Sa 14 godina je otišla iz rodne Podgorice, da bi se školovala u vrhunskoj školi za pijaniste. Za devet godina boravka u Moskvi, Vedrana Kovač je stekla zavidno znanje, izuzetnu tehniku i diplomu Konzervatorijuma „Čajkovski“. Danas, sa nešto više od 30 godina, u svijetu muzike nije prepoznata samo kao veoma tražena pijanistkinja, već i teoretičar, ali i – student operskog pjevanja, koji se već okušao u nekim glavnim ulogama. Svestranost o kojoj zaista treba govoriti!
Iako svoj uspjeh pripisuje i sreći, ona je dokaz da se upornošću i radom može mnogo postići.
Posljednji put smo je u Podgorici čuli prije tri godine, kada je nastupila sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom na zatvaranju A tempa. Druge večeri ovogodišnjeg izdanja istog festivala, priredila je solistički koncert o kome su mnogi imali samo riječi hvale. Na pitanje kako se osjeća u rodnom gradu, pošto, kako je sama istakla, nema dovoljno vremena da u njega dođe, Vedrana kaže da je to grad njenih najljepših uspomena.
- Za Podgoricu me najviše veže što sam tu provela djetinjstvo. Tu su moji prvi profesori muzike, prijatelji. Tu mi je sve, i uvijek volim da se vratim. Voljala bih da sam imala mogućnosti da češće da dolazim, pa ću ubuduće raditi na tome – kaže poznata pijanistkinja i dodaje da je u muzičkoj školi „Vasa Pavić“ u kojoj je i sama počela školovanje, prije mjesec dana održala seminar.
ANALITIKA: Školovanje si počela u Moskvi, a nastavila u Evropi i SAD. Što si sve učila i radila u proteklih deceniju i po, daleko od kuće?
KOVAČ: U Moskvi sam bila od 14. godine: četiri sam provela u srednjoj školi i pet na konzervatorijumu. Nakon diplome Konzervatorijuma „Čajkovski“, školovanje sam nastavila u Imoli, u specijalizovanoj trogodišnjoj školi za pijaniste. Nakon toga sam otišla u SAD, u Njujork, gdje sam radila na klavirskoj tehnici. Posljednje tri godine sam u Beču i tamo sam upisala studije operskog pjevanja, i to na nagovor profesora. Sama nikada ne bih skupila hrabrosti da, odjednom, počnem da pjevam. Čuo me za vrijeme dok je bio šef katedre na bečkom konzervatorijumu za muziku i ponudio mi svoju podršku. Ali, i to je bio samo momenat koji je opredijelio moj dalji put, kao kada sam imala 12 godina i, zbog jedne sonate Lista, odlučila da se bavim klavirom.
ANALITIKA: Što je najviše uticalo na tebe u Moskvi, Imoli, Njujorku?
KOVAČ: Moskva je za mene bila mjesto i trenutak preloma. Moja majka voli da priča o tome kako smo „došli u Moskvu kao da mi nešto znamo“, jer sam u Crnoj Gori osvojila brojna takmičenja. A onda smo vidjeli da tamo djeca od 10 godina već sve sviraju. Znam da je to bilo vrijeme odricanja, da sam morala da radim mnogo više nego ostali. Bio je to stalni rad i dokazivanje, kako bih samo ušla u korak s ostalima. Ali, mislim i da je muzičko obrazovanje koje se stiče u Rusiji najkompletnija škola, jer vas obrazuju iz svakog ugla. Sjećam se Moskve i kao perioda duhovnog razvoja.
Iako nam je bilo teško, kad se osvrnem, vidim da je i moje tri sestre i mene Rusija u pozitivnom smislu oblikovala. Napravila je od nas - ljude. U Italiji sam bila na veoma poznatoj Međunarodnoj akademiji za pijaniste u Imoli, koja svake godine prima samo pet već afirmisanih pijanista. Specifičnost te škole je da su profesori koncertni pijanisti i mogli smo da biramo kod koga ćemo raditi, u zavisnosti od repertoara. A to je, onda, bio potpuno drugi, koncertni način razmišljanja, mnogo više od onoga što se saznaje u učinoci. Tamo sam prvi put dobila mogućnost da stalno sviram, jer neke stvari se samo na sceni nauče. Važno je nastupati, pogotovo kad si mlad, pa i sa greškama, jer se na njima uči. U Njujorku sam se usavršavala u domenu klavirske tehnike, teme koja je osnova studije koju radim sa jednim ruskim akademikom.
ANALITIKA: Otkud interesovanje za tako specifično istraživanje, ko je za to zaslužan?
