Živeći tako, sasvim obično, pri kraju jedne i očekivanom početku naredne godine, napamet naučenim redosljedom paganskih praznovanja, pružajući sasvim latentni otpor rutini, a u sebi po vertikali rušeći sve unaprijed formirane standarde, gledam u otvorene virtuelne prozore, iz kojih izviruju mali i veliki ljudi u paradnoj odjeći, spremni da se stave u još jedan prozor veselog iščekivanja noći, koja ih dijeli od novog dana.
Praznična odjeća je u crvenim i zlatnim ili plavim i srebrnim tonovima, bojama skladno zakićene jelke, simbola neizbježno zimzelenog nadanja.
Upisani u kvadrat se lentraju u specijalno uređenim salonima za ove prilike, a oni im nude svoje usluge po pristupačnim cijenama, smiješno niskim u odnosu na utisak, koji će ostaviti.
U tom posebno uređenom kadru je sve besprekorno na svom mjestu, akteri se prilagođavaju savjetima reditelja, kako bi rezultat zaista zadovoljio očekivanja.Između ostalog figurira fingirana ležernost, sve uz pratnju debelo nafrakane torte bez ukusa.
Izmišljanje utopijskog prostora vrhunaravne otuđenosti se neprestano usavršava, a zarobljenici ovih kadrova lako predaju u ruke improvizatora svoju slobodu da biraju, zato što su njih već izabrali prostor i vrijeme, i ne treba im drugi alibi.
Počinje bajkovito, a završava u klišeu.
Potreba za uljepšavanjem raste zajedno sa strahom od kuge. Njena jedra se ponosno šire na azijskom sjeveru ili jugo-zapadu. Stari, izlizani scenario, preplaćeni putevi svile sa slijepim putnikom, koji je željan daha Evrope. Glodar u priči je neizbježni lajtmotiv. Horde preživjelih ispredaju svoje priče istrajavanja a plakati preminulih ranjavaju nova stabla, čiji hektari završavaju u beskorisnim fotokopijama za potrebe obrazovanja.
Padom u ralje varvarizma spremni smo da se okrenemo u ovom krugu još jednom
Zaraza stiže i zemljanim putem, da li se prosipa kao so iz vreća transporta trgovine, krive za suzna jezera…
Dok Interpol nauka traga za lažnim identitetima mutant virusa a farmaceutske industrije se nadmeću u magičnim formulama rješenja, populacija spekuliše o najboljoj soluciji. Konačno, živimo u nadi da će neko uspješno razvrstati mutante, i u potrazi za zajedničkim imeniteljem dati svoje ime strašnom bacilu izazivaču, kao jednom bakteriolog Aleksandar Yersin (jersinov bacil).
U jednoj od repriza kuge, kada je medicina bila spoj praznovjerja, neznanja i šarlatanizma, ljudi su posezali za pićem na bazi krvi otrovnice, opijali se do smrti, javno bičevali na trgovima, praveći nedjelotvorni religijski miks, okupljali se u litijama, krivce tražili u ljudima druge vjere…pa je tako stradao narod pod biblijskom anatemom krucifikacije Krista od krsta, Jevreji.
Prvi progoni su bili od 1348. u Tulonu (Toulon), kada je ubijeno 40 Jevreja u prizoru javne lomače. Masakri, egzekucije i pljačke se šire svuda u Francuskoj i susjednim zemljama i pored bula pape Klimenta VI, koji je Jevreje oslobađao krivice.
U jednom od objašnjenja o uzroku bolesti, ljekari sa Univerziteta u Parizu navode poravnanje planeta, dok stanovnici Firence smatraju da su uzročnici mačke i psi, pa se daju u njihovo uništenje, tako pacovi gube svoje predatore. Nasumična sječa glava ne daje očekivane rezultate i zaraza se nezaustavno širi, sve dok nije strpana u kavez nauke u 19. vijeku, otkrićem glavnog odgovornog bacil-krivca.
Počinje bajkovito, a završava u klišeu
Brojevi statistike smrtnosti kuge iz 1347. govore o 25 miliona stradalih u Evropi, za pet godina, što znači između trećine i polovine stanovništva. Kina gubi u periodu od 1331. i 1393. trećinu svog stanovništva. Ono što straši su hronična ponovna pojavljivanja crne kuge, svakih 10 godina.[1]
U nedostatku grobnih mjesta, sveštena lica su izvodila rituale posvećenja rijeka, pa je tako svojevremeno Rona (Rhône) bila vodena grobnica.
Spremljene paradne prizore utopijske idealizacije, s početka priče zamjenjuju, u umjetnosti, nakon pošasti, prizori plešućih sa skeletima, podsjećajući da su velike nesreće apokalipse, dišuće za vratom svih smrtnika, krsteći njihovog predvodnika dodavanjem prefiksa anti ispred Hrista od krsta.
Pandemija ukida granice vremena i prostora i potvrđuje još jednom krug neprekidnog vraćanja, u skladu sa filozofijom istorije Đanbatista Vika (Giambattista Vico) o tri perioda u razvoju svijeta: primitivnog, herojskog i humanog. Padom u ralje varvarizma spremni smo da se okrenemo u ovom krugu još jednom.
Bila jednom jedna… nažalost ili veliku štetu hodajućih sa svojim sanducima, uredno spremljenim, zajedno sa grobnim mjestom, unaprijed plaćenim…
