Milovan Đilas zaslužuje institut, bez obzira na to da li ćemo mi suditi o njemu kao čovjeku koji je kontroverzan ili neko ko je vrhunski i sjajan pisac, sociolog. Zaslužuje institut jer to zaslužujemo mi – kazao je prof. dr Vladimir Vojinović na tribini „Čovjek crnih brda“, koja je danas priređena u bibioteci „Radosav Ljumović“ povodom 110 godina od Đilasovog rođenja.
- Siguran sam da bi se Đilas borio za slobodu naše riječi, ma kojoj epohi pripadao, pa i protiv njega samog. On je bio autokritični autor i mislilac – kazao je Vojinović, koji je bio i moderator tribine.
Pored Vojinovića, o poznatom revolucionaru, književniku i disidentu govorili su književnik i predsjednik SUBNOR-a Zuvdija Hodžić, književnik i predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović, prof. dr Draško Došljak, prof. dr Dragutin Papović i književnik i kolumnista Andrej Nikolaidis.
O CRNOJ GORI
Analizirajući pripovijetku „Gubavac“, koja je je nedavno objavljena u drugom tomu Đilasovih sabranih pripovjedaka, Nikolaidis je istakao da je u pitanju djelo koje ne govori samo o Crnoj Gori pod austrijskom okupacijom, već i o današnjoj Crnoj Gori.
- Ne vjerujem u čitanje po biografskom ključu, niti da ono sadrži šifre za „ispravno čitanje“ teksta. Međutim, takvo čitanje je ovdje nužno, jer Đilas insistira na tome i sam uspostavlja paralelu između glavnoga junaka Lazara i sebe. Lazara više nema, od njega je ostao plamen koji je dugo svijetlio kroz noć, ali kratak baš kao i ljudska pobuna. U pitanju je gorka priča koja daje jasan iskaz – neću popustiti, nećete me slomiti. To se dešavalo kroz našu, ali i istoriju ljudskog roda, a dešava se i danas – ljude je u principu lako, a neke je nemoguće slomiti – kazao je Nikolaidis.
Došljak je govorio o Đilasevom tumačenju Njegoševog djela, a u fokusu je bila knjiga „Njegoš, pjesnik, vladika i vladar“, koja je nastajala u periodu od 1957. do 1959. godine, kada je autor bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.
- Sudbina ove knjige je i njegova sudbina. Objavljena najprije na engleskom jeziku, a tek kasnije, nakon 29 godina i na srpskohrvatskom. Đilas se izučavajući Njegoša bavio i ženskim likovima, kao i kultom sestre. Kod Njegoša jedino u „Gorskom vijencu“ ima ženskih likova, pa i tu su sporedni. U javnom životu, kako je primijetio Đilas, crnogorska žena je igrala čak i manju ulogu nego u poznatom djelu, mada se ne može sporiti da je tu dobila ulogu koju je i u stvarnosti imala - rekao je Đošljak.
Autobiografija „Besudna zemlja“, kako je objasnio Radulović, rodno je mjesto i tajna njegovih docnijih romana.
- Đilasova proza je znatnim dijelom utemeljena na autobiografskim elementima, samo što su u „Besudnoj zemlji“ likovi dati pod svojim imenima, opisani bez naglašene metaforizacije i umjetničkog transponovanja, ali zbog toga ne manje umjetnički uspjeli. Naposljetku, u ovoj knjizi je precizno naznačen patos umjetničke dileme čiju je razarajuću snagu autor nastojao da prevaziđe. A to je sukob između književnika i političara u sebi. Te dvije slične, a opet dijabolično suprotstavljene i neprijateljske strasti Milovan Đilas je tokom cijelog života pokušavao da pomiri – kazao je Radulović.
REFERENCA VREMENA
Đilas je, prema riječima Papovića, bio nesumnjivo značajan barem zbog činjenice da je prema anketi „Njujork tajmsa“ njegova knjiga „Nova klasa“ ušla u izbor 100 najznačajnijih knjiga 20. vijeka.
- Kada pročitate ovu knjigu vidjećete da je Đilas tu u intelektualnom, teoretskom i politikološkom smislu najbolji. Tu je njegova misao najzrelija i najprofesionalnija. Iako su teoretičari sa Zapada i ranije govorili o tome da je u socijalističkom sistemu došlo do skretanja sa izvornog učenja, novo je što je o tim stvarima govorio jedan od četiri najuticajnija čovjeka socijalističke države. Đilas je upravo po tome značajan i veličanstven. On sa pozicije na kojoj je bio kritikuje sistem kojim je upravljao. Đilas mora biti zanimljiv u svakom slučaju, bez obzira na to kako cijenite njegovo djelo. Kada se sve kritički uzme, prema mom mišljenju, teško da može biti uzor, ali može da bude referenca jednog vremena i pokreta, ideologije. Mislim da treba kritički sagledavati sve njegove mijene, sa pažnjom posmatrati i o tome razmisliti – ispričao je Papović.
Akademik Hodžić prisjetio se dva susreta sa poznatim književnikom, dok su glumci Branka Femić-Šćekić i Dušan Kovačević kazivali djelove iz pripovjetki „Djevojka sa zlatnim zubom“ i „Starac i pjesma“.
Njegovo djelo još nije izučeno
Prof. dr Vladimir Vojinović kazao je da je stalno u kontaktu sa Đilasovim sinom Aleksom, koji je bio stručni saradnik u okviru prethodnog projekta. Aleksa mu je ukazao na to da su brojni Đilasovi rukopisi još po političkim i policijskim arhivama širom bivše zemlje.
- To nas poziva na odgovornost – je li njegovo djelo izučeno i možemo li donijeti konačne sudove. Mislim da nije dok sve to ne pronađemo, analiziramo, protumačimo i ponudimo ovima koji za nama ostaju. Izučavati njegovo djelo, usmjeravati naučne potencijale na njega, siguran sam da bi rezultiralo odgovorima kojim treba da krene nova Crna Gora – kazao je Vojinović.
