Ako bismo tražili formulu komunikativnog identiteta kod nas (manifestuje se kroz više vidova, a najviše televizije), uočili bismo da mediji stavljaju obrazovanje u drugi plan. Ako se zapitamo zašto, odgovor ćemo pronaći u brzim mijenama života, koje ne pružaju uslove za jedan racionalniji odabir. Rekao bih da su mediji, iako se to poriče, produkti i žrtve tih mijena, za koje nije pronađen odgovarajući ključ. Slabi su izgledi da će se pronaći, ne bar u dogledno vrijeme. Tako će i obrazovanje dijeliti sudbinu našeg opšteg nesnalaženja.
Bučnost i senzacija mnogo ne znače za sticanje medijskog ugleda. Oni nijesu ekvivalentni dubljim duhovnim smjeranjima i spoznajama. Medijatori javne riječi najviše se drže površinskog sloja i dekorativne recepcije. U najvećem broju slučajeva ugađaju odabranicima oficijelne vlasti, znajući da pohvale imaju uzvratnu repeticiju.
Korijene takvim pojavama treba tražiti u strukturi našeg mentaliteta, koji se teško oslobađa sujete i zavidljivosti. Htjelo bi se sve na prečac – uvaženje i puna darodavčeva ruka. Da li za to treba uprijeti prstom na socijalnu nesigurnost ili neki drugi razlog, teško je reći. Ja bih krivicu ipak tražio u niskom stupnju obrazovanosti, koja se epidemično širi na sve socijalne ogranke. U prvom redu na bogataše i skorojeviće, koji umjesto knjiga listaju sumnjivo stečene banknote. Njima je tuđa svaka duhovna izbirljivost. Kad pokušaju da je steknu, to ima parodičan diskurs. To je skup danak za obrazovanje, jer jedno je provizija, a drugo vizija!
Ističem da se privatizacija medija veoma negativno odražava na obrazovnu profilaciju ove sredine. Vlasniku je bitniji profit od društvenih potreba. U njih ubrajamo obrazovanje i njima slične aktivnosti.
Ako pogledamo dnevnu šemu TV emisija, zapazićemo prevlast zabavnih programa koji su najvećim dijelom površnog sadržaja. Graniče se i sa porno kičem, koji je, nažalost, postao opsesija većeg dijela naše osiromašene populacije. To joj dođe kao naknada za ubogost življenja! Tu su i golišave ženskinje koje raspaljuju maštu i stvaraju privid sreće. Kako vrijeme teče, sve je više programa sa takvim naglaskom. Umjesto glasa, revijalizuje se golotinja kao produkt opšteg zaluđenja. Život se preimenovao u vašarište. U naplatnu rampu zastiđa!
Obrazovanje, šta to bješe?
Ono je proces koji traje vascijelog čovjekovog života i refleksira se na neprestano bogaćenje vlastitog subjektiviteta. Elektronska komunikacija pomaže vježbi duha, stimuliše moderan transfer znanja. Ima i kreativna svojstva, ako je obuzeta stvaralačkim toposom i verbalnim kombinacijama. Traganje za takvim i sličnim vrijednostima spada u obrazovne potrebe, jer onaj ko čita jezik mašine, adaptivan je na mnoge izazove tehničkih novina.
Mediji rijetko prate tu vrstu duhovnog eksponiranja, iz prostog razloga što joj je priroda složena i za mnoge zbunjujuća. Slobodan sam reći da razne igre pragmatizuju duh njihovog korisnika. Uče ga invenciji kao favoritu spoznaje. Kako u ovoj elektronskoj eri slika ima svoj jezik (on je zamjena za riječ), valja pronaći rakurse njenog vizuelnog osmišljenja. Vizuelno je efektnije od „personalizovanog govora”. Zanima ga dublji zahvat i višeznačna percepcija. Medijima pripada udio da svikne gledateljstvo na takve vidove transformacija. Naročito kad se opredjeljuju za emitovanje eksperimentalnih programa iz sfere umjetnosti, gdje se govorom tijela može izraziti filozofija egzistencije (pantomima), budući da pokret smišlja slojevitost priče; njenu tenzičnost i dubinu.
Obrazovanje se ne odnosi samo na školske okvire. Škola jeste odskočna daska za spoznaje određenih identifikacija života, ali se njome ne zatvara krug duhovne znatiželje.
Svjestan sam da se obrazovnost stiče i pomoću tv slike, ali ona nikada ne može biti zamjena za knjigu i za njene duhovne radijuse. Knjiga je zapostavljena. Zapostavljena je jer iziskuje napor čitanja. Za one koji je smatraju „klicom mudrosti”, ima tretman duhovne okrepe. Budući da se umnogome izmijenio način ljudskog komuniciranja, knjiga je izgubila ranija značenja. Da bi je prilagodili racionalizaciji slobodnog vremena, reduciraju je na „aktuelne izvatke”, koji nijesu ništa drugo do njeno smišljeno ubijanje. Tehnički um uslovio je takvu sudbinu knjige. Duh i kreativnost traže u njoj lucidna polja, a ona se baštine u dobroj knjizi. Poznati sociolog kulture Ratko Božović je u pravu kad kaže da bez knjige nema cjelovitijeg otkrivanja čovjekove suštine i totaliteta njegovog postojanja.
Da bi se popravio postojeći vakuum u njegovanju kulta knjige, mnoge izdavačke kuće pribjegle su korisnom lukavstvu. Knjigu štampaju kao aneks dnevnoj novini, uz jeftinu cijenu. Na taj način oni podižu i obrazovni nivo svoga čitateljstva. Takva pilula djeluje ozdravljujuće na našu duhovno zaparloženu sredinu, koja je najvećim dijelom okrenuta zabavi kao tobožnjem smislu života. A zabava je najčešće kič sa više varijacionalnih obilježja. Rekao bih pogubnih za obrazovanje. On spada u svojevrsne atentatore na dobar ukus i kritičku mjeru. Kič posjeduje magnetna svojstva. Ona se manifestuju u spoljnim odsjajima: iluminaciji svijetla, razgolićavanju ženskih oblina i slično. Njima je potrebno protivstaviti snagu unutrašnjih svjetova, koji će natkriliti surogatne i efemerne odlivke nauma. Svjedoci smo prekrivanja stvarnosti velom zabavljačkih ugodnosti. Neko to naziva životom ružičastim, a neko karnevalizacijom taštine.
Kič je prisutan u mnogim vidovima medija. On se emanira sladunjavošću, koja ima za cilj da gane lažnom osjećajnošću i površnošću duha.
