Ministarstvo unutrašnjih poslova, ko god bio na njegovom čelu, dužno je da štiti sve građane i građanke ove države, a ne interese svojih partijskih šefova. No, kao i sve državne institucije, MUP je privatizovan i pretvoren u partijsku filijalu rukovodilaca bezbjednosnim sektorom. Da li je to MUP Sergeja Sekulovića, Filipa Adžića, Danila Šaranovića ili nekog četvrtog sa istog političkog pijedestala, sasvim je nevažno. Žalosno je što su partijskim vojnicima u čijim je rukama bezbjednost građana, ti isti građani i građanke zadnja rupa na partijskoj svirali.
Izostanak odgovornosti i sistematsko zataškavanje
Najtragičnija potvrda ove teze je odsustvo morala, etike, ljudske, i tek na kraju političke odgovornosti zbog nesavjesnog i krajnje nečovječnog postupanja u slučaju dva najteža i najmasovnija zločina koji su potresli Cetinje i Crnu Goru u mirnodopskim uslovima. Izostala je analiza i potpunim laicima evidentnih propusta sa nesagledivim posljedicama.
Obećanja da će sistem adekvatno odgovoriti bila su tek blagi anestetik za uznemirenu javnost. Nijesmo dobili iole smislena objašnjenja zašto državni organi, nazovimo ih institucijama iako na institucije ne liče, nijesu preventivno i pravovremeno reagovali uoči, tokom i između dva masakra, već su nas uvjeravali kako se nakon prvog, drugi ne može ponoviti, dok je odgovornost sistemski zataškavana, guranjem predmeta u fioke policijsko-tužilačkog zaborava.
A ponovio se, nažalost, u još crnjem obliku. Epilog su 23 izgubljena života, a među njima i četvoro đece - četvorica dječaka, kojima je nesposobni državni aparat oduzeo pravo na život i bezbrižno djetinjstvo. Epilog su porodice zavijene u crno, a zajedno sa njima i cijela Crna Gora.
Sem tihovanja institucija, nema odgovora da li je, i šta konkretno preduzeto nakon drugog zločina, a nije teško zaključiti da je, kao i nakon prvog, saldo učinjenog nula. Muk i nečinjenje, u nadi da ćemo zaboraviti, i kako reče ministar namještajući naočare, vratiti se normalnom životu. Dio javnosti je, očito nehotično, poslušao ministra – čuvene mentalitetske falinke crnogorskoga društva.
Ponižavanje studenata i politički cinizam
Probuđenu studentsku generaciju i energiju, o kojoj je prije nekoliko dana besjedio Aleksa Bečić, držeći pred studentima politički monolog, ugasili su upravo parazitski uzurpatori vlasti, a predvodnik akcije bio je baš on, nazvavši zločin događajem.
24I nije ga sramota, jer stida nema, iako su studente brutalno satanizovali i zastrašivali svim sredstvima – od botovskih prijetnji, medijske propagande posredstvom provladinih glasila, do sasvim otvorenih etiketiranja od strane najviših funkcionera. I sklonili su ih s puta, kako to samo političke kukavice rade, ali njihovim mukama tu nije kraj.
Naprotiv. Ima nas dovoljno koji ne zaboravljamo i neće nas ućutkati sve dok ne ustanu iz fotelja koje su zaposjeli i ne bi ih se odrekli po cijenu života, dok nas besramno zasipaju neistinama o idiličnoj bezbjednosnoj situaciji, kao da živimo u dvije različite države. Licemjerje bez presedana.
MUP u službi predizborne kampanje
Od analiziranja nečinjenja službenika od vrha do dna bezbjednosne piramide, MUP ovih dana ima prečeg posla – predizborna agitacija u korist državne koalicije. U tom duhu i u sprezi sa paf-paf većinom, decidno nam saopštiše da su tvrdnje DPS-a o duplim biračima iz Trebinja „špekulacije za predizbornu upotrebu“.
Zatim se, nakon predaje spiska DPS-a čak dva puta oglasio Petar Koprivica, državni sekretar MUP-a, a zapravo, glasnogovornik Mandićeve vlasti. Ništa čudno, jer vladajućoj većini makar ne fali podobnih službenika koji bi bez pogovora potpisali saopštenje koje, pritom, vjerovatno nijesu ni pročitali.
Jer da je Koprivica zavirio u sadržinu teksta koji je potpisao, znao bi da je prepun čistih nonsensa. A ni MUP ni Uprava policije ne bi smjeli da sudjeluju u političkim obračunima, već da se javnosti obrate nakon izvršene provjere podataka, jer ima dovoljno vremena za profesionalan rad, bez politički instruisanih nagađanja.
