Na uporno insistiranje Srpske pravoslavne crkve da uzdigne lik i djelo Sv. Save među vrhovne bogove po sred Crne Gore i nametne tu vrstu izdizanja "istine i kontinuiteta" osam vjekova dugog trajanja toga kulta među Crnogorcima, pogotovo otimajući i prisvajajući Cetinjski manastir kao centar te apoteoze - da je živ, veliki Petar II Petrović Njegoš (kao nasljednik upraviteljstva tom najznačajnijom crkvenom institucijom i tradicijom dinastičkog duhovnog stolovanja dugog bezmalo skoro 600 godina) postavio bi pitanje: "Ko vozvišava ova voshiščenija mrtvijeh?!"
Nađite mi, bez uvrede, svetosavca koji će prevesti "samo" jezik, samo značenje ovih riječi, pogotovo među običnim i "prosječnim vjernicima". Tražite ga. Nećete ga naći.
A ovaj jezik je iznikao upravo iz Cetinjskog manastira, kojim je hodio, "tumarao", zborio, vedrio i oblačio i veliki prethodnik vladike Rada - Sv. Petar Cetinjski. Vladika, mudrac, vladar, ratnik, čuvar crnogorske tradicije pravoslavnog bogosluženja, koji je upravo u okviru kulta heroja učinio sebe besmrtnim i među Crnogorcima i među svijetom, svojim mislima, riječima i djelima. I na čelu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve - i samu crkvu i Cetinjski manastir.
I zašto Crna Goro baš s tobom sve neznalice ovoga svijeta da igraju "ovakav valcer bola i krvi?!"
U svijetlu posljednjih zbivanja, između ostalog i ukidanja struje vladičanskom dvoru CPC u Nikšiću, on bi logički, zdravorazumski i britko zapitao i Crnu Goru i Crnogorce: "Zar da Sv. Savi po sred Crne Gore apoteozu gradite, a mene živog na električnu stolicu spaljujete?!"
O, Crnogorci?! O, braćo Srbi?! "Koje kude?!"
Pitanje nemanja struje i potreba da se na neki način pomogne Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, u svojoj Crnoj nije samo pitanje upotrebe struje, već i protoka energije među subjektima od velike važnosti. Zamislite da u 21. vijeku može da dođe do te famozne i za današnje uslove života, ali zbilja, u pravom značenju - kako javlja CEDIS - teško izmirljive energije ili računa za struju.
Na kraju je CPC stigla ruka empatije. Nakon javnih poziva dobročinitelja - "Pomozimo Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, kupimo agregat i gorivo!"
Srećom, našli su se i ljudi! I to, po ko zna koji put - ljudi druge vjere! Hvala im i svaka im čast i čest! "Čest je slava svetinja narodnja!"- zapisao je nesrećni Rade Tomov u "prosrpskom ili genocidnom Gorskom vijencu", kako ovo djelo, između ostalih tumačenja, znaju okarakterisati!
Pamtim te riječi, baš iz vremena komunizma, kad je "crkva bila najugroženija"! Kako ovo smiješno zvuči.
Nit' je bila, nit' je sad, niti će biti. I neka neće. Govorim sad o Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Ali, ona je ta u Crnoj Gori zbog čije "ugroženosti" Crnogorska pravoslavna crkva ima status beskućnika i "skapava na čengele" - opet Rade Tomov, onaj "mizogini pisac", jel', kako je crkva ženskoga roda?!
Tužna, otužna, pretužna slika na koji način se doživljava svijetlo u Crnoj Gori. U instituciji koja je nekada bila na toj plohi uravnoteženosti stvari i unutar same države i u odnosima sa velikim i malim svjetskim silama, ujedno i svjetovno i duhovno središte. I upravo centar i okidač istine o nama samima - kakvi bismo morali biti.
Dakle, Crnogorci svih vjera i nacija, oko svog ognjišta i pod svoje svijetlo - "oko svoga sunca i pod svoje nebo – O, Crnogorci!".
Pitanje svijetla nije pitanje pritiska običnog zidnog prekidača, iako se stvari dovedene do granice neizdržljivosti u svijetu zbilja rješavaju jednim pritiskom na bilo zidni, bilo stoni - zeleni, žuti ili crveni tzv, gumb - u koferčetu ili telefonu, na stolu nekog od glavnih faca svjetske politike!
U tom trenutku, uzročno posljedično, žargonski - nekome pukne film, iz obijesti pa, ili kompleksa niže vrijednosti, dođe do potpunog prekida (ili normalnogprotoka energije) i prekidač se vremenom i to vrlo brzo pretvori - u okidač! U konačnom - sve što je prethodilo bilo je prekid i odsustvo bilo koje vrste i racija i emocije, itd.
O, Crnogorci?! O, braćo Srbi?! "Koje kude?!"
