nazire kada podsjeća na norme hrišćanskog učenja i filozofije. On vidi i bilježi stradanje svoga pastirskog stada.“
Pored niza ovakvih kvalifikacija o „dr Amfilohiju“ kako ga najčešće naziva, akademik Lakić nam donosi i nešto mitropolitove poezije
„Svi odoše u boj na Kosovo / za presveto ime Isusovo.“
Prostor portalskog prikaza ne dozvoljava nam da o drugim dostignućima performansa akademika Lakića kažemo nešto više. Dovoljno je pomenuti priloge pa da čitaoci pretpostave što tu sve ima: od pozvinica koje je akademik Lakić dobijao za okrugle astale i naučne skupove, do posveta koje su mu na koricama knjiga potpisivali srpski akademici. O tome i stilskim karakteristikama te mnogim uočenim nelogičnostima ovoga štiva možemo drugi put, kad želudačna kiśelina naše građanštine svari ovaj „dupli gulaš“ naručen u kuhinji Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Je li sad nekome jasnije zašto se CANU nije glaskala povodom litija?
Na kraju, u nečemu se ipak moramo saglasiti s akademikom CANU Lakićem. Nema sumnje da je u pravu kad veli za Amfilohija: „Crna Gora do sada nije imala takvoga.“ Niti je kad imala vladiku ka Rista Ćirova, ni istoričara ka akademika Lakića.
Niti je svijet gledao akademije kakva je Crnogorska.