MUP, dakle, ne spori da su u birački spisak u Nikšiću nezakonito upisani birači iz jedne susjedne države i entiteta druge, ali po tom pitanju neće preduzeti ništa. Jer, jelʹte, nijesu krivi bogobojažljivi tridesetoavgustovci, već mrski DPS i ostatak opozicije, čije glasače, dakle, gotovo polovinu građana i građanki Nikšića, Marko alijas Šubara Kovačević javno kriminalizuje, na sva zvona. Paradoksalno, njegovi partijski saborci, podsjećajući nas na sopstvene i Šubarinu tobožnju žrtvu, lobiraju za glasove onih koji ga nikad nijesu glasali. Dakle, istih onih koje je predsjednik opštine počastio titulama lopova i kriminalaca. Da nije tužno, mogli bismo se grohotom nasmijati.
Birački spisak kao alat zloupotrebe
Vratimo se kooperativnom MUP-u. Svi birači, makar bili i trodupli, glasaće bez problema, jer MUP poštuje mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka, iako do danas nijesu rasvijetljeni podaci relevantnih nevladinih organizacija da su dostavljeni dokazi o nezakonitim biračima uništeni upravo kooperacijom ove dvije institucije.
Ipak, egzaktne brojke govore da zapravo Šaranovićev MUP, umjesto prečišćavanja biračkog spiska, za koje je načina i vremena bilo napretek, volšebno priprema teren za nove uvozne akcije, plasiranjem predizbornih neistina. Naime, prema podacima relevantnih organizacija, u Nikšiću je 2021. godine bilo hiljadu fantomskih birača, koji, vjerovatno, prema beogradskoj matrici pravo glasa ostvaruju u tri države, Crnoj Gori, Srbiji i BiH.
U Herceg Novom tada ih je bilo dvije hiljade. No, kako beogradska mašinerija nove sendvičare štanca od izbora do izbora, vječitom igrom kojom se osigurava opstanak Vučićevih regionalnih marioneta, pa i samog Vučića na vlasti, izvjesno je da su brojke koje su se na regionalnom nivou mjerile stotinama hiljada glasača vremenom porasle.
Metode i kanali su drugačiji, jer bi direktne malverzacije bile previše rizične za ionako slab beogradski režim
Posljedično, sa vlašću za koju je beogradska šema, iako razotkrivena, i dalje sudbonosna, moguće je da u dvije predmetne opštine danas imamo više hiljada duplih birača, budući da su upravo oni, po svemu sudeći odredili ishod prethodnih nikšićkih izbora, te je bojazan da je brojka od hiljadu birača znatno povećana i to na cifru od više hiljada sasvim opravdana.
Na to ukazuju i skoriji uporedni podaci. Pitanje je – kako je moguće da u Nikšiću pravo glasa ima više od pet hiljada birača koji nijesu i stanovnici Nikšića, jer ih nema u bazi Monstata. Dalje, ako je već opozicija činjenično propustila da nam pojasni zašto se prije izbora iz 2021. nijesu bavili duplim biračima, zahvaljujući kojima je Marko Šubara Kovačević na nesreću Nikšićana i Nikšićanki postao predsjednik opštine, kako to da se zakleti borci protiv zloupotreba koje su vršene usljed nesređenog biračkog spiska nijesu ozbiljno pozabavili ovim pitanjem.
Zašto MUP nije ubijedio Srbiju i RS, saveznike oslobodilačke vlasti da pristanu na razmjenu podataka? Zašto MUP nikada nije prihvatio prijedlog NVO za uparivanje baza, kako bi se identifikovali i iz biračkih spiskova tri države izbrisali nezakonito upisani birači. Jer čuva leđa partnerima i besprekorno organizovanoj mreži, koja čak ni nakon beogradskih izbora i pretpostavki o sličnim scenarijima u drugim gradovima sve tri države nije posustala.
A imali su kad da reaguju iz MUP-a, čitavih pet godina za prečišćavanje biračkog spiska. I najvažnije – kako je moguće da se broj duplih birača povećava, umjesto da se smanjuje? Možda zato što je, pored vjerskog, izborni turizam očito najunosnija turistička grana za oslobodilačku vlast, a populistička mantra o biračkom spisku, jednako kao i ona o borbi protiv korupcije, savršen alat za predizbornu zloupotrebu, koji se tik po završetku izbora gurne u politikantsku fioku, dok im ponovo ne zatreba.
