Predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokić mogao bi da se naljuti na svoju partijsku koleginicu i ministarku kulture i medija Tamaru Vujović jer mu nije ukazala čast i posjetila njegova iskopavanja na arheološkom lokalitetu Carine u Risnu. Umjesto Carina, ministarka je pohitala da vidi životinjsku sahranu na Duklji i ustvrdila da je „riјeč o nečemu što se samo još na jednom mjestu našlo, i to na obalama Crnog mora.“
Ministarki je, dakle, važnije Crno more od Jadranskog i važnija joj je Duklja od lokaliteta na kojem njen partijski kolega izvodi pionirska iskopavanja uz pomoć najsavremenije tehnike i mehanizacije?!
STEPENICA
Nije Jokić htio da se batrga sa krampicama, lopaticama, četkicama, kanticama i karivolicama, već je na antički lokalitet izveo nekoliko bagera i teških kamiona i takoreći očas posla skinuo prvi sloj zemlje na velikoj parceli, ukopao kašiku bagera u dubinu do jednog metra, a krupno kamenje uredno složio nadomak novoasfaltiranog puta. Jedino što mu nije pošlo za rukom jeste da se već u startu njegovih iskopavanja, pred očima javnosti, na poljani zabjelasa kakva ljudska ili životinjska kost, zasija bakarni novčić, zasvjetluca vrh koplja ili se probiju kakvi ostaci keramičke posude. No, nije znala ministarka da Jokić gleda uvijek dalje, takoreći daleko u budućnost, te da su te prve neprijatne scene ljudskih ostataka, nekakvog čađavog metala i napukle keramike, samo prolazna stepenica do onoga što će on da ostavi potomcima i djeci kojoj je nedavno predao ključeve grada.
Jokić je u startu predvidio da će njegova arheološka iskopavanja trajati jako kratko, te da će sve te potencijalne tragove starih civilizacija onako u cjelosti pokupiti kašika bagera, a teški kamioni će ih odložiti na deponiju, jer gdje se bolje može sačuvati naša baština osim na smetlištu savremene civilizacije?! Tu nam je pred nosom, niti smrdi, niti miriše, ne pogađa nas, hljeba ne traži. A djeca ištu hljeba i igara, pa je Jokić, nije znala to ministarka, riješio da one najdublje kulturne slojeve na Carinama prekrije i zaštiti novim sportskim terenima!
Nije se plašio ni novih zabrana, ni krivičnih prijava, a pogotovo ga ne tangiraju ćate u Upravi za zaštitu kulturnih dobara koje su mu ukazale da na tom lokalitetu smije posijati samo travu, a nekako stidljivo, ispod glasa, ispisuju te razne stručne izvještaje, sve pod hladom cetnjskih lipa, mršteći se na prolaznu pjenu dojča i balončiće kisjele vode. Jer sve je, o sudbo kleta, prolazno pa i briga pravnim procedurama, kulturnim dobrima i baštini.
Tamo negdje po drugim radilištima, izvan hlada lipa i četinara, čame i naši arheolozi, konzervatori i restauratori, ne oni Jokićevi sa bagerima, već oni školovani, sa četkicama i krampicama. Kopkaju, rastežu, tihuju, dok dan za danom kapkaju apanaže i dnevnice. Većinu ne tangira pretjerano što se raspadaju tragovi starih civilizacija, što se zida i prekraja, jer nije to njihova odgovornost, a dok je prošlosti biće i rada na dnevnicu, biće terena i porodičnih arheoloških komuna.
I dok ministarka, šetajući po obalama Crnog mora... pardon, po razvalinama arheološkog lokaliteta Duklja, kojeg decenijama ruše i čerupaju znani i neznani, izjavljuje da se „raduje onome što će tek doći“, Jokić možda i ne vidi da se upravo u toj rečenici skriva trunčica njegovog trijumfa. Jer, baština će izroniti iz dubokih naslaga zemlje i kamena, ali će uz bagere i proći, a tek nadolaze sportski tereni i živahne dječije nožice koje će po vještačkoj travi pronositi slavu antičkog Risna. E upravo bi u toj maloj naznaci svijetle budućnosti Jokić mogao da izmašta situaciju u kojoj ministarka Tamara Vujović, umjesto na „životinjsku sahranu“, svečano hita na otvaranje velelepnih terena, dok zahvalna dječica recituju pjesmicu nepoznatog autora, o kraljici Teuti i kralju današnjeg Kotora:
„Oj ti, divna, kraljičice moja,
što si Risan čuvala i digla,
nek ne ćuti krhka duša tvoja,
evo nam je ministarka stigla.
Nek ne ćute ti vjekovi teški,
Nek se mrtvi sad učine živi,
Jokić naš se borio viteški,
Za baštinu sad nek drugog krivi.“
RUDARI
Pjesma nas je, vele, održala, njojzi hvala, a hvala i svim onim rudarima naše baštine koji se nijesu htjeli svrstati u „kočničare razvoja“, već su svoje krhko znanje i zapovijesti struke odložili na onu istu deponiju savremene civilazacije, na kojoj tinjaju tragovi naše istorije i identiteta. Hvala i onim rudarima budžeta za kulturu, koji od žirija do žirija, od komisije do komisije, ili od dnevnice do dnevnice, zakače po hiljadu, četiri ili osam hiljada eura, a stignu još i da koju hiljadarku razdijele svojim poznanicima i prijateljima u drugim državama, sve za stručne i kreativne poslove koji slave „crnogorsku kulturu i prepoznatljivost“.
Svi oni su, dakako, blagosloveni ćutanjem i tihim odobravanjem sa najvećih državnih instanci, poput Ministarstva kulture i medija ili Vlade, čiji prvi ljudi već odavno žmure na najveća nepočinstva, kršenja zakona i procedura! Žmure, ali hitaju na „životinjske sahrane“, da bi iz svojih ispeglanih odijela i kompletića recitovali šarenu lažu o „kulturnoj baštini kao zalogu za budućnost nadolazećih generacija“. Zato i Jokić može da se bavi „arheologijom“. Ima zeleno svjetlo da, u ime sporta, ozeleni Carine i skrajne onu mučnu memlu, trulež, rđu i patinu sa našeg viševjekovnog nasljeđa. Da je skrajne i antički Risan metne - pod reflektore.
