Da li se to može steći u jednoj personi, deklarativnom agnostiku, hodaču po oštrici rubne umjetnosti, misionaru art popa, vokalnom solisti čiji vibrat glasa još dugo ostaje u ušima intrigirajući, modnom kreatoru, filozofu, esteti, laboratoristi zvuka dobrovoljnih davalaca vrhunske umjetnosti sa svih kontinenata, koji ih je kanio okupiti na svom projektu, samo mu je kao domaćinu trebalo malo finansijske podrške i vremena. Toga uvijek fali a naročito kada ga više uopšte nema.
Kako sastaviti Maksa od poderotina radio i televizijskih gostovanja, usputnih novinskih intervjua, predavanja studentima, savjeta mladim muzičarima, razgovora sa prijateljima, kojima nedostaje čovjek sa krilima, vraški lucidan u ronilačkom odijelu, u kojem je dječak sa djetinjstvom iz Amarkorda i Rata dugmadi, bezvremešni Dorijan Grej. Zapratiti ga tragom zvuka njegove umjetnosti, koja ne stari.
Kako je neko bez smjernica "uspješnog odrastanja" uspio da rodi sebe i preživi robiju 40 koncerata, kojima je trebalo odužiti materijalni dug dugo željenog studijskog zvuka, prekoračujući plaćene sate i najzad platiti jedinim svojim darom, vokalom, bjesomučno izrabljivanje na javnim nastupima, a onda preživjeti i odlazak muzičara iz benda "bez glasa". Golgota Sjaja u tami, kad oboji se sve i otvore se vrata i pogleda se san oniričkom vještinom, svojstvenom odabranima, u svojeručno prekrojenom odijelu pokojnika.
Grof, kojem je vatra vještačkog raja samo oprlila prste, neostvareni kradljivac dragulja na tragu neporozne umjetnosti. Nekim neobičnim sticajem okolnosti ga je izabrala gitara umjesto motora a i jednim i drugim bi grabio cestu sa mikro ranicama na prstima od gitare i na glasnim žicama, sličnim onima na šapama njegovog najboljeg prijatelja, Manga.
A znao je da u tim šetnjama opušta Maksa, vječito ustrašenog od svakog pojedinačno koji je kupio kartu za njegov koncert, sa nedorečenim odgovorom na pitanje u intervjuu, kada je Mirna htjela da zna što misli čovjek koji je kupio kartu za Masimov koncert o njemu. Volio je inverziju u njenom obraćanju, taj čovjek jednostavno-komplikovan, Maks od oksimorona.
Ostao je blanko ček, bez potpisa, na kojem je većim iznosom, prosto trebalo potvrditi izdaju menadžera.
Ostalo je prazno i mjesto pored Eni u kasnim noćnim filmskim satima i još sitnijim satima post-filmskih razglabanja.
Uživao je što na Balkanu od krvi i turbo-folka može da se dese milionski pregledi i sofisticiranim umjetnicima bez imperativa gore pomenutih brojčanih zarada, to je neko ko brine o tome da uši i oči publike budu ispunjene inverzno-sinestezijski zvucima i bojama.
Ostaće jedno prazno mjesto pored svih onih koji nijesu imali tu privilegiju da se sa njim druže. Ukida ga vrijeme i prostor, pa opet dovoljno je da magijom trenutka ukrademo neporozni dragulj njegove umjetnosti i tako mu kažemo da smo i mi ovamo benevolentni kradljivci njegovog plamena, sa alternativnom vokacijom i neostvarenim snom.
Za mene, ondašnju recepcionistkinju će ostati glas koji traži Bebi Dol nevoljnu da odgovori, ostaće žar ljubavi koju je tražio svuda bez straha i crna kutija sjećanja na jedan koncert u zatvorenom, za koji su zidovi moje uši. Ok, ne…
Dolaze sjene
I mirno stoje
Između nas
