„Najgore batine koje sam vidio u Crnoj Reci trajale su sedam sati! Lik je bio iz Niša, čovjek od 38 godina, navučen na 'paklicu', kako u žargonu zovemo pola grama heroina dnevno. Bio je oženjen, sa četvoro djece. Nakon dva dana u Centru je 'pukao'. Ušao je u WC, slomio staklo i posjekao se, kao da je htio da se ubije. E, poslije toga tukli su ga sedam sati, prvo lopatom, a onda plastičnim crijevom. Kad se onesvijesti, poliju ga vodom, pa opet po njemu...“
Podgoričanin, tridesetdvogodišnji Vučić Filipović priča otvoreno o paklu koji je prošao, prvo kao teški zavisnik od droge, a potom kao jedan od mnogobrojnih štićenika Duhovno-rehabilitacionog centra Crna Reka. Ovaj Centar ušao je u žižu javnosti po fizičkoj torturi kojom su zavisnici „liječeni“ u njemu, i nakon što je upravnik Centra, sveštenik SPC, protojerej Branislav Peranović, nedavno usmrtio, batinajući šipkom, Nebojšu Zarubca, štićenika Centra za odvikavanje od droge u Jadranskoj Lešnici kod Loznice.
Sagovornik Portala Analitika je u Crnoj Reci proveo godinu dana. „Tuku te u skladu sa tim kako si građen. Onaj ko ima snažniju građu, dobija jače batine“, priča Vučić, koji se, kako tvrdi, od Crne Reke naovamo više „ne sastaje sa drogom“.
Mene je šamarao Nemanja zvani Keba: „Ako si normalan, nećeš tamo raditi ništa što je van pravila. Jer, kad vidiš što te čeka... Batine ubijaju u pojam. Ja sam dobio tri šamara trećeg dana boravka, jer sam pravio probleme zbog krize. Skakao sam po nekom Elvisu iz Novog Pazara. Šamarao me je baš onaj što je bio na snimku koji je pušten u javnost. Nemanja se zove, a zvali smo ga Keba. Rekao mi je: Crnogorac, ako nastaviš sa ovim, znaš što te čeka! Kad sam vidio što su uradili onome iz Niša, kazao sam sebi - smiri se.“
Vučić za Portal Analitika objašnjava sistem po kojem je funkcionisao ovaj „duhovno-rehabilitacioni centar“.
„Bila su četiri centra kojima je upravljao Peranović. Prvo te smjeste u manastir Crna Reka iznad Ribarića kod Novog Pazara. To je na planini, na granici sa Kosovom. Tu je prijemni centar. Ako se pokažeš dobar, šalju te u neki od preostala tri. Jedan je na tri kilometra iznad Peranovićeve kuće, zove se Cer, po onoj planini. Put Valjeva i Loznice su još dva - Dvorska i Cikote“, priča Vučić,
On je na „prijemnom“ u Crnoj Reci proveo 20 dana. Nakon toga, bio je šest mjeseci u Ceru kod Peranovića, u Dvorskoj 10 dana i u Cikotama nešto više od pet mjeseci.
„Svuda je dobro, ali je u Crnoj Reci katastrofa! Temperatura daleko ispod nule, meni se činilo 40, snijeg do struka. Planina, brate... Nema niđe ništa, mačke nema. Kad uđeš na sajt Sretenje ili ih zovneš, kažu da imaju teniske i košarkaške terene, stolove za stoni tenis... Ma kakvi košarkaški tereni i ostalo, to ti je 'rafo'. Crna Reka, to su ti jedna betonska kuća i tri drvene. 'Dvorska' je obična betonska kuća, na dva sprata. Istom centru Crna Reka pripadaju i drvene kuće u Ceru. One su u šumi, na kraju sela. Sobe su sa po šest vojničkih kreveta. Ali, u kućama se ne boravi puno, jer radiš napolju po cijeli dan.“
„Meni“ u duhovno-rehabilitacionom centru je, veli, jednostavan.„Jela su uglavnom posna, sočivo na vodu, nekakve kuvane 'grumuljice', kupus, pasulj. Ustajanje je u 6, nakon čega se ide na molitvu. Ujutro ti serviraju nekakvu kafu, koju dobiju nakon što sto grama kafe skuvaju za 150 ljudi u ekspres loncu. Kad je post, srijedom i petkom, i ostalim propisanim crkvenim praznicima, začepiš nos i jedeš neko sočivo čitav dan. Bilo je ponekad i mesa u tim jelima. Ali, samo prvih pet-šest ljudi ugrabi malo mesa, ostali dobiju zamućenu vodu. Stalno si gladan, pa kad uzmeš onoga staroga ljeba, narendaš bijeloga luka po njemu i zapečeš ga u šporet na drva, to ti je ka' da smokvu jedeš, iako te poslije ubije kisjelina. Kad sam nakon svega pojeo prvu kockicu čokolade, zabolio me želudac, dobih proliv“, priča sagovornik Portala Analitika.
Ni medicinska pomoć i higijena nijesu bili na nekom visokom nivou. Nema pranja zuba, a kupanje je bilo dva puta nedjeljno.
