NOVA: Prošlo je tačno dvije decenije od oktobarskih promjena. Što vi pamtite kada je riječ o tom danu?
TADIĆ: Lično sam bio u velikom problemu, jer sam bio optužen za rušenje odbrambenog sistema Srbije, zbog štrajka u Kolubari zajedno sa rudarima i Čovićem. Bila nam je zaprijećena kazna od 10 do 20 godina zatvora. Bio sam u ilegali tih nekoliko dana. Izašao sam 5. oktobra iz ilegale, jer sam instiktivno osjećao da je to taj dan. Na žalost, moje kolege iz DOS-a su prekinule komunikaciju sa mnom, pa nije bilo baš mnogo solidarnosti tih dana. Došao sam pred binu i javio sam se da sam tu. Mislim da je gore bio Ljuba Tadić, kao voditelj čitavog tog procesa i trebalo je sljedeći da govori. I tog trenutka je krenuo napad na Skupštinu. Nagutao sam se suzavca, jedva sam preživio par puta.
Onda smo imali te teške noći uspostavljanja novog sistema, preuzimanja dominacije nad medijskim sektorom. Moje zaduženje je bilo da uđem u Treći kanal, Klinički centar Srbije, Politiku. Ja sam to uradio i na jedan miran način rekao da bi bilo dobro da se poštuje izborna volja građana, a ne da i medijski sektor i razne bitne institucije rade protiv nje.
NOVA: Kad god obilježavamo 5. oktobar, sjetimo se iznevjerenih očekivanja. Kakav je vaš odgovor na to?
TADIĆ: Jednostavan. Svaki čovjek projektuje u socijalne događaje, pa i Peti oktobar, svoja očekivanja i svoje želje, a one su vrlo opozitne, sasvim suprotne i oni koji su veoma razočarani često nemaju na umu činjenicu da oni nijesu uvijek imali većinu za te svoje želje i nadanja. Suštinski ta primjedba što nije došlo do 6. oktobra, što nije došlo do reforme bezbjednosnog sektora, obrazovnog sistema, medijskog sektora… odgovori na sva ta pitanja su jednostavne stvari – nijesmo imali većinu za to, nijesmo imali većinu za 6. oktobar. Peti oktobar je bio stvoren od 18 stranaka, 18 lidera, važnih pojedinaca. Mi za sve te odluke, koje često smatramo našim, a ekskluzivne su, evropeizacija i modernizacija Srbije, promjena bezbjednosnog sektora, ubrzane reforme obrazovanja… mi za to nijesmo imali većinu.
Koštunica je takođe bio dio 5. oktobra, odnio je ključnu pobedu nad Miloševićem, ali nije bio slučajno kandidat. Niko od ovih ekskluzivnih zastupnika evropske ideje modernizacije Srbije nije mogao da dobije većinu, nije mogao da dobije milione glasova, a bez toga nije mogla da se desi bilo kakva politička promjena ili ono što bi neki željeli da vide kao politički prevrat. U DOS-u nije bilo većine za 6. oktobar. Ja sam pripadao tom više revolucionarnom dijelu DOS-a. DS je htjela 6. oktobar.
NOVA: Ko je još bio za reforme i 6. oktobar?
TADIĆ: Teško je imenovati, to vidite po savezništvima. U svakom slučaju, Koštunica nije bio za radikalne reforme. Mi u DS, čiji je predsjednik bio Zoran Đinđić, bili smo za ubrzane i snažene reforme, a stranke su se svrstavale na jednu ili drugu stranu. Te reforme su podrazumijevale bolna rješenja, za koje nije bilo većine kod građana. Mi nikad nijesmo imali većinu za saradnju sa Haškim tribunalom, ali bez toga nema reforme bezbjednosnog sektora. Kada smo stali iza početka saradnje sa Haškim tribunalom u jednom širem obimu, tj. izručenja Miloševića u Hag, mi nismo imali većinu građana za tu ideju. To je bila naša manjinska odluka.
