Živimo u doba iracionalnosti. Prosto smo dopuštili da nam se lagano uvuče u, što reče Bata Stojković, „sve pore našega društva“. Nekako neosjetno, bez buke ili kakve pompe, došla je i postala dio naše svakodnevice. Od tada računamo sa njom kao sa neizostavnim elementom, kao da je tu bila oduvijek.
Naravno, nije uvijek bilo tako. Zapravo, dobar dio ukupne naše prošlosti, pokušavali smo da se klonimo svake iracionalnosti. Haotičnost svijeta u kojem smo se zatekli, stalno nas je plašila i uporno smo se držali skuta racionalnosti. Zbog toga smo tražili objašnjenje racija, težili ka tome da spoznamo pojave i prirodu oko nas, da proniknemo u tajne onoga što vidimo. Cijelo vrijeme uporno bježeći od iracionalnosti, kao od progonitelja. A onda nam se u kratko vrijeme ta ista iracionalnost uvukla, onda kad smo se najmanje nadali. Kad smo konačno zauzdali razum, da bude podređen nama i našim potrebama, kada smo se izdigli iznad prirode i pokušali da je podjarmimo, kao da smo udarili u veliki zid iracionalnosti. Odjednom je bila tu i mi više nijesmo mogli da se izborimo sa njom. Onda kad smo proglasili, slavodobitno, vijek prosvijećenosti, pobjedu nad svijetom koji nas okružuje, sebe prepotentno nazvali sapiens, sapiens (pametni pametni, kako se inače naziva naša vrsta) i mislili da preoblikujemo prirodu prema sebi, sustigla nas je plima iracionalnosti. Na vrhuncu slave, kao što to obično i biva, neđe tokom XIX vijeka, progutao nas je talas nerazuma, ti veliki i mudri filosofi, naučnici, pjesnici, počeli su, kako bi to slikovito opisao Vladika Rade, „da đetinje kao bebe!“
Vukota VUKOTIĆ
Najednom smo otkrili relativnost, kao filosofsku, a kasnije preko Ajnštajnovih teorija i fizičku kategoriju, pogledi na svijet su se ukrstili, pomiješali, zapleli. Dobili smo različite nacionalizme, ideologije, čije svako mišljenje je jednako bilo u pravu kao i ono suprotno. Svi smo se zatvorili u svoje male atare, gdje je naše mišljenje, bez svake provjere, bilo najbolje i jedino istinito. Tako smo samo puštali iracionalnost da zagospodari. U tome nas je zatekao i XX vijek u koji smo ušli puni nade i snova u boljitak svih, u progres i sreću koja će biti zajednička svojina svih naroda. A dobili smo suprotnost. Veliki predvodnici naroda, učeni ljudi, ispali su kratkovidi ljudi, koji iz svojih malih sobičaka kroz ključaonicu vire u svijet. Poslije dvije velike klanice naroda, u dva svjetska rata, kada smo obesmislili ljudski život i podjarmili ga ostvarenju iracionalnih zahtjeva različitih ideologija i interesa, konačno smo se probudili u svijetu nerazuma. Lako je onda bilo proglasiti doba iracionalnosti, kada su milioni žrtava već bili odnešeni u Vječna lovišta. Ali teško je bilo vratiti se na staze razuma.
Umjesto toga, samo smo konstatovali iracionalnost, kao neminovnost koja nas okružuje i nastavili da joj se prilagođavamo. Puštili smo je u sve oblasti života. Ni nakon toliko žrtava, ratova, vrućih i hladnih, sukoba, lokalnih i opštih, nijedan majušni atar nacionalizma i šovinizma nije uništen. Naprotiv, svi smo se još više trudili da ga zaštitimo i odbranimo. Iracionalna logika nas je tjerala da se sve dublje uvlačimo u svoje mikrosvjetove, gdje će, kao u onoj pjesmi, „biti sve po mom“. Čitav život smo podredili i prilagodili sopstvenim percepcijama i stanovištima koja ne mogu biti dalja od stvarnosti. Najbolji primjer zato je svakako istoriografija. Nije samo ova naša lokalna, dešavalo se to i drugima, ozbiljnijim i većim narodima, ali mi to i danas živimo. U svakoj zabiti obitava po jedan mali Trajčke, (njemački istoričar, pobornik ideje o Velikoj Njemačkoj), koji bi da svojim teorijama prepravlja prošlost. Na početku XXI vijeka, tehnologije su im omogućile da se čuju još glasnije. Od zapećka i margine kvazinaučnog polumraka, upravo koristeći se polugama iracionalnosti, došli su na javnu scenu. Različiti Deretići, Šarići, Teše Tešanovići i drugi cirkusanti, prekrojili su prošlost ovih prostora prema svojim maštarijama. Kao plimni talas, jašući na iracionalnosti i filosofiji palanke, zasuli su nas svojim poluistinama i kompletnim ludorijama. Na kraju, a već sam to pominjao, došli smo do toga da jedan zaista veliki istoričar kao što je Radivoj Radić ne može da održi predavanje jer mu se suprotstavlja masa poluinteligentnih individua koji bez srama brane svoja izmaštana utočišta.
A ovdje još gore. Duh iracionalnosti zahvatio nas je posredno, valjda zato jer smo tako dugo proveli u „zajedničkoj“ državi. Ipak, nije ni nas zaobišao, pa sada, preko različitih „proksija“, da se moderno izrazimo, čak i u Skupštini Crne Gore dobijamo pozive za reviziju prošlosti. Dok je ono veće oko, iste glave, nametalo svoje fantazmagorične ideje o prošlosti, ovome našem manjem, makar smo se branili od toga, ne zbog neke vjere u racionalnost, već kao od nečeg nametnutog. Međutim, nije se mnogo uspjelo. U našim knjižarama danas dominiraju jedinice kvazinaučne literature, sa čijih nas stranica autori ubjeđuju da smo dio nekih drugih izmišljenih i davno zaboravljenih svjetova, koje su nam skrivali svjetski moćnici.
Živimo u vremenu iracionalnosti. Svaki razum je poćeran i suzbijen, kako bi se održavale fantazije naših malih atara. Valjda je tako, bolje...