Beogradski stratezi promijenili taktiku
Uostalom, izborni i vjerski turizam idu ruku pod ruku. Zato ni policija, niti tužilaštvo, kako vidimo, neće prstom mrdnuti kako bi spriječili održavanje takozvanog tradicionalnog Ostroškog polumaratona, koji izmisliše oslobodioci s jasnom namjerom, dok su policijsko-tužilačke instance, uprkos jasnim indicijama da je tajming upodobljen organizovanom dovođenju birača u stanju poluhibernacije. Sinhronizovane akcije za račun zvaničnog Beograda i plediranje na isto biračko tijelo. Zato se krajnje neuvjerljivo ograđuju jedni od drugih, kako bi skor izgubljenih glasova bio što manji, a samim tim i potencijal za ucjene partnera sa državnog nivoa veći.
Beogradski stratezi promijenili su taktiku, što nipošto ne znači da smo se riješili spoljnog miješanja u izborne procese. Naprotiv. Režim Aleksandra Vučića nalazi se u kritičnoj poziciji. Kako autokrata više nema gotovo nikakvu kontrolu nad dešavanjima u Srbiji, preovladala je procjena da bi izrazito agresivna kampanja poput one iz 2021. godine mogla biti isključivo kontraproduktivna.
Iz tog razloga, beogradska mašinerija odlučila se za taktiku koja je manje kompromitujuća, a čiji je pozitivan efekat nasušno potreban prestravljenim lokalnim vlastodršcima koji sigurnost ne mogu čak ni da odglume. Zaludno traće vrijeme ubjeđujući građane i građanke kako je za njihovo nesnalaženje, neznaveno i bahato upravljanje gradom kriv bivši režim, taman kao što se i njihov gazda u svakom monologu poziva na one bivše i one žute.
Od koga se učilo, vidljivo je već na prvi pogled. Ipak, panika se ne može sakriti, jer je Mandićeva vojska svjesna da danas dio apstinenata čine upravo njihovi birači, što bi ih moglo skupo koštati izostankom tapšanja po ramenu i, što je za njih najporaznije, tugovanjem zbog nedostatka koverte sa debelom svotom, kakva je uslijedila nakon posljednjih izbora.
Politički performansi i opasne igre
Ovoga puta nema Vučićevih agenata za specijalne operacije sa novcem i laptopovima, koji su, valja podsjetiti, predvođeni Vladimirom Mandićem svojevremeno protjerani iz Nikšića, da bi 2022. ponovo bili na tajnom zadatku u Budvi, pripremajući teren za podgoričku bitku. Sada je lokacija promijenjena, ali su izvori iz kojih se sliva novac namijenjen za kupovinu glasova fantomaca isti.
Metode i kanali su drugačiji, jer bi direktne malverzacije bile previše rizične za ionako slab beogradski režim. Međutim, tokovi prljavog novca mogu se pratiti dobro utabanim stazama, ovoga puta usmjerenim na pogranična područja, Bileću, Trebinje i Foču. I ne bi bilo iznenađujuće da je jedan od agenata u ovoj misiji dobri stari drugar Mandićeve ekipe, sin nedodirljivog bjegunca, Igor Dodik. Ne bi bio prvi put da upravo on posreduje u nelegalnim aktivnostima za potrebe velikosrpskog svijeta.
Još jedan pokazatelj kataklizmične panike je i naprasna promjena lokacije za završnu konvenciju Mandićeve i Kovačevićeve liste. Očito im ni autobusi sa sendvičarima ili srećnim dobitnicima vaučera iz pograničnih područja ne bi bili dovoljni da napune Sportski centar. Procjena štaba je da će slika sa praznoggradskog trga biti manje otužna. Ipak, onakav debakl iznenadio je čak i koordinatore DF kampanje. Ispostavilo se, dakle, da agresivan, ali doduše, iskusan terenski rad nije dovoljan za privlačenje masovne javne podrške.
Od pomoći nije bilo ni prisustvo partijskih čelnika crnogorskih opština, ministara, Gorana Danilovića, pa ni gostiju iz druge države, koji su zalud prevalili dugačak put i pritom ostali bez automobila. Iako imena počinilaca nijesu poznata, u Skupštini je uslijedila svojevrsna predstava za javnost, nalik onoj kada je navodno napadnut aktivista Nove srpske demokratije, a Marko alijas Šubara mu je u CB Nikšić diktirao iskaz, kao kad roditelj s osnovcem uči pjesmicu.
Ovakav performans zarad skretanja pažnje sa propalog skupa, ne bi bio čak ni dežavu sličnih groteski, već opasna igra, van svih pisanih i nepisanih pravila. Čak i ako je od Mandića, Kneževića i Kovačevića, previše je. Nadajmo se da će Šaranovićev MUP makar ovaj slučaj do kraja rasvijetliti, iako im se, istini za volju, ne može previše vjerovati, budući da je pod upravljačkom palicom Demokrata – drugog ešalona Vučićevih crnogorskih petokolonaša.
