Što se Crne Gore tiče, nikada do sada nije bilo bojkota popisa, ali jeste političkih procesa. Pamtimo četiri bojkota, od kojih su tri bila uspješna.
Bojkot 2000: Glasalo se i po kućama, jedva izašla i četvrtina birača
Prvi uspješan bojkot dogodio se 2000. godine, i to prilikom izbora za predsjednika tadašnje SR Jugoslavije. Beograd je tada Crnu Goru definisao kao čuvenu 27. izbornu jedinicu, a iako je ondašnja crnogorska vlast - u kojoj su bili Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija i Narodna stranka - pružala podršku srpskoj opoziciji, na kraju je odlučeno kako će izbori biti bojkotovani.
Nije to bilo sve – u Crnoj Gori ti savezni izbori nijesu organizovani na biralištima u objektima javne namjene. Sav je teret ‘organizacije’ tako pao na partije lojalne Beogradu, odnosno Slobodanu Miloševiću, među kojima je prednjačila Socijalistička narodna partija.
25
Savezna vlast tada je pozvala Vojsku Jugoslavije da “održava javni red u toku glasanja”, koje se uglavnom odvijalo u privatnim objektima i uz prilično sumnjivu kontrolu samog izbornog procesa. Vojna policija tada je maltretirala predstavnike pojedinih nevladinih organizacija, a gotovo je bila javna tajna o tome da su mnogi izborni listići popunjavani ‘u odsustvu’.
Na kraju je rezultat bio takav da je u Crnoj Gori na savezne izbore izašla tek četvrtina upisanih birača, pri čemu je ubjedljiva većina podržala Miloševića. Nije to pomoglo tadašnjem lideru Socijalističke partije Srbije, pošto je na kraju pobjednik izbora bio Vojislav Koštunica, a potom su uslijedile i petooktobarske promjene.
Dva uspjela bojkota predsjedničkih izbora 2002. i 2003.
Među uspješnim bojkotima bili su i oni u režiji tadašnje opozicije uoči izbora za predsjednika Crne Gore – prvo 2002, pa 2003. godine.
Nakon niza optužbi na račun vlasti koju je predvodila Demokratska partija socijalista, među kojima su bile i one da vrše pritisak na birače, opozicione partije – od Liberalnog saveza do unionističkih – nijesu predložile kandidate uoči predsjedničkih izbora u decembru 2002. Pored toga, oni su pozvali svoje birače da ne izlaze na birališta.
Kako je tadašnji zakon nalagao da na izbore mora izaći najmanje 50 odsto birača kako bi oni bili validni, bojkot opozicije je uspio. Izlaznost je na kraju bila 45,9 odsto, pa iako je kandidat DPS-a Filip Vujanović dobio gotovo 86 procenata glasova – sa njima nije dobio i mandat.
Drugi pokušaj uslijedio je u februaru 2003. Opet je opozicija bojkotovala izbore i oni ponovo nijesu uspjeli – izašlo je 46,7 odsto birača.
I onda je tadašnja vlast ‘doskočila’ opoziciji. Iz zakona je uklonjena odredba o minimalnoj potrebnoj izlaznosti od 50 odsto, pa je treći pokušaj uslijedio u maju 2003. Tada se Vujanoviću suprotstavio jedan opozicioni kandidat – Miodrag Živković (LSCG), uz nezavisnog kandidata Dragana Hajdukovića. Na kraju je Vujanović, uz podršku od 64,2 odsto, a uz izlaznost od 48,3 procenata, postao predsjednik.
1992: Prvi bojkot u Crnoj Gori, ali referendum je uspio
No, prvi bojkot nekog procesa odlučivanja u Crnoj Gori dogodio se 1992. godine. Tada je jedinstvena Demokratska partija socijalista raspisala referendum o nezavisnosti, afirmišući ideju ostanka u Jugoslaviji.
U to doba, za nezavisnost su se zalagali Liberalni savez i Socijaldemokratska partija, koji su – smatrajući kako ne postoji ni minimum uslova za fer plebiscit – pozvali birače na bojkot. Isto su uradili i iz Stranke demokratske akcije, ali i iz Demokratskog saveza u Crnoj Gori, pri čemu su albanskoj manjini tada upućivani i pozivi sa Kosova da ne daju legitimitet pomenutom procesu.
Uz upitnu regularnost, na referendum je ipak izašlo 66 odsto birača, od kojih je 96 procenata bilo za ostanak Crne Gore u Jugoslaviji. Pravo glasa iskoristilo je svega 8.755 suverenista.
Iako je referendum uspio, u nekim opštinama izlaznost je bila zanemarljiva, poput Rožaja (10,9 odsto), Ulcinja (17,5) i Plava (27,3). Pritom, ni u Baru, koji je tada bio među uporištima opozicije, izlaznost nije bila veća od 50 procenata.
Najuspjeliji bojkot popisa dogodio se 1991. na Kosovu
Kada su u pitanju popisi, u našoj regiji, ipak, kao primjer najmasovnijeg bojkota ostaje upamćen upravo onaj iz 1991. godine na Kosovu. Svemu je prethodila odluka Slobodana Miloševića da u ionako tenzičnom razdoblju ukine autonomiju tadašnjoj pokrajini, što su tamošnji Albanci dočekali pozivima na opšti bojkot.
Popis je bio samo jedan od procesa koji su kosovski Albanci bojkotovali – isto je bilo i sa institucijama, izborima, obrazovanjem, kulturnim, sportskim i drugim smotrama.
Rezultat bojkota popisa bio je sljedeći – dok je 1981. godine na Kosovu živjelo 1.226.736 Albanaca, 10 godina kasnije bilo ih je 9.091. Kosovo je poslije popisa 1981. zvanično imalo oko 1,59 miliona stanovnika, a 1991. godine – manje od 360 hiljada.
Podaci sa popisa tako su bili potpuno irelevantni, a na kraju jugoslovenski Savezni zavod za statistiku nije imao izbora nego da izađe sa – okvirnom procjenom stanovništva. Prema njoj je navodno na Kosovu 1991. godine živjelo živjelo 1,97 miliona ljudi, ali ni to nije bio relevantan podatak.
