U ratovima se dešavaju svakakva zvjerstva i to gotovo svi, iz manje ili više neposrednih iskustava, znamo. Nekada se ipak, indoktrinirani, nehajno utilitarizovani ili ravnodušni, trudimo da zaboravimo. U miru, koji zloslutno često zaliči na vođenje rata drugim sredstvima, onim ,,dopuštenim“, poput mržnje ili besomučnih agresivnih ispada konfrontiranih ideoloških ili političkih i konfesionalnih grupa, zaboravljamo sopstvena neotuđiva prava, a jedno od njih je pravo na ličnu sigurnost i bezbjednost. Ovo pravo, prije svih, trebalo bi da nam garantuju institucije u državama u kojima živimo. Kako, međutim, biti bezbjedan i siguran u oboljelim društvima? Kako, kada su u društvima koja nisu zdrava ozbiljno devastirane i institucije i vrijednosni sistemi, pa dakle i ukupno polje javnosti? Huškanje, mržnja i nasilje polako ali sigurno postaju nova, neupitna realnost. Ona koja se prihvata gotovo fatalistički, onako kako se prihvata mučni sljed događaja koji nadilazi naše male, obične, ljudske moći.
Protekle sedmice, na Cetinju se dogodilo masovno ubistvo u kojem je, među 11 žrtava, ubijeno i dvoje djece i koje je prema svjedočenju očevidaca trajalo gotovo sat vremena (u trenutku kada pišem ovaj tekst još uvijek nije potvrđeno da je nekoliko hospitalizovanih van životne opasnosti). Ovaj, svakako najveći zločin u modernoj istoriji Crne Gore, opet prema svjedočenju očevidaca, razriješio je građanin kojeg ovih dana ne samo crnogorska, već i javnost susjednih država naziva herojem. Naime, prema svemu što znamo, da nije bilo ovog herojskog poduhvata bilans žrtava je mogao biti daleko veći. A neka od pitanja koja uznemiravaju građane Crne Gore jesu i zbog čega je građanin morao uzeti pravdu u svoje ruke, da li je policija bila dovoljno agilna, da li je imala pravovremenu reakciju i zbog čega javnost nije odmah obaviještena o tragediji koja se tih sati događala?
Ono što svakako zbunjuje ne samo crnogorsku javnost već i javnost regiona jesu (iako su izrazi saosjećanja i duboke žalosti bili preovlađujući), mučno neempatične i iracionalne reakcije, među kojima su se mogle naći i formulacije prema kojima je masovno ubistvo posljedica ,,skrnavljenja svetinja“, a zbog čega se mora ,,zatražiti oproštaj od Boga“, da bi se dobio ,,blagoslov za grad“, jer u suprotnom ,,neće na ovome stati“. Osoba XY bila je još eksplicitnija u svom tumačenju tragične situacije i zaključila da je počinilac ,,jedan od organizatora pokušaja sprečavanja ustoličenja mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru SPC“, te da je jasno ,,zašto su postojale onakve mjere zaštite patrijarha i mitropolita“, jer je Cetinje niti manje, ,,niti ima više mržnje u njemu“. Budući da je riječ o stavu iznijetom na društvenoj mreži, nizali su se komentari, među kojima je bilo i ekstremnih, neljudskih i uporno huškačkih. U jednom od njih, autor zaključuje da takozvani ,,belvederci“ naoružani šetaju ulicama Cetinja i da, dok je tako, niko u tom mjestu nije siguran, a u drugom da je ,,ustaša ubio ustašu i sad će da ga slave kao heroja svi u CG, čekamo da izguslaju imbecili o ovome“.
Bilo je i onih koji su pokušavali da na ovakve izlive mržnje, koji su se pojavili već u prvim satima nakon masakra, odgovore odbranom građanina koji je zaustavio ubicu: ,,A sjetite se prije tačno godine dana šta je bio isti taj čovjek, koji je sada spasio živote… Bio je izdajnik, komita, terorista, koji je među prvima stao uz građane Cetinja, na koje su bačene tone suzavca. Prije nego što se sudi nekome da je ovakav, onakav, možda je heroj i bori se za opštu stvar, kao što se sada borio za svoje sugrađane, da prežive…“
Mučan je, zaista, utisak da je jedan ovakav događaj, visoko tragičnog intenziteta, mogao da u nekim ljudima izazove novi ciklus gotovo hipnotičkih ponavljanja naučenih obrazaca mržnje i ideoloških, identitetskih i politikantskih opsesija.
Ukoliko bismo pokušali da napravimo svojevrsni sažetak tragičnog događaja, njegovih manifestacija ili post festum reakcija, nažalost, sva je prilika da bismo lako došli do poznate Fromove anamneze zdravog društva i njegovog insistiranja na važnoj razlici između individualnih i društvenih mentalnih bolesti, kojom ukazuje na razlikovanje pojma ,,defekta“ i pojma neuroze. ,,U slučaju da neka osoba“, pisao je From, ,,ne ostvari slobodu, spontanost (prirodnost) i istinsko izražavanje svoga ,,ja“, može se smatrati da ima ozbiljan defekt (…) Ako većina članova ma kog društva ne postigne taj cilj, u pitanju je pojava društveno strukturiranog defekta. Individua dijeli ovaj defekt sa ostalima; ona nije svjesna da je to defekt…“ Prema Fromu, upravo u čovjekovoj potrebi za prevazilaženjem nalazi se korijen ljubavi, baš kao i umjetnosti, baš kao i religije i ukupne društvenosti. U društvima koja nisu zdrava, stvaralaštvo koje nužno pretpostavlja i aktivnost i brigu i ljubav biva osujećeno, a potreba za prevazilaženjem ,,sebe kao kreature“ razrješava se u obrnutom smjeru - ,,ako ne mogu da stvorim život, mogu da ga uništim“. Na taj način, u aktu uništavanja, ,,čovjek postavlja sebe iznad života“.
Cetinjska tragedija je svakako ozbiljno upozorenje i ozbiljan simptom, koji govori o tome da je crnogorskom društvu neophodna dekontaminacija od mržnje i svojevrsnog masovnog transa, nekažnjivog mentalnog, verbalnog i fizičkog nasilja, da je neophodno i ozdravljenje i sanacija institucija i, prije svega, da je građanima neophodno vratiti osjećanje makar elementarne sigurnosti i zaštićenosti. U suprotnom, ovakvi događaji će sve manje biti incidentni, a sve više ,,očekivani“ i ,,podrazumljivi“.
Do potpunog utrnuća, obesmišljavanja i kolapsa ljudskosti.
