Piše: mr Bojan SPAIĆ
Kako je određen način izlaganja koji se zasniva na (žižekovskom) nerazlikovanju više i niže kulture u poslednje vrijeme postao pomodan u savremenoj crnogorskoj kolumnistici, i ovaj tekst će (pseudo-ironično) početi s jednom, meni svježom, filmskom metaforom.
U Bunjuelovom filmu Kriminalni život Arčibalda Dela Kruza (Original: Ensayo de un Crimen) iz 1955. godine glavni junak postaje psihotično opsjednut time da učini savršeni zločin, nakon što smrt njegove guvernante nastupi pukim slučajem nakon anti-herojeve pomisli na ubistvo. U surealnom spletu okolnosti planirane žrtve ubice u pokušaju, opsjednutog krivicom koje nema (s obzirom na to da se za krivicu zahtjeva postojanje kauzalne veze između činjenja i djela), bez izuzetka ginu, ali niti jedna od tih smrti nije direktno uzrokovana njegovim djelovanjem.
Ako despsihologizujemo Bunjuelov narativ, tužnu sudbinu Arčibalda de la Kruza možemo sasvim umjesno uporediti sa opozicionim djelovanjem u Crnoj Gori. Niko ne sumnja da ono postoji, naročito s obzirom na njegovu postreferendumsku (de)lokalizaciju u okviru različitih društvenih subjekata (medija, NVO-a pa čak i političkih partija). Niko ne sumnja ni u to da u ovim krugovima postoji plan, ili bar pokušaj njegovog stvaranja, koji bi doveo do promjene vladajućih partija u Crnoj Gori.
Vlast i opozicija – paradoksalne veze: Na sličan način, svi su uvjereni da je svako (iako rijetko) slabljenje pozicija partija na vlasti direktno uzrokovano njihovim djelovanjem. No, sasvim je izvjesno da (koliko god to poražavajuće zvučalo) ne postoji nikakva kauzalna veza između opozicionog djelovanja i (u nedostatku istraživanja - hipotetičkog) slabljenja partija na vlasti u Crnoj Gori. Da se crnogorska politička scena samoreprodukuje kao poprište paradoksa koji je ravan onom koji je opisan u prvom pasusu pokazuju dobro i protesti organizovani pod parolom “Vrijeme je” čija se početna polisemija izgubila u kobnom jednoznačju u poslednjim danima njihovog organizovanja.
Kada sam nekoliko mjeseci unazad čuo za ideju o oganizaciji protesta povodom poskupljenja električne energije koje je rezultiralo abnormalno visokim računima za struju, djelovalo mi je sasvim opravdano učestvovati u protestnoj šetnji i isticanju zahjeva sa protestanatima isped Vlade Crne Gore. Zahtjev i njegovo obrazloženje su bili jasni: uvećani računi za struju nijesu rezultat djelovanja tržišnog mehanizma već su uzrokovani temeljno nepravednim načinom određivanja cijena električne energije za različite subjekte u Crnoj Gori; ergo, pronađite način da smanjite račune za struju domaćinstvima. I to je stvar sa kojom se moglo saosjećati i na koju se moglo gledati kao na lijevo skretanje crnogorskog građanskog diskursa u pravcu formulacije konkretnih zahtjeva ("odozdo") na koje vlast ima odgovoriti ukoliko pretenduje da zadrži legitimitet stečen na izborima.
(Ne)moć protestnih zahtjeva: Već na narednom protestu je osnovni zahtjev sadržajno promijenjen u tom smislu da je on sada formulisan pregnatnije, kao čitav niza uslova političkim garniturama.U njemu su, doduše, iznova (opravdano) formulisana neka od opštih mjesta kritike vladajućih partija kakva su kriminal i korupcija, ali se u principu nije predaleko skrenulo sa puta utabanog prethodnim protestom koji se sastojao u isticanju razumnih zahtjeva vladajućoj garnituri u očekivanju da se ovi zahtjevi ispune. Ono što je protest trebalo da adresira se sasvim umjesno izmjestilo od jednog ograničenog problema ka njegovim osnovnim uzrocima.
U svakom slučaju činilo se da postoji osnov da se razvije (ako ne kauzalna veza onda bar) dijelektika između ispunjenih zahtjeva i posljedica koje bi oni uz ispunjenje odgovarajućih uslova mogli imati. Drugim riječima, moglo se opravdano očekivati da na neki način, posredstvom građanskih protesta sasvim jasna želja da se stvari u Crnoj Gori promijene na bolje poveže sa mogućnošću njene realizacije, te da se time na neki način omogući ostvarenje razložnih zahtjeva sa kojima bi se svaki razuman građanin načelno mogao saglasiti.