„Tuširanje je bilo kišnicom, sa neke pumpe, i moraš iz kupatila da izađeš za pet minuta. Izlazio sam na snijeg i kvasio krpe da se 'okupam'. Nema ljekarske njege, nema bolnice, ako te nešto baš ne 'stisne'. Ja sam imao akutnu upalu sinusa i morali su moji da šalju pare da bih otišao u bolnicu. Mjesec ipo dana sam pričao da imam neizdržive bolove u glavi, pio sam brufene i tek kad su viđeli da padam u nesvijest, poslali su me u bolnicu, u Loznicu.“
Poslije batina, tablete za rasticanje i vezivanje za krevet: Vučić ne govori puno o Peranoviću. Kaže da je upravnik bio sa svima na distanci i da je lično rijetko tukao: „Samo kad se dobro iznervira. Ali je davao blagoslov saradnicima da biju. Inače, jak je kao bik. Ima tešku ruku... Odnos sa njim je bio - nikakav. Obraćao nam se samo na nedjeljnoj liturgiji. Sa svima je bio na distanci, gledao nas je sa prezirom. Pričalo se da je 11 godina živio kao isposnik, da mu đeca ne idu u školu, a da znaju po dva - tri jezika, da ih on kući podučava.“
Vučić kaže da su u Centru tukli uglavnom Peranovićevi saradnici, bivši zavisnici od droge. Oni koji su poslije dvije ili više godina ostali u Centru, jer nemaju đe da odu ili ne smiju da se vrate kući. Za to su, veli, primali i platu.
„Pri ulasku u Centar, potpisuješ pristanak da mogu da te tuku. Ja sam gledao jedno 10 batinanja. Znaš li ti što je to? Ima jedan drveni sto. Dvojica te drže za ruke, spušte ti muda da ti ne budu preko stola, a onda lopatama po tebi. Bapa, bapa...! Onda pređu na plastično crijevo, pa po tabanima!“
Batinanje je u prosjeku trajalo 40-tak minuta, veli Vučić.
„Od tih batina se potpuno zablesi, ljudi se unerede u gaće! Kad te isprebijaju, vežu te da ne pobjegneš i daju ti neke tablete za rasticanje. To smo jedino i imali od lijekova – te tablete za rasticanje. Probali smo iz zezanja jedan drugoga da bijemo onom lopatom. Zaboli te kad sa 10 posto snage udariš, a ne što jače,“ objašnjava Vučić.Kad u Crnu Reku uđeš, više izlaska nema, veli sagovornik Portala Analitika.
„Tek poslije dva mjeseca imaš pravo na prvi telefonski razgovor, i to uz prisustvo tri čovjeka koji stoje pored tebe. Poslije šest mjeseci, možeš da izađeš na vikend. Kući, samo ako ti familija da pristanak. Ali, takvoga slučaja nije bilo. Ko će te kući? Ako zovneš svoje i kažeš da oćeš kući, iz Centra nazovu tvoju familiju i kažu da ćeš ti tamo opet da se vratiš drogi. I, naravno, familija odgovori - neka ostane. Nakon takvog poziva, zazvone na okupljanje, u trpezariju, nakon čega slijede batine...“, priča Vučić.
Ne kajem se što sam bio tamo: Ipak, Vučić kaže da se ne kaje što je bio u Crnoj Reci. Jednostavno, nije imao izbora.
„Falilo je još tri mjeseca da se otvori centar na Kakarickoj gori. A za mene više čekanja nije bilo. Da sam ostao još samo mjesec dana u Podgorici, umro bih. Od ujutro do uveče bio sam na heroinu. Onda pređem na kokain, pa opet heroin... Uzmem flormidale oko dva poslije ponoći da bih zaspao, a već u četiri me probudi kriza. To je katastrofa, nešto najgore na svijet'!“
Sagovornik Portala Analitika smatra da je najvažniji za izvlačenje iz pakla droge bio konstantan teški fizički rad, to je, možda, jedino što ih je stvarno izvlačilo od pakla zavisnosti.
„Peranović nije imao radnika. Sve smo mi radili. Od šest ujutro do šest naveče. Kosiš, cijepaš drva, iznosiš džakove... Kad nema ništa, prebacuješ pijesak sa jednog mjesta na drugo, čupaš travu između luka. Najviše posla je oko drva, jer sve radi na drva, grijanje, šporet...Struju troši samo jedna sijalica“, priča Vučić.Sad, je veli, „ka' boca“.
„Kad sam otišao u Centar, imao sam 53 kg na moju visinu od 1,87m. Sad imam 79 kg, ka' Tarzan sam, pun kondicije. Poslije devet mjeseci u Centru, osjećao sam se bolje i otišao sam kući. Dobrovoljno sam se vratio na još tri mjeseca. Dali su mi da nadgledam kuću sa 16 ljudi. Onda sam rekao sebi - ako već brineš o drugima, onda si izliječen. Otišao sam da se suočim sa stvarnošću, pa što mi Bog da“, sumira svoje utiske sagovornik Portala Analitika.
On ne želi da ulazi u komentare tragedije u Jadranskoj Lešnici. Samo konstatuje da je Peranovića možda „Bog kaznio, jer je prećerao sa batinama“.
„To je dovelo do tragedije. A da li je pravedno toliko prebijat' ljude, mučit' ih, ne znaš dok ne dođeš tamo i vidiš kakvi sve dolaze i dokle može da te dovedu kriza, strah, psihička nestabilnost...Primali su ološ, mafijaše što su po 10 godina bili po zatvorima. A tamo su bili ka' mala đeca, jer se boje batina. To su neke stvari o kojima se ne može raspravljat' dok ih ne doživiš. Meni je sve to na neki način pomoglo. Preživio sam svašta tamo, ali sam živ,“, zaključuje Vučić.
Balša KNEŽEVIĆ