KOVAČ: Nakon školovanja u Moskvi sam upoznala profesora geofizike, ruskog akademika dr Jevgenija Artjuškova, koji je završio i Konzervatorijum „Čajkovski“. On je veliki ljubitelj klavira: ima veliku fonoteku i dva „Stenveja“, iako je u jednom trenutku odlučio da se bavi geofizikom. On je naučno „preveo“ način na koji su svirali veliki pijanisti, razloge zbog kojih se oni i dalje slušaju, i što oni konkretno rade da bi dobili takve rezultate kod publike. Stvorio je neke zakone koji pokazuju da ti pijanisti, u stvari, imaju puno zajedničkog i da to koriste uglavnom instinktivno, ali nekada i kao naučeno gradivo. Akademik Artjuškov to veoma argumentovano objašnjava i sa mnom je radio na tom istraživanju, pa mi je i pojasnio mnoge stvari. Kada sam stigla u Austriju, jedan krug stručnjaka se u poznao s tim radom kroz ono što sam ja radila, i zainteresovali su se da objave to istraživanje. Sada akademik Artjuškov i ja zajedno radimo knjigu, čiji je prvi, tekstualni dio, završen. Drugi dio čine neprofesionalni snimci, a treći snimci koji su konkretna potvrda njegovog istraživanja. Uskoro u Beču počinjemo rad na tom drugom dijelu.
ANALITIKA: A u Beču si, onda, shvatila da možeš i glasom da se dokažeš.
KOVAČ: Shvatala sam to i ranije, ali nisam imala vremena. Neki ljudi iz Boljšoj teatra, još dok sam bila u Moskvi, govorili su mi da bi trebalo da pokušam. I, eto, kada sam smatrala da treba, ali i kada sam to najamanje očekivala, ukazala mi se prilika. Taj slobodan trenutak bio je baš u Beču i počela sam s učenjem. Naravno, uz veliku podršku profesora, pa sam već na prvoj godini imala glavnu ulogu u grčkoj operi „Epitafio“, koju smo izveli na Kipru. Nakon toga sam nastupala u Beču u Donicetijevom „Ljubavnom napitku“, pa sa sestrom Biljanom, takođe operskom pjevačicom, u Pergolezijevom „Stabat mater“ u Hrvatskoj. Nakon što sam godinu dana radila na tehnici, prošle godine u oktobru sam ponovo nastupila u Beču, u Hajdnovoj operi „Pusto ostrvo“. Eto, polako se usavršavam i u tome.
ANALITIKA: Znači, od 25. godine si, u stvari, shvatila da možeš mnogo više od onoga što si do tada postigla kao pijanista – a toga je bilo dosta.
KOVAČ: Bila je to moja intuicija i želja, koju sam ispunila uz pomoć divnih ljudi. Naravno, uvijek život tu malo pomogne. Uspjela sam da krenem na put koji nije bio lak, naprotiv. Prvo je bilo teško naučiti svirati klavir, i to u Rusiji. To su bila ogromna odricanja i za mene i za moju porodicu. Kada sam to postigla, bilo mi je teško i da počnem i naučim da pjevam. Međutim, pjevanje mi je mnogo pomoglo u sviranju klavira posljednje tri godine. Dopunilo mi je i razjasnilo neke stvari. I sama vidim na nastupima koliko toga prenosim i koristim od pjevanja. Sada je i moj izraz na klaviru neposredniji, komunikativniji.
ANALITIKA: Što su donijeli svi ti nastupi pred publikom?
KOVAČ: Na sceni važe drugačije pravila, drugačije se razmišlja. Važno je da se na vrijeme naviknete na taj „drugi način“. Nakon toga, sve se postepeno koriguje do nekog stepena zrelosti, a na sceni ima i vremena i mogućnosti da se sazrije. Kada ste na akademiji, u četiri zida sa klavirom i profesorom, to je samo dio škole. Sve se uči od publike, kako ona sve prihvata. I, na kraju, ja sviram za publiku – ne za profesore. Ipak, danas dosta toga zavisi još od sponzora - novca, a klasična muzika često nije prezentirana na pravi način. Ona treba da bude komunikativna i da dopire do slušalaca. I to treba da bude cilj svakog izvođača, bez obzira da li je u pitanju klasična ili bilo koja druga muzika.
ANALITIKA: Da li je organizovanje koncerata i publika barem slična u svakom dijelu svijeta?
