Ni ujednom trenutku u ovih vijek i po nije bilo lako u Crnoj Gori i među Crnogorcima, govoriti o Njegošu. Pa ipak, činili su to mnogi, od te 1851. godine pa na ovamo, u raznim povodima, manje ili više uspješno, sa velikim dijapazonom ciljeva, pa je ime velikoga vladike skoro banalizovano tako čestom upotrebom.
Kod nas, djelo vladike Rada oduvjek je bilo inspiracija za intelektualce, pisce, naučnike, koji su se nadahnjivali njegovom veličinom. Kako je njegovo djelo prelazilo granice Crne Gore, često je dolazilo do manipulacija i zloupotreba stihova crnogorskog nacionalnog pjesnika. Dok smo mi stvarali posebnu naučnu disciplinu koja se bavi djelom vladike Rada, sve oko njega je, na strani, izazivalo interpretacije i pogrešna tumačenja u pokušajima da se ospori njegov opus ili da se prisvoji od strane drugih nacionalnih književnosti.
O tome se puno govorilo, ali danas skoro svakodnevno iskaču novi primjeri, pa bismo se samo na njima i zadržali. Evo, svjedoci smo nedavno kad Mladen Nelević, alijas Stefan Nemanja, izgovara stihove „Za krst časni i slobodu zlatnu!“ u seriji stvarajući time novu paradigmu i prije Njegoša – Njegoš! Slično tome, ovih dana mogao se pročitati u štampi i članak, (Politika, 28.05.2020.) o najavi još neobjavljenog djela Momčila Vukovića Birčanina.
Njegoševa zavjetna kapela 1893. godine
Posebno je dio koji govori o kapeli na Lovćenu tipičan je primjer flagrantne proizvoljnosti u korišćenju istorijskih podataka. Tako, autor navodi da su po zapovijesti okupacionih austrougarskih snaga ostaci vladike Rada sklonjeni u Cetinjski manastir, i to noću, ali izostavlja činjenicu da je kapela već bila oštećena u bombardovanju. Takođe, ta odluka je bila u skladu sa namjerama iz Beča da se na Jezerskom vrhu podigne spomenik caru Francu Josefu pod nazivom Čuvar Jadrana. Kraj rata, 1918. godine, ih je spriječio u tome.
Razrušena kapela, 1924. godine
Sudbina kapele na Lovćenu ostala je da se odlučuje u novoj državi. Isprva je odlučeno da se podigne nova kapela, 1925, a ne da se obnovi stara, kako se često misli, što je odgovaralo potrebama ujedinjenja i dinastije Karađorđevića. Kasnije, 30-tih godina, došlo se na ideju da se na Jezerskom vrhu umjesto kapele i Njegoševog groba podigne hram „integralnom jugoslovenstvu“. Na čelu Odbora za prikupljanje sredstava bio je Branislav Nušić, a idejno rješenje je povjereno Ivanu Meštroviću. Odluku o gradnji usvojila je Skupština Zetske banovine u septembru 1933. Tako je nastao plan da se na Lovćenu podigne objekat sličan ziguratu drevne Mesopotamije, uz primjese staroegipatskih hramova. No, nakon smrti Nušića, Odbor se raspao, a sredstva su pronevjerena, iza čega je uslijedio veliki skandal, pa projekat nikad nije realizovan.
Crteži hram "Integralnom jugoslovenstvu", 1921. godine
Nova inicijativa za podizanje mauzoleja na Lovćenu došla je u socijalističkoj Crnoj Gori. Potreba da se uredi Njegoševo vječno počivalište došla je iz razloga jer je i kapela koju je podigao kralj Aleksandar stradala u Drugom sv. ratu od strane Italijana. Iskorišćena je već postojeća inicijativa za gradnju mauzoleja, ovoga puta ne jugoslovenskom ujedinjenju, već zaista Njegošu. Mada se danas spekuliše da je ideja mauzoleja nastala zbog antiklerikalne prirode vlasti, u stvari je suprotno.
Kapela koju je podigao kralj Aleksandar 1925. godine
Ideja mauzoleja je starija, a komunističke vlasti su kapelu Karađorđevića stavile na novi grb NRCG. Izgradnja mauzoleja ponovo je povjerena Meštroviću, ali je prvobitni plan odbijen i izrađen je novi, koji i danas stoji na vrhu Lovćena. Za uzor je ovoga puta izabran Solomonov hram u Jerusalimu. Ovako ukratko izgleda istorijat mauzoleja na Lovćenu, dok sve ostalo predstavlja samo malicioznost. Zato se i sjećanja osnivača „Belog orla“ u Minhenu, koji u doba izgradnje mauzoleja nije ni bio u Jugoslaviji, ne mogu uzeti kao validan izvor saznanja.
Njegošev mauzolej na Lovćenu, 1971. godine
