Sve je moglo potanko biti objašnjeno socijalističkoj vladajućoj garnituri u Crnoj Gori osim činjenice da je moderna Srbija otkad postoji, dakle po oslobođenju od Osmanske imperije sredinom devetnaestog vijeka, svoju najstalniju dvjestavjekovnu investiciju uporno ulagala u nestanak svoga „bratskog“ državnog susjeda. Apstrahujmo doba srednjovjekovne nemanjićke države koja je krvnički zadavila civilizacijski znatno napredniju Duklju, no se prisjetimo vremena kad je Srbija poslije viševjekovnog osmanskog ropstva i djelovanja hatišerifa konačno odanula da bi njen čuveni ministar spoljnih poslova Ilija Garašanin 1844. godine hiper iskreno izjavio: „Za nas bi prava sreća bila kad bi Crna Gora propala“.
Na propast Crne Gore se ipak moralo čekati sve do 1918. godine i sramne vjerolomnosti crnogorskih ratnih saveznika koji su svoju naklonost Srbiji pokazali do mjere koja nije mogla podrazumijevati minimum ljudskosti. Nestala je viševjekovna slobodna država čiji su stanovnici, prije svega zahvaljujući svojoj slobodarskoj tradiciji i moralnom ugledu, uživali nepodijeljene simpatije najvećih evropskih umova. Uzdajući se u pravdu i hrabrost vlastitih sinova, kao i demokratsku savjest dijela svjetskog javnog mnjenja, dio Crnogoraca je stupio u samoubilački Božićni ustanak, čime je izazvao nove nečuvene represalije prema vlastitim porodicama i najvećem dijelu domaćeg stanovništva.
Dvadesetak godina postojanja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa period kraljevine Jugoslavije, predstavljao je pokušaj definitivnog zatiranja svakog oblika crnogorske državne i nacionalne samosvijesti da bi, konačno, crnogorski oslobodilački plamen buknuo u okupiranoj zemlji jula 1941. godine. Ubrzo se ispostavilo da su međuratni pokušaji totalne degradacije crnogorskog nacionalnog individualiteta uzaludni. Crna Gora je, bez obzira na veličinu teritorije i brojnost stanovništva, izbila u prvi plan oslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda, te konačno trijumfalno izašla iz rata kao jedan od nezaobilaznih stubova bivše zajedničke države. O novom statusu Crne Gore kao nesumnjivom položaju jedne od jugoslovenskih republika više se nije moglo diskutovati.
Rajko Cerović
Što se u oslobođenoj zemlji događalo, kako je Crna Gora polako pristajala na potiskivanje od Srbije na de facto nižu poziciju od one izvojevane u ratu, kako je Crna Gora polako i nevoljno pristajala na stalno negiranje crnogorskog nacionalnog subjektiviteta – pitanje je na koje nije baš lako dobiti jednostavne odgovore. Tačno je da je u odnosu na razvijenije jugoslovenske krajeve najmanja republika dugo bila u poziciji dijelom izdržavanog federalnog subjekta, što ne znači da u razvoju nije vidno napredovala i, naravno, mogla očekivati bolje dane. Srbija je uspijevala da u crnogorskoj javnosti stalno pothranjuje utisak da Crnu Goru samo Srbija izdržava, da bi bez srpske pomoći Crna Gora odmah bankrotirala. Sve je bilo daleko od istine, jer je takozvani Savezni fond za nerazvijena područja, odakle se dijelom i alimentirala Crna Gora, najviše padao na teret razvijenih Slovenije i Hrvatske. Srbija je bila dobrim dijelom oslobođena obaveze učešća u pomenutom Fondu, zbog ulaganja u Kosovo kao vlastitu manje razvijenu regiju. Ništa nije pomagalo da se u Crnoj Gori razbije predstava o njenom obaveznom hranjenju od Srbije i ako je svaki kilogram hrane otuda dovezen u Crnu Goru bio do jednog dinara plaćen, čak dijelom i unaprijed.
Gdje, zaista, leži glavni dio odgovora za de facto stalnu degradaciju Crne Gore u bivšoj federaciji nije teško otkriti. U prvom redu riječ je o nesposobnosti crnogorskih komunističkih rukovodećih kadrova, strahu od gubljenja sopstvenih klasnih pozicija, stalnom komformizmu i spremnosti na podređeni položaj radi navodnog građanskog mira, i da dalje ne nabrajamo.
Treba jednom jasno i nedvosmisleno reći da nas posljedice endemske nesposobnosti crnogorskih bivših komunističkih rukovodećih kadrova i danas bukvalno stežu za grlo, da Crna Gora decenijama grca u degradirajućem srpskom šovinizmu, koji se uporno predstavlja kao njena obavezna i legitimna ideologija. Ne treba nikada, baš nikada zaboraviti da je nečuvena intelektualna inferiornost crnogorskog komunističkog vođstva uslovila da se Crnoj Gori, pored ostalog, gotovo trajno zabrani svijest o postojanju crnogorskog jezika, i ako je na njemu napisano superiorno Njegoševo književno djelo. Da Crnogorci pišu i govore samo srpskim jezikom, kako im uporno traži, mogla bi biti potvrda samo u jednom: da je Gorski vijenac zaista napisan na ekavskom.
To što je današnja Crna Gora sistematski i uporno izložena devastaciji vlastitog tradicionalnog građanskog bića, surovo izložena srpskom nacifašizmu, što grca pod čizmom četničke crkve druge države – najvećim dijelom je posljedica crnogorske rukovodeće komunističke mizerije u vrijeme socijalizma. Ne smijemo nikada zaboraviti da je upravo tada Crna Gora pristala da Crnogorci nemaju ni jezika ni crkve, pa ni minimuma nacionalnog dostojanstva. Da li se iko sjeća trenutka kad je tadašnje crnogorsko rukovodstvo energično skrenulo pažnju Srbiji da se ne može nekažnjeno poricati crnogorski nacionalni identitet?
Današnje posrtanje Crne Gore i njeno vapijuće odsustvo razuma sigurno nije od juče.
