“Kod alkoholičara postoji taj nesvjesni mehanizam poricanjana nesvjesnom nivou, i na svjesnom te racionalizacije da ću ja opravdati sve zašto sam ja uzeo alkohol, pa malo sam se iznervirao, pa malo emocije “, kazao je za Televiziju E, bivši zavisnik od alkohola Peđa.
Ove godine 22. aprila će biti deset godina, kaže Peđa, od kako ne pije, a alkoholizam je, kako kaže hronična i recidivirajuća bolest.
“Počeo sam da pijem sa 20 godina, relativno ,,kasno”, jer je moje društvo već pilo, i onako iz socijalnih razloga i vidio sam da mi alkohol prija, ukus i miris, ja sam to miješao sa coca-colom, i efekat koji ostavlja na mene”, rekao je Peđa.
Kako ističe, bio je opušten, razgovorljiv, hrabriji, ubijao tremu.
“Sad imam tremu, ali neću da pijem. Alkohol je bio dobar sluga nekih desetak godina, nijesam znao mnogo o alkoholizmu, nijesam odabrao da budem alkoholičar, i jednog dana se jednostavno desilo da sam ja postao zavisan, a nijesam to ni prepoznao”, kazao je Peđa.
Od dvadeste do tridesete godine, prisjeća se Peđa, pio je i to se zove zloupotreba, danas se za to kaže bindžovanje, pa je njegova preporuka mladima da to nikako ne rade.
“Moji drugovi su imali kafiće, pa mi to zaključamo i onda pijemo do zore, a tolerancija se povećavala da sam ja mogao da popijem koliko god je toga bilo i da dođem na dvije noge kući, a da to ama baš niko ne primijeti, i to su bile te mlade godine. Čak nijesam imao ni neke mamurluke, apsolutno prvih deset godina ništa”, priča Peđa.
Dugo nije osvijestio da ima problem, jer je imao pogrešnu predstavu o tome ko je alkoholičar i ko može da postane alkoholičar.
“Sa tridesetak godina su počele da mi se dešavaju neke čudne stvari, u smislu neke anksioznosti, nije napad panike, ali nešto slično, neko preznojavanje, i to se nekako poklopilo sa dolaskom iz rata. Ja sam, nažalost bio u ratu, morao sam da idem, bio sam snajperista, to je druga priča, nijesam pucao”, navodi on.
Kako kaže, obratio se i psihijatru, a oni su to povezali sa tim.
“Ja nijesam znao, ali sam vidio da kad popijem par pića mogu da funkcionišem, i tako sam ja dugo funkcionisao. Ja jednostavno kažem, ko ovo gleda, neka testira sebe kući, ne mora nikome da kaže, ako može da popije jedno piće, i ako nema automatsku želju za još jednim onda nije alkoholičar, vjerovatno nije, a ako ima želju za još jednim, ono “na dvije noge si došao” velika je šansa da jesi alkoholičar ”, naglasio je Peđa.
Toliko je vješto krio, kaže Peđa, da nije gubio prijatelje, ali su i svi njegovi prijatelji, ističe on, pili i kretao se samo u društvu koje pije.
U posljednjem vremenu, prisjeća se Peđa, razvila se agorafobija, i došao je momenat da se liječi i od alkohola i agorafobije, jer je to bilo, kako ističe, povezano.
“Nijesu oni bili alkoholičari. Možda par njih. To su bili ljudi koji vole da popiju, mi smo pili. Uvijek je neko držao ili neki restoran, ili kafić, sve se tu kretalo oko alkohola. Nijesam bio svjestan da on utiče, ja sam radio neki privatan posao pa sam onda prilagođavao to sebi, pa podne, i tako negdje do četrdesete kad su već počeli zdravstveni problem”, priča on.
Isitče, tada su počeli zdravstveni problemi, visok pritisak, holesterol, masna jetra.
“Ja idem kod ljekara i nijesam iskren sa ljekarima. Tamo se lijepo vidi da mi je jetra masna i pitaju me piješ li, ja kažem eto popijem pomalo, apsolutno neiskreno i nijesam ni prihvatao da to može da bude od alkohola, jer sam uvijek imao oko sebe makar jednoga koji pije više od mene, a taj koji pije više od mene radi neki odgovorni posao, i ako on pije više od mene, nije alkoholičar, može da radi tu i tu funkciju, vrlo odgovorno, onda vjerovatno nijesam ni ja i tako dalje”, rekao je.
Naglašava da kod alkoholičara uvijek postoji nesvjesni mehanizam poricanja na nesvjesnom nivou, i na svjesnom, opravdanje zašto je uzeo alkohol.