Elem, kakav nerad, takav i krah. Kakve predizborne bajke, takav i skup, koji je više ličio na stranački kongres ili nekakvo zasijedanje toga tipa.
Moramo se zapitati – šta je gradonačelnik Trebinja radio na Kovačevićevoj završnoj konvenciji i jesu li posrijedi nekakva nečista posla. Jer, ne tako davno, trebinjska opozicija tvrdila je kako su rezultat izbora u tom gradu odredili upravo birači iz Crne Gore, istom logikom koja se primjenjuje u Nikšiću, a takvi navodi, razumije se, uz one o biračima dovedenim iz Srbije nikada nijesu provjereni.
Kovačević je dodatno obeshrabren i fijaskom u selu Nudo kod Grahova, đe ga je dočekalo, okvirno, oko pet birača. Da komandant Sava može ustati iz groba, i zbog ove neočetničke petorke svaka dlaka na glavi bi mu se naježila.
Nekad osokoljeni litijaškom pobjedom, prestrašeni gubitaši prinuđeni su da u foto finišu kampanje pokažu pravo lice, ne libeći se od ultradesničarskih istupa – suštine svoje politike. Zato se nižu najgnusnije uvrede na račun političkih oponenata.
Ispravniji pristup opozicije i strah vlasti
DPS je politički pametno unaprijedio terenski rad, zbog čega im i rejting raste. To pokazuju istraživanja, ali i respektabilni rezultati u izbornim ciklusima za nama. Premda dominantna uloga Mila Đukanovića u nikšićkoj kampanji može imati i pozitivne i negativne i negativne aspekte posmatrano iz perspektive uticaja na biračko tijelo, jasno je da Đukanović, kao rođeni Nikšićanin i dugogodišnji lider dobro zna koji su najefektniji načini za homogenizaciju birača, te njegov angažman, čini se, DPS-u ipak donosi više koristi nego štete. A pozitivne pomake u kampanji DPS-a, te drugačiji i ispravniji pristup biračima i njihovim potrebama treba pozdraviti.
S druge strane, istrajavanje Evropskog saveza na vizionarskoj i nezavisnoj platformi rezultiralo je podrškom velikog broja intelektualaca, književnih i kulturnih stvaralaca. Hrabrost je priznati čak i sopstvene greške, suočiti se sa njima i postepeno trasirati iskrenu putanju popločanu znanjem i čvrstom vrijednosnom podlogom, uz nezaobilazan terenski rad, čija je srž komunikacija sa građanima i građankama, bez ideoloških i politikantskih primjesa.
I nije teško zaključiti zašto su Kovačević i Vuković izbjegli suočavanje sa Ivanom Radojičićem – jer manipulacije i neistine nikad ne mogu biti jače od čiste istine, potkrijepljene temeljnim činjenicama i argumentima.
A nova generacija nikšićkih opozicionara, opravdano je reći, spremna je za praktični zaokret, umjesto izlizanih retoričkih floskula. Stoga ne čudi što se velikodržavna trojka ustremila baš na podmetačine usmjerene ka ovim političkim subjektima, za njih smrtnim protivnicima. Panični ispadi pretvaraju ih čak i u analitičare koji nagađaju ko će iz redova opozicije preći cenzus.
Zna Nikšić
Kaže Kovačević– Zna Nikšić. I to je jedino u čemu smo saglasni. Zna Nikšić ko ga je zatrpao neočetništvom. Zna Nikšić ko je njegovu slavnu prošlost prljao najbesprizornijim govorom mržnje i srednjim prstom, kao oličenjem tipične uličarske nekulture.
Zna Nikšić da nekoliko sedmica funkcionerske kampanje ne mogu oprati četvorogodišnji nemar. Zna Nikšić da bahatim mrziteljima države i ljubiteljima koljenica nije mjesto na čelu grada. Zna Nikšić da je kontaminiran primitivizmom, šovinizmom, dubokom polarizacijom, i najbrutalnijim govorom mržnje i da se taj otpad hitno mora očistiti.
A saznaće i Kovačević i Mandić za koji dan, da Nikšić ne mogu prevariti dva puta. Nikšić mora kazniti osione sluge ideologije zla koji građanke i građane nazivaju kriminalcima, lopovima i polusvijetom. Vakat je da ovoga puta Nikšić odsvira kraj i porazi beogradsku ispostavu.
Nadajmo se da će pojačano prisustvo policijskih snaga imati suštinskog efekta i da će MUP, za promjenu postupati kao servis građanki i građana i spriječiti nasilne akcije prestravljenih vlastodržaca i njihovih spoljnih pomagača, koje na osnovu svega čemu svjedočimo nije teško anticipirati.
