Ta repeticija je sada još “opštija” i “davnija” – poslije lokalnih izbora u Prijestonici, Petnjici i Mojkovcu.
Forma tog jedinstva je, treba li reći, manje bitna. Dakle: kako će se to izvesti je, svakako, marginalno u odnosu na pitanje što će biti politički program takve željene/potrebne koalicije.(Ovdje ćemo preskočiti nuždu da objašnjavamo kako su pozivi na okupljanje, praćeni lamentom kako su, eto, Crnogorci skloni personalnim projekcijama u politici, koje im se vazda čine važnijim od zajedničkog dobra, izvjesno deplasirani kada dolaze upravo od onih koji prvo nacrtaju ko treba, a ko ne treba da se i dalje bavi politikom. A ne vide sebe. Razumjeli bismo da takvo što kaže i napiše neka mlada nada crnogorske poltike, koja se po prvi put upušta u komplikovane političke rabote. Ako te političke svježine nema – niti benigne naivnosti koja je, obično, prati – onda poziv da “skrajnemo” sopstvene sujete treba da bude stvar samospoznaje i samokritike, prvenstveno, bar – ako ne i isključivo. Znate na što možemo misliti, pa tu i obustavljamo dalje širenje ove zagrade. Nomina odiosa sunt.)
Elem, jedinstvo je neophodno, a njegova forma je manje bitna.
Suština je politički program, koji bi mogao (i trebalo!) da bude važniji i trajniji od nekog pamfleta za jednokratnu upotrebu. Recimo – za neke nastupajuće izbore. Da se ne zabunimo: predizborni programi su potrebni – i to će i ostati. Ali, o drugome je ovđe riječ.
Crnogorska intelektualna i politička elita (uzmimo tu omraženu “elitnu” riječ u njenom neutralno-pozitivnom značenju – koje se odnosi na onaj segment socijalno aktivnih građanki i građana koji imaju obrazovanje, i znanje, ali i spremnost da se bave politikom, direktno i posredno), treba da definiše probleme i izazove savremenog crnogorskog društva i da (pokuša da) formuliše i trasira strateške odgovore na upite o crnogorskim državnim, ekonomskim, kulturnim i političkim perspektivama.
U situaciji sa umrtvljenim Univerzitetom i učmalom Akademijom, ova crnogorska potreba se nameće u svom najdramatičnijem vidu. Trend urušavanja crnogorske državne/institucionalne strukture, degradacija onih vrijednosti i pravila (a koji se, prije ostalog, odnose na istinski multietničko, multikonfesionalno i multikulturno društvo, ali i na samu državnu samostalnost – u svojoj konačnici), koji su decenijama odvajali Crnu Goru od okruženja i susjeda u kojima su rat i zločinačke politke te vrijednosti uništavale, ubijale i posijale ostatke – mrtve po razbacanim kosturnicama i masovnim grobnicama, a žive po svijetu, da se nikad ili najvjerovatnije nikada ne vrate – dobio je, u posljednjih godinu dana, istorijsko ubrzanje.
Ako je iko sumnjao da je taj trend proizvod ciljane namjere, a ne slučajni proizvod nekompetentne i vodviljske vlasti – sada više nema opravdanja da sumnja. Ta jasna činjenica potencira potrebu da se formuliše program i platforma, najšireg karaktera i strateške misli, kako treba organizovati piolitičku i ukupnu crnogorsku pamet, u njenom nacionalnom i građanskom iskazu, naravno.
Zato je vrijeme za tekst koji bismo najrađe viđeli pod naslovom “Belvederski Manifest”.
Razloga za Belveder u imenu ima bar dva, ako smo kod novije i najnovije crnogorske istorije. Ako o Belvederu 1936. ništa ili gotovo ništa nismo učili u crnogorskim školama, od 1945. naovamo, i ako o Belvederu i Cetinju 2021. još uvijek nemamo jasnu i definitivnu sliku ko je, kako i zašto naredio, organizovao i sproveo nasilje nad građanima Crne Gore i nad Crnom Gorom kao zajednicom i državom, onda se, i zbog te istorijske vertikale, naslov čini pogodnim.Neki bi rekli – crnogorski se problem, istorijski neizbježno i ne samo simbolično – vratio na Belveder. Baš na Belveder – da ga bolje vidimo i razumijemo.
O sadržini tog manifesta ćemo kasnije, kada u crnogorskom političkom društvu, u onom njegovom najboljem i najproduktivnijem segmentu (dakle – crnogorskom/građanskom!) sasvim sazrije spoznaja i saznanje da se politikantskim sredstvima, dosadnim metodom i ispraznim rječnikom, ne može pružiti valjani i povijesno potrebni odgovor na probleme savremene Crne Gore i njene projekcije u sagledivoj budućnosti.
A to “kasnije” je upravo ovih dana. To je vrijeme došlo. Dakle – ovaj iskaz nije optimistički, već je realistična projekcija potrebe kojoj je posvećen ovaj tekst.
Našoj uobičajenoj mantri kako “Crnu Goru treba da mijenjaju oni koji je poštuju i vole” ovoga bi puta dodali i neophodni zaključni momenat: “i oni koji to znaju da urade”.
Eto tako.