No, uprkos tome što su organizatori pretendovali na kontinuitet, treći je protest narativno koncipiran sasvim različito u odnosu na prethodna dva - (iz perspektive vlasti) "kriminalni plan" nije više bio taj da postoje odredjeni sistemski problemi za čije rjesavanje vlast nije "raspoložena" (iako je preciznije reći da u ovom trenutku zahvaljući personalnom sastavu vladajućih partija i hijerarhijskoj strukturi svake partije vladi nije moguće da se uhvati u koštac s ovim problemima) pa je na nju neophodno izvršiti gradjanski pritisak, već je osnovna ideja ta da je neki "Lukšić gotov" i da više ne treba da obavlja posao za koji je izabran.
Kobna promjena fokusa: U trenutku kada je zahtjev protesta formulisan na personalan umjesto na sistemski način postaje neizbježan paradoks koji Bunjuel maestralno demonstirira na primjeru Arčibalda de la Kruza. Sve pripreme za promjenu i za to da zaista nastupi "vrijeme" iz slogana protesta, postaju od samog početka jalove na jedan sasvim trivijalan, teleološki način: ako se Problem (tj. Lukšić; veliko slovo u ovom slučaju, a u potpunom neskladu sa Rortijevim i Lakanovim načinom upotrebe, upravo referira na neko određeno ali i bilo koje ime) koji se priziva i svojevoljno ukloni sa mjesta na koje je imenovan zahvaljujuci glasovima polovine crnogorskog birackog tjela (a u demokratskim poretcima se povlačenje na zahtjev 5.000 ljudi mora okarakterisati kao svojevoljno) ostvariće se zahtjevi koji su postavljeni na prethodnim protestima (sic!).
Projektovani rezultat protesta se tako uspio uniziti do zahtjeva za pukom personalnom promjenom u skladu sa idejom da će uklanjanje Problema riješiti problem. Ne raspolažem podacima istraživanja (koji više nijesu dostupni jer su mediji u jednom trenutku zaključili da su ljudi koji su ih radili zapravo izlagali diktate DB-a i DPS-a, nakon čega su pa su proglašeni izdajnicima, plaćenicima kada su i, ako se dobro sjećam, spaljeni na lomači crnogorske javnosti), pa ću se u narednom dijelu raspave voditi prije svega jednom prilično difuznom i nedovoljno preciznom percepcijom crnogorske formalne demokratije.
Problem i njegove manifesatacije: S jedne strane, ako stvar posmatramo elementarno dijahrono, već je godinama opšte mjesto svekolike kritike crnogorskog političkog establismenta ta da Igor Lukšić (Problem) nije zapravo problem koliko je njegova manifestacija. Oni opsjednutiji kažu da je Igor Lukšić manifestacija Problema Milo Đukanović. Oni sa malo vise smisla za političku analizu smatraju da crnogorski politički sistem ima odredjene gradivne probleme bez je čijeg rješavanja nemoguće napraviti radikalne promjene u konfiguraciji političkih snaga. Pa dobro, ako su svi kritičari na jednom ili na drugom polu ove dvodiobe (ili na oba istovremeno) čemu onda trivijalizacija protesta? Zar se nije moglo ostati pri ideji rješavanja problema kako bi se minimizirao Problem.S druge strane, razumjevanje takvog okreta u protestnim zahtjevima je za jedan dio javnosti (za pojedine medije i ostatak NVO sektora) značilo prije svega još jednu iteraciju diskursa o Opasnosti. Ovaj prilično stabilan narativ u Crnoj Gori ima par osnovnih komponenti: 1) prva se tiče motivacije aktera, organizatora, zavjerenika i svakog drugog ko je na određeni način politički eksponiran (ovo je narativ u kojem se kreću političari i sa jedne i sa druge krajnosti političkog spektra u CG koje shvatam prije svega kao nacional-šovinističke, ali i kao nacionalističke i šovinističke izdvojeno). Opasnost se u ovom slučaju identifikuje na taj način što se bez obzira na deklarisane planove, ciljeve i gestove pretpostavlja, zavjerenički ili individualni psihološki i od većine skriveni "zločinački naum". 2) druga je komponenta Opasnosti se tiče "zločinačke urote" aktera sa Neprijateljem koji je trenutni (a izgleda i trajni) uslov nacionalnog samorazumjevanja u Crnoj Gori. Na ovaj je način samodiskreditaciju protesta pratila i eksterna diskreditacija od strane neutralnih aktera u političko-građanskoj igri.
