Umjetnik Refik Adrović se 1993. godine iz slikarskog, preselio u vječni svijet. Rano... Imao je pedeset dvije godine. O njemu se, gotovo tri pune decenije nakon smrti, govori sa poštovanjem i ljubavlju. Razlozi za to su brojni. Riječ je o umjetniku suptilnog izraza i izdanku koji je u jednu od najtežih slikarskih tehnika – akvarelu, uspio da utka lirski i zavičajno-tradicionalni izraz. Prema mišljenju kritičara, koji su se bavili njegovim djelom, on se svrstava u red najvećih jugoslovenskih akvarelista, prije svega, jer je bio snažna umjetnička individua, kakvi su bili crnogorski akvarelisti Petar Lubarda, Milo Milunović, Miloš Mišković i drugi. Adrovićeva osobenost bila je primjetna u bravuroznosti akvarelnih efekata u domenu klasičnog, čemu su snažne temelje postavili evropski umjetnici u periodu renesanse, prije svih njemački slikar Albreht Direr.
Refik Adrović
Obdaren posebnim darom za slikarstvo, Refik Adrović je podsjećao na čovjeka renesansnog doba u kome su bili sublimirani slikarski, vajarski, graditeljski, filozofski i mnogi drugi talenti. Uprkos tome uspio je da pronađe svoj autentični slikarski i ljudski izraz, koji se dopadao ljudima i prijateljima iz njegovog okruženja.
Svjedočili su o tome kulturni poslenici nakon njegove smrti. Književni bard Zaim Azemović, zapisao je, o Refiku, između ostalog, sljedeće: Ko je Refika jednom upoznao i vidio njegove akvarele, njegove tapiserije, njegove skulpture od oblikovanog drveća, ko je razgovarao i drugovao sa njim, želio je ponovo da bude u njegovom društvu, da ponovo vidi njegova umjetnička ostvarenja, a on je umio da se obraduje prijatelju i počasti ga radošću, podijeli zalogaj sa njim...
Životni put Refika Adrovića započeo je u bihorskoj Vrbici 10. maja 1941. godine, u porodici koja je na svom ognjištu osjetila sve strahote i tegobe Drugog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Ivangradu (danas Berane), da bi srednju Umjetničku školu započeo u Herceg Novom, nastavio u Zagrebu, a završio u Peći. U istom gradu je, potom, završio i Višu pedagošku akademiju.
Zaposlenje je pronašao u mjestu Bać kraj Rožaja, gdje je 1963. godine počeo da radi kao nastavnik likovnog vaspitanja, dopunjavajući normu i časovima iz drugih nastavnih predmeta. U toj neobičnoj oazi, koja se prostire u dolini Ibra sa obje strane puta koji povezuje Rožaje i Novi Pazar, Refik je pronašao zavičajne korijene, inspiraciju, svjetlost, boje, poeziju predjela i otkrivao misteriju nepoznatog.
Refik Adrović
Iz umjetničke i stvaralačke anonimnosti i samoće izašao je 1971. godine, kada je upriličena njegova prva samostalna izložba u Domu kulture u Ivangradu. Ređale su se, nakon toga, brojne druge galerije i izložbeni prostori u kojima su ljubiteljima umjetnosti predstavljana njegova slikarska umijeća. Nijesu izostale ni nagrade – Nagrada Međurepubličke zajednice Pljevlja za slikarstvo Pivo Karamatijević, 1971. godine; Opštinska nagrada za slikarstvo Rožaje, 1978. godine. Iako obradovan tim priznanjima, Refik Adrović u svom radu nije posustajao.
U njemu je vrela i ključala želja da ostavi trag u vremenu, da mjesto svog boravka učini mjestom u kome se susrijeću i prepliću prošlost, sadašnjost i budućnost, kulture i civilizacije, ljudi različitih ubjeđenja i stremljenja. To je i postigao, pa se Bać pročuo po neobičnom umjetniku, boemu i mještaninu, koga posjećuju književnici, pjesnici, političari, novinari, prijatelji i radoznalci.
Dio svog života Refik je proveo u Budvi, gdje se potvrdilo njegovo raskošno stvaralaštvo. Satima je strpljivo znao crtati portrete znanih i neznanih ljudi, izgrađujući i taj dio svog talenta. Pored akvarela i portreta u olovci, stvarao je i uljanim bojama na platnu, a svestranost dokazao je i izradom unikatnog namještaja od drveta.
Sa snažnom unutrašnjom željom nastajali su u periodu do njegove smrti brojni radovi sa različitim motivima, koji danas potvrđuju misao da se radilo o akvarelisti velikog dometa, koji je znao prozrijeti u boje i njima izraziti estetske i psihološko-etičke vrijednosti. Pomenimo samo neke: Bihorska nevjesta, Ribarev san, Kablić sa grudnjačom, Kozorog, Život, Portret starice....
Nakon smrti, njegovi prijatelji i kolege umjetnici razvrstali su njegove radove u nekoliko ciklusa: zavičajni motivi, mrtva priroda, portreti, primorski motivi, fantazije i eksperimenti.
Bard akvarela Refik Adrović bio je umjetnik čarobnog prirodopisa koji je upozoravao da je čovjek ono što ostane iza njega. Potvrđuju tu misao upravo njegova djela i bogati stvaralački opus u kojem nema naglih promjena i zaokreta.
Slikajući život od kojeg je malo dobio, moglo bi se reći da je često ostajao neshvaćen. Ipak, iza njega je ostala umjetnička luča koja će obasjavati puteve novim generacijama akvarelista.