Da je, daj bože, Zoran Đinđić ostao živ, on bi bio poražen na sljedećim parlamentarnim izborima i toga moramo da budemo svjesni i ne bi bio čovjek koji bi imao ovaj status u društvu kakav ima. To licemjerje vezano za Zorana Đinđića koji su mnogi pokazivali, koji su ga mrzjeli tokom njegovog života i postpetooktobarskog života, a kasnije su žalili za njim, isto je jedno svjedočanstvo o stanju naše političke kulture. To takođe nije dobro i svjedoči o tome da nemamo ni političku kulturu koja nas nosi prema snažnim i brzim reformama, nego smo vrlo često konzervativno durštvo koje zaustavlja i potencijal tih reformi.
NOVA: Te 2000. se ujedinilo 18 stranaka. Danas se isto priča o ujedinjenju. Imali smo Savez za Srbiju, sada Udruženu opoziciju Srbije… Vi ste pokrenuli razgovore sa strankama opozicije oko strategije opozicionog djelovanja, a već su neke partije istupile iz tih razgovora. U čemu je problem?
TADIĆ: U političkoj kulturi, kao što je bilo i tada. Mi smo pokušali da dovedemo i SPO u DOS, kao najveću opozicionu stranku, koja je i formirala prvo jedan opozicioni savez, godinu dana pred 5. oktobra ili malo manje, ali je odbio da učestvuje u tome. To je za nas bio veliki organizacioni problem. I sada imate nesposobnost da se ljudi dogovore oko organizovanja. Ne oko jedne koalicione liste, nego oko načina organizovanja. Ostali su neki problemi političke kulture, nerazrješeni do današnjih dana, ne samo u strukturi vlasti, već i među opozicionarima. Posljedica toga je da se opozicionari bore za vodstvo unutar opozicije, a ne protiv Vučićevog sistema, a to je u stvari borba za bolje mjesto na Titaniku.
Tu inicijativu sam pokreno sa svim iskustvom koje imam, iskustvom i pobjeda i poraza, ne sa namjerom da vodim tu organizaciju, baš obrnuto. Sada taj novi sastanak organizuje PSG, prije toga Nova stranka. Svi su dobrodošli, da se makar dogovorimo kako ćemo se organizovati – da li imamo više kolona, jednu kolonu, kako dijelimo uloge…
Nije mi namjera da budem predvodnik svega toga. Sve vrijeme od 2012. se sklanjam od toga, želeći da ustupim mesto mlađima i onima koji nijesu imali tu ulogu u socijalnom i političkom smislu u prošlosti, želeći da pomognem da se stvari organizuju, da unesem element iskustva u sve to. Namjera mi je samo da se opozicija organizuje, jer smatram da je Vučićev režim smrtonosan za srpsko društvo.
NOVA: Nedavno je dio članstva DS organizovao izbore na kojima je pobjedio jedni kandidat Branislav Lečić. Koga vi “priznajete” za predsjednika DS – Lečića ili Lutovca?
TADIĆ: Moj napor je da se pronađe kompromisno rješenje. Kao što sam rekao na jednom skupu ovog drugog dijela koji je birao Lečića za predsjednika, bio bi i na skupu koji organizovao Lutovac, sve sa namjerom da se sačuva DS, jer ona je bila nosilac infrastrkture i političkih promjena Petog oktobra. Bez infrastrukture nema pobjede. Ne mogu to nevladine organizacije da izvedu ili stranke bez ikakvog iskustva i politički lideri koji nijesu osjetili miris borbe. Sadašnji lideri opozicije nijesu učestvovali u velikim borbama.
NOVA: Mislite li da je moguć kompromis u DS? Te dvije opcije djeluju sada veoma udaljeno.
TADIĆ: Ne znam da li je moguć. Razgovarao sam i sa jednima i drugima, neistine su mi govorili i jedni i drugi. Ja sam srcem pripadao toj organizaciji, čak i kad sam je napustio, vjerujući da joj time omogućavam da pronađe sebe, jer se počela izvinjavati za politiku koju sam ja zastupao dok smo nosili pobjede.
DS je bila uvijek stranka različitih mišljenja, a ovo što sada vidimo, ove izgone iz stranke zbog različitih političkih mišljenja, je van pameti. Ovo optužbe koje idu jedni prema drugima, one su dodatno van pameti i samo koriste Vučiću. Nadam se da je to moguće. Tu sam da pomognem, a ne vodim.