Ishitrene kolumnističke reakcije: Prokomentarisao bih kratko i pomalo ishitrene kolumnističke reakcije. Uporedo sa ovom krajnjom degradacijom početno pozitivnih dešavanja se u pojedinim kolumnama pojavila ideja o tome da je protest po karakteru politički, ili kako bi autor rekao "da se političko dešava Crnoj Gori" upravo s ovim protestom. Iz perspektive narativa Problema, Opasnosti i Neprijatelja, to je, uprkos najboljim namjerama i nesumnjivom znanju autora teksta zamagljivanje stvari konceptualnom uravnilovkom.
Nema nikakve sumnje da postoji dovoljna teorijska (i prostorna) udaljenost sa koje su "sve krave crne", no to ne znači da razlikovanje gradjanskog i političkog u slučaju ovog protesta nije analitički plodno. Ukoliko je kardinalni problem protesta zamjena problema za Problem utoliko se njemu može suprotstaviti Opasnost upravo zbog toga što je prokazan kao politički (u formalnom smislu). Pokazalo se da se ovim protestom ništa istinski političko Crnoj Gori nije desilo; da su se stvari drugačije odvijale građansko se još moglo i desiti. Karakterizacija protesta kao događanja političkog kao da je u stopu pratila paradoksalnu megalomaniju protestanata koja je eksponencijalno rasla (a koja je paradoksalna utoliko shto se od sistemskih zahtjeva krenulo ka zahtjevima kojima se traže personalne promjene; podsjetilo me je na jedan skoriji roman u kojem nekada vrstan politički teoreticar okončava svoju romanesknu kritiku crnogorske stvarnosti grandioznom idejom da ćemo instalacijom nasumičnih ljudi na ključne položaje iz korjena izmjeniti Crnu Goru).
Sindrom gašenja silovite alternative: Na čemu onda stvar ostaje: protest je doživio ono shto se već sada slobodno moze nazvati sindromom naglog gašenja prividno silovite politicko-sistemske alternative. U jeku entuzijazma za postavljene (sistemske) zahtjeve koji su otvarali mogućnost relativno organizovanog građanskog uticaja na vlast u Crnoj Gori smjer je drastično promjenjen u korist trivijalnih zahtjeva kakvi su smjena Igora Lukšića (premijera koji se, upornim dokazivanjem nedostatka političke razboritosti i suviška tehnokratske nedostatnosti izgleda pokusava sam smijeniti). Zahtjev protesta je, uvjeren sam, na taj način postao isti kao i zahtjev dobrog dijela DPSa.
Da ne bih slučajno odstupio od, u prvoj rečenici pomenutog, žižekovskog manira interpretacije podsjeticu za kraj na jedan film od prije par godina (zasnovan na noveli H. G. Wells). Kvijetisticka ideja u pozadini Spilbergovih vanzemaljaca koji prolaze proces samodestrukcije (a time i spašavanja zemaljskog življa) jeste zapravo model po kojem se pale i nestaju organizovani revolti protiv personalizovanog političkog poretka koji je duboko nepravedan; no to je, što je daleko lošije po nas, izgleda i jedini model na osnovu kojeg vlast u Crnoj Gori može biti promjenjena. U toj sveopštoj atmosferi kvijetizma koji neko s vremena na vrijeme razdrma samo da bi ga samoporičući iznova potvrdio ostaje nam izgleda samo da se nadamo da ce i organizacija svih organizacija (čitaj: DPS) u CG dozivjeti sudbinu Spilbergovih Drugih.
No, ako smo u prilici da identifikujemo probleme i da utičemo na njihovo rješavanje (prva dva protesta i studentski protest od prošle godine su pokazali da se to može desiti) onda ova slika stvari nije ireverzibilna. Za to nam je potreban narativ kojeg još uvijek nema i na koji se čeka, koji će nas izvesti iz začaranog kruga Problema kako bi u proširenom stvarnom uspjeli da pronadjemo nove modalitete društvenog djelovanja koji će imati kakve takve izglede da izbjegnu paradoks Arčibalda de la Kruza. U trenutnom sužavanju stvarnog na Problem, Opasnost i Neprijatelja ne postoji šansa da se formuliše diskurs koji će obezbjediti da zajednička značenja neuralgičnih tačaka političkog sistema usmjeriti građansko djelovanje. Kada se za takvo što ispune uslovi biće mi drago da građanski protest okarakterišem kao dešavanje političkog (u supstancijalnom smislu).
Na samom kraju, nije na odmet napomenuti i to da je rješenje Problema posredstvom protesta zavisno od određenih preduslova. Za to je između ostalog neophodno da se vlast ne može formalno-demokratski smijeniti, tj. da je ona totalitarna ili bar autoritarna. No, ako se jedna vlast uspjeva legitimisati spolja (a to je ključni oblik legitimacije u trancizionim društvima) kao liberalna onda protest (i u redovnim okolnostima) može samo rezultirati djelovanjem na problem i njegovim rješavanjem.
(Autor je asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu i saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka u Podgorici)