Kao onomad kad je čika Hari Truman spržio Hirošimu i Nagasaki, tzv. "Trumanov šou", pa je na taj način došlo do kraja Drugog svjetskog rata, jer pobogu, ionako nije bio završen?!
I tada zbilja tada bi svijetla. I mnogo energije. I snage! I nastade, naravno, nakon toga - što? Njegovo veličanstvo - mrak! I tuga! I pitanje - je li moralo tako baš?!Tek ćemo dobiti odgovor…
Ovo nije takav okidač. Ovaj okidač dolazi iz potrage za jednom od nama bližih (ili ipak daljih) istina danas, a to je pitanje statusa CPC u uslovima u kojima atrofira među "svoje pleme koje snom mrtvijem spava?!"
Dakle okidač za mnoge stvari, pogotovo u Crnoj Gori danas. Za nas, danas, po svemu što se oko ovog pitanja događa, to je aktivni ili pasivni, ali autodestruktivni čin u kojem čovjek svjesno i namjerno oduzima sebi život, zbog različitih motiva. "Samoubistvo!", došapnu mi Emil Dirkem.
U autodestruktivna ponašanja se, osim samoubistva, ubrajaju i pokušaj samoubistva, planiranje ili samo razmišljanje o samoubistvu i sve vrste samoozljeđivanja. Što smo mi sve u zadnje vrijeme, od lokalnog, ka državnom nivou, u stanju jedni drugima o glavu polomiti? Koje su to vrline i vrijednosti - sve jedna za drugom, i tako nesrećne i redom i neradom!
"Nijesam ja to tebi, ti si moj prijatelj, nego ja to tebi preko tebe samoga!"
I zamislite, samoubistvo je jedan od rijetkih fenomena koji je potpuno oslobođen polnih, rasnih, kulturoloških, vrijednosnih, vremenskih i uzrasnih granica.
Ova priča nije tek puko pitanje svijetla, nego upravo mraka!
Jedino u Crnoj Gori on je usko i isključivo vezan ikulturološki i vremenski i rodno ravnopravno i rasno i nacionalno i kako god - kao "crnogorsko samoubistvo".
Sad, ovog trenutka, ovog proljeća, Crna Gora nikad gora sebi samoj. I to tako vrlo jednostavno, i izgleda sve brže, će se dogoditi ukoliko se nastavi ovakav somnabulni, društveno politički, vjerski, socijalni, psihološki, ekonomski i svaki drugi sunovrat jedne male velike nacije, koja je nekad odolijevala, sebično, i egoistički, i fatalistički, i altruistički, i anomički - svim nasrtajima od spolja bilo koje da su (ne)prirode.
Znala je čuvati svoje specifično, raznorodno, višenacionalno - više sujevjersko nego vjersko biće - upravo kroz jedan od glavnih stožera i centra takve vrste, oholosti, gordosti, a zapravo velike hrabrosti (a mora se reći i lucidnosti) u očima svih velikih sila! A sada?!
"E moj konjiću b'jeli, moje desno krilo" - svi idu udesno, svjetski politički trendovi to govore, a mi smo našli da se s nama igraju i mi sa samima (ne)sobom, na ovako malom prostoru, velike demokratičnosti i "samo mutni oblaci i tama!"
I zašto Crna Goro naša, zašto baš s nama, zašto baš s tobom, sve neznalice ovoga svijeta, da igraju ovaj i "ovakav valcer bola i krvi?!"
Elem, da suzimo kadar na ono nama nasušno, nužno, prijeko potrebno – dakle, pitanje svjetla ili struje Crnogorske pravoslavne crkve?! "Sancta simplicitas!" Tebe živu danas mrakom spaljujemo, dok drugima dvore u zlatu izlivamo?!
Ova priča nije tek puko pitanje svijetla, nego upravo mraka! Mraka, putem kojega se ili ništa ili sve vidi!
I sve se i vidi, na našu veliku nevolju i sramotu. Mrak, putem kojega smo upravo jedan od okidača naše ljudske, možda i prve i posljednje potrebe u Crnoj Gori.
I po nama ("i po babu i po stričevima!")i po E. Dirkemu, samoubilačke potrebe i nagona za samouništenjem.
I to po sva četiri osnova po kojima on razvrstava već pomenute vrste samoubistava, između ostalih i altruističko i fatalističko i egoističko ali, bogami, i ono nama najbliže i vrlo izvjesno da se u velikoj količini događa - anomičko samoubistvo.
Ono dođe kao posljedica ekonomsko društvene dezintegracije; nastupa u krizama, kada se narušava normativna struktura koja rezultira tjeskobom, rezignacijom, psihozom, pa ljudi ne vide razlog za dalje življenje.
Dakle sve jedna za drugim. Samoubistva. Ona od pojedinačnih jesu ikolektivna u odnosu na društvene, socijalne, psihološke, uzročno-posljedično traume, frustracije, komplekse i razne vrste neiživljenosti - i tako dalje. I tome tragično i slično.
Nastaviće se...
