U ovoj zemlji, ćutanje je zasađeno još prije mnogo godina. Usjevi su davali maksimum i niko nije imao potrebu da sadi neko novo śeme.
Dok su drugi probali, pa makar i uzaludno, naš stari naučeni način je omogućavao da livade budu prepune esperance ili bolje reći plodova laži. Koliko god bilo teško, navodnjavali smo da raste iznova. Da se lažemo. Na nekim drugim mjestima đe nebo nije tako plavo, bose noge pravile su stazu za prolaz do nečeg novog i istinitog.
Odbacivalo se što je neupotrebljivo i na stolovima je servirano sve što je više od običnog nadanja.
Ćutologija je nauka koja produžava košmar
Uglavnom, mi smo posmatrali reklamne blokove sa sadržajima koji su govorili da ćemo i mi jednog dana moći da ne ćutimo. Ipak, ostali smo decenijski rekonvalescenti, uljepšani korov neviđenih predjela. I oni ćute! Nije im ni čudo.
Mi! Tako gordo zvuči, ali Mi ne postoji. Naše individualnosti - bez kompromisa, naši najbolji usijevi «na svijet», nisu nam omogućili da saslušamo onog koji je sastavljao čarobnu formulu u nekoj laboratoriji.
Danas draže konzumiramo plodove nekih modifikovanih monstruma od kojih prvo rastu grudi, pa tek onda zubi. Veličina je bitna. Kod nas se spremalo jagnje za delegaciju, a sad je jagnje jedinica mjere za jedinku. I nema dešavanja naroda zbog tog čina. Kad vukovi utihnuše, jaganjaca i preko guše.
Mi plovimo na poluizdušenim dušecima, uz osjećaj vjetra koji pučina donosi na palube najskupljih brodica. Mi pravimo račun bez zgodne konobarice, ali pamtimo uspomene da je bila sjajna. I varamo se. Nas ne umiruje blagost nego dilema: Jesmo li mogli dobiti više? I nezasluženo. Śeđenje po kuća, razgovori uz oganj i frustracije onih od kojih se ne može doći do riječi.
Ustajte, vi crnogorsko roblje. Vi sužnji koji krijete glad
Ćutologija je nauka koja produžava košmar. Zato o ćutanju ni riječ. Bilo je dosta. Uzalud pokušaj sna. Diverzija snova. Kontraceptivno. Ponekad neugodno. Ali bezbjednije. To je crnogorska realnost.
Svako sa svakim, po primjeru: „ti si mi drugi“. Ovđe se otvoreno zna da nije bio drugi… ni sedmi… jer je u našem kurvarluku - dozvoljeno apsolutno sve. Čeka se u redu za dogovore sa ibez makroa. Direktno. Face à face. Latinično pa malo ćiriično, sve razumljivo do besprekornosti. Stomačni problemi. Odmaranja. Virusi. Bakterije i zagrljaj da tiba više ne boli. Da se ugodi vođama na priču, a djela konac krase.
A znamo da jedino uz pomoć naših mozgova možemo krenuti dalje. Naše magistrale će navući novi asfalt da otpočne vožnja. Ali…. Od sljepila zaustavljamo dah. Konzumiramo sreću samo na mah.
Gospodin Ćirilični je pomutio vid. Zaboli stomak od nehaja i nalazi se ispod dotoka koji ubrizgava još jednu bočicu infuzije. U kom pravcu će odvesti ozdravljenje. Koliko treba da se prepozna da je rehabilitacija tišinom, uspjela.
Gramzivi sanjari zaborave da su slučajnosti najbolji tretman za ozdravljenje mozga. Jednostavnost je bez velikih planova. Nema više petogodišnjih postavljenih teza kako će nam biti bolje. Mi nemamo toliko vremena. Budućnost je śutra. Pa… Mrvu po mrvu. Možda se i desi.
Nas ne umiruje blagost nego dilema: Jesmo li mogli dobiti više? I nezasluženo
Danas dok padaju bombe, naše ćutanje osluškuje za primjer. Čekamo. Kupujemo brašno. Čistimo podrume. Ko može - poći će daleko. A Mi? Mi ne postoji! Proklijali smo. I nismo dobro śeme.
Tantalove muke su nula ništica za našu skaradnu predstavu nemogućnosti postojanja. Mi smo vazda na klackalici, gore-dolje, ali pazimo da se ne zamjerimo. Ustajte, vi crnogorsko roblje. Vi sužnji koji krijete glad.
Još uvijek se igra žmurke po kući. Uobičajeno se viri iza roletni i neoborivo se postavljaju teze što je ko trebalo da uradi. Naravno, tiho. Da se ne čuje. Komšija može posut' tepih do drače.
“Velika zaraza doći će s velikim metkom, pomoć je blizu, ali lijek vrlo daleko”.
I da. Osmomartovski praznik naših anđela koji ne ćute. Ne dolazite doma sa brašnom i uljem. One su sve to već uzele. Otvorite se malo: parfem, cvijeće, veš, obrok u obližnjim restoranima - onako tradicionalno ili vibrator i gajnc nove baterije da komšije misle da još uvijek imate muda da ne ćutite. Dakle, narode. Baterije… vazda da budu nove.