KOVAČ: Kada je riječ o organizaciji koncerata, ja sam u inostranstvu imala veliku podršku Crnogoraca. Bez toga nikako ne bih uspjela. Svoje koncerte uglavnom zavrjeđujem kvalitetom. Tako sam prošle godine bila na turneji po Japanu sa dirigenticom Tomomi Nišimoto i Ruskim simfonijskim orkestrom „Svetlanova“. To je bio niz od šest koncerata koji je počela u Moskvi, u Sali „Čajkovski“, a nastavilo se u svim većim japanskim gradovima. A za publiku Dalekog Istoka klasični muzičari su kao bogovi. Uvijek su oduševljeni i veoma zahvalni za svako izvođenje. Klasika se kod njih mnogo sluša i sale su uvijek pune. Raduju se muzici kao mala djeca. S druge strane, u Beču, gdje svako nešto svira bez obzira što mu je profesija, svaki dobar izvođač biće lako prihvaćen. Potpuno im je nebitno da li imate zavidnu biografiju za sobom ili ste poznato ime. Da bi uspjeli, morate biti zaista dobri.
ANALITIKA: Baviš se i pedagogijom. Osnivač si Škole klasične glazbe u Dugopolju kod Splita. Kako je ona nastala?
KOVAČ: Moja majka je rodom iz te male opštine koja dosta ulaže u kulturu. Ideja da se napravi specijalna škola za muzičke talenate je potekla od gradonačelnika, predsjednika lokalnog KUD-a „Pleter“, moje make i mene. Za početak, to je klavirska škola sa akcentom na rusku tehniku, koju zajednički vodim sa koleginicom Marijom Ivanovnom. Škola ima perspektivu da preraste u muzički centar i akademiju.
ANALITIKA: Da li će se, možda, ta škola povezati sa nekom crnogorskom? Postoji li mogućnost da neko specijalno odjeljenje nastane u Crnoj Gori?
KOVAČ: To bi bilo divno, ali treba naći načina. Postojala je ranije ideja da se u Crnoj Gori otvori istureno odjeljenje Konzervatorijuma „Čajkovski“. No, sve je ostalo samo ideja. Ali, trebalo bi ovdje napraviti nešto, uložiti u takav vid obrazovanja. Kada sam prošlog mjeseca radila u podgoričkoj muzičkoj školi, vidjela sam puno talenata. To su djeca koja hoće rade i koja su još više disciplinovana od one sa kojom radim u Hrvatskoj. S druge strane, slati ih u inostranstvo je prilično skupo obrazovanje. Zato bi im trebalo pružiti mogućnost kroz otvaranje posebnih škola. Zaista je nepravedno gledati nekoga ko se žrtvuje i vježba po pet-šest sati dnevno, da na kraju ne postigne ništa. A i onome ko veoma dobro svira nije lako da se danas probije na muzičkoj sceni, jer je prenatrpana i ne zavisi od kvaliteta. Istina, može se uspjeti i sa kvalitetom, samo što to ide sporije i stvarno moraš biti pet puta bolji od ostalih.
ANALITIKA: S obzirom na brojna interesovanja i obaveze, kako uspijevaš da sve to sistematizuješ, stigneš?
KOVAČ: Ja sam od onih koji se posvete nečemu što u određenom trenutku rade. U narednom trenutku, potpuno zaboravim na ono što je bilo – pa i da sam juče imala koncert. Ali, ništa od toga što danas radim nije planirano: imala sam sreće da budem u dodiru sa ljudima sa kojima sarađujem.
ANALITIKA: Kako izgleda jedan tvoj običan dan?
KOVAČ: Zbilja ne znam, ali se trudim da sve sada dovedem u red. Najbitnije mi je da imam dovoljno vremena da vježbam klavir. U Austriji sam naučila i to da ako planiraš, možeš uraditi puno stvari, a da zbog toga ne budeš pod stresom. I, bitno je da svakog dana radiš po malo: da se ne iscrpljuješ od šest ujuto do kasno naveče, već da postoji svakodnevna disciplina. Kada sam tek stigla u Beč, bilo mi je čudno dok sam gledala ljude kako stalno nešto pišu u svoje bilježnice - kad je što, kakve su im obaveze... Sada sam i ja počela to isto da radim.
ANALITIKA: Znači, i kada postigne vrhunsku tehniku, svaki vrhunski umjetnik mora da ima dnevni plan rada?
KOVAČ: To je apsolutno neophodno. I smatram da vrhunski umjetnik mora da pazi kako živi. Na kraju krajeva, umjetnik može sve da zna, da ima superiornu tehniku, da vlada svime, ali ono najvažnije na koncertu je - inspiracija. Mislim da inspiracija nije nešto što čovjek posjeduje, već ona u njega ulazi. A ulazi samo u čistu i urednu dušu. Zato svaki vrhunski umjetnik treba da pazi kako vodi svaki segment svog života. Mora biti moralan, to se podrazumijeva. Ali treba da vodi računa i što jede, kada spava, kako se ophodi prema drugima. To je, na kraju, životni put vrhunskog umjetnika.
Kristina JERKOV(Foto: Duško Miljanić - CNP)
