Takav atak na svoj parlament tamo se tretira kao zločin i podliježe najstrožijim sankcijama (već su u toku) a u Crnoj Gori ga sa strane prihvataju, kao patriotski prevrat, bez obzira što poprima obrise nacističkog zabrana u kojem domicilni narod nema doma.
Ovo se desilo 1851, prije ravno 170 godina. O tome svjedoči srpski putopisac Ljuba Nenadović u ,,Pismima iz Italije“. Američki ratni brod ,,Indipendent“ usidren u Napuljskom zalivu, pozvao je u goste Principe del Montenegro (tako su titulisali Njegoša) koji je boravio onda u Napuljskoj kraljevini. Zapovjednik ,,Indipendenta“ viceadmiral Blejk je upoznao Njegoša na prijemu kod Rotšildovih, u njihovoj napuljskoj rezidenciji. (Rotšildi, najmoćnija finansijska dinastija svijeta onoga doba. Njihovo bogatstvo je vladalo Bečom, Frankfurtom, Parizom, Londonom, Napuljskom kraljevinom Burbona, itd.) Sjutradan, nakon prijema kod Rotšilda, američki zapovjednik je ,,pohodio Vladiku Crnogorskoga i molio ga ovim rečima“, navodi Nenadović: ,,Da poglavar slobodne Crne Gore ukaže počast i poseti ubojnu lađu slobodne Amerike“. Vladika se odazvao. Uz vojnu muziku, uparađeni za visokog gosta, američki oficiri i vojnici ukazali su mu na brodu najviše državničke počasti. Nenadović opisuje i razgovor Njegoša sa američkim zapovjednikom: ,,Vladika istinski ljubi Ameriku! Znate li vi, reče (Njegoš) viceadmiralu, da sam ja mnogo puta premišljao da zažmurim, pa da ostavim Evropu i dođem u Ameriku i da više ništa ne čitam o Evropi.“
Ispraćaj sa američkog broda bio je još impresivniji!
,,Počeli su gruvati topovi, 21 top pozdravio je suverene Crne Gore. Na mnogim drugim lađama pored kojih smo plovili, zastave su podignute uvis a svi mornari poleteše kao ptice na katarke; obale se zacrniše od gomile sveta; i sa više strane zahori se: E viva, e viva! Vladika je podigao svoju crnogorsku kapu i blagodario im.“
Iz ovog autentičnog zapisa prepoznaje se Njegoševo puno razumijevanje demokratije i američke države, kao i poznavanje Deklaracije o ljudskim pravima, koja je usvojena u Kongresu SAD 4. jula 1776. godine, kojom je ustanovila svoju Nezavisnost: ,,…Da su svi ljudi stvoreni jednaki i da je njihovo neotuđivo pravo, pravo na život, slobodu i težnju ka sreći. Da bi ta prava ostvarili, ljudi stvaraju države i organizuju pravednu vlast. Ako je ta vlast štetna, oni mogu da je zamene, ukinu i ustanove novu državu“.
Sto pedeset godina kasnije Njegoševa Crna Gora je usvojila; ne novu, ne staru, i ne svoju, već prastaru srpsku uredbu, teološki zatucane države, koja je nakon takvog poretka pala u ropstvo i nije ustala iz njega narednih pet stoljeća. Ta, potlačena Srbija, tražiće kasnije, čitava dva vijeka da joj priteknu u pomoć slobodna Crna Gora i dinastija Petrović Njegoš. Na kraju će je, Crna Gora doslovno, spasiti od zatiranja, na Mojkovcu 1916. godine. Ista, ta spašena Srbija će, u više navrata kroz 20. vijek, čak jednom ognjem i mačem, pokušati da zatre svog spasioca. I danas, ta spašenica, ima isti naum.
Njegoševo razumijevanje savremene demokratije, višerasne i višenacionalne države, nije bilo onda izvršno ni u Americi. Još su crnci bili robovi a Indijanci rasni neprijatelji. Ali Deklaracija o ljudskim pravima usvojena u Kongresu SAD ostala je cilj i put koji je zacrtala. Ako bi je neko precrtao, Amerike više ne bi bilo. Konfederacija Juga je funkcionisala na starom ropstvu, a Unija Sjevera na novim privrednim tehnologijama... I izbio je građanski rat. Pogubio je stotine hiljada na jednoj i na drugoj strani, ali Amerika nije izgubljena a pogubljen je i vođa SAD-a, Abraham Linkoln. Nakon Deklaracije 1776. Amerika se još sto godina tukla s Indijancima i izgubila, i bitku i vojskovođu generala Kastera, kod Litl Big Horna 1876. Iste te godine Nezavisna Crna Gora je tukla dva puta Osmansku imperiju na Vučjem Dolu i Fundini, za svoje međunarodno priznanje. I stekla ga je, ali i izgubila 40 godina kasnije, 1919. u Versaju na Mirovnoj konferenciji, zahvaljujući ustupcima Francuske i Velikih sila prema Srbiji.
Tada je Vitni Voren, ugledni američki intelektualac i arhitekta, objavio znamenitu knjigu ,,Zločin Mirovne konferencije“ u odbranu Crne Gore. Aksiomski je izrazio suštinu sukoba na Balkanu do danas: ,,Svojim proširenjem na čitavu Jugoslaviju, spletkarska ambicija srbijanskog dvora umnožila je teškoće održavanja mira na Balkanu a time i u čitavom svijetu.“ Zločin je tad izravno izručen na Crnu Goru, prvo preko tuđeg parlamenta tzv. ,,Pogoričke skupštine“ a potom i konkretnim zlodjelima Beograda nad Crnogorcima, ne poštujući im suverenitet niti njihov legitimni parlament. Opet, 100 godina kasnije, (danas) crnogorski najamnici izvitopereni u ugrožene Srbe, potplaćeni sa Istoka a politički podmićeni sa Zapada ometali su i rušili legitimne odluke parlamenta da bi ga na kraju prerušili u novu Podgoričku skupštinu. Istok je za taj prevrat otvorio četvoro oči, a Zapad zažmurio na oba... i Evropa i Amerika. I kao da se onlajn porukom, ta balkanska sramota primila na Kapitol hil i američki Kongres i ozbiljno ozlijedila Deklaraciju o ljudskim pravima. Takav atak na svoj parlament tamo se tretira kao zločin i podliježe najstrožijim sankcijama (već su u toku) a u Crnoj Gori ga sa strane prihvataju kao patriotski prevrat, bez obzira što poprima obrise nacističkog zabrana u kojem domicilni narod nema doma. Protekla, korumpirana vlast, u procesu događanja, zaokupljena ličnim interesima, to nije znala da definiše ni pravno ni politički. Dobro je, stoga, da se tako nešto desilo konačno i Americi koja je drijemala na svoje nacionaliste a pravila se da spava na tuđe. A američko-indijanska poslovica kaže: ,,Ne možeš probuditi onoga koji se pravi da spava“.
P.S. Valjda će ovo Bilo jednom u Americi, Ameriku konačno probuditi iz američkog sna, ili će završiti na crnogorski način: ,,Pleme moje snom mrtvijem spava!“
