Nerijetko čujemo komentare da se od umjetnosti i stvaralaštva u crnogorskom društvu teško živi. Vođeni već usađenom mišlju da je ona izuzetak namijenjen samo onima koji znaju da je cijene, a ne ideja koja još od davnih vremena pokreće i ispunjava čovjeka, svjedočimo sve češće evidentnom nepoštovanju umjetnika.
Skorašnji slučaj te prakse je Granski kolektivni ugovor, prema kome je prvobitna raspodjela koeficijenata zarade glumcima sa 25% smanjena na nepunih 3,5 odsto, što je izazvalo negodovanja iz umjetničke sfere, a i stvorilo atmosferu kojom se „prijeti“ obustava većine kulturnih dešavanja u državi.
1
O značaju uvažavanja glumačkog i umjetničkog doprinosa crnogorskom društvu razgovarali smo sa mladom glumicom Mašom Božović iz Nikšića, studentkinjom master studija na cetinjskom FDU u klasi prof. Branimira Popovića.
“Čini mi se da se svi ponavljaju i pričaju uopšteno o lošem stanju i sistemu. Mislim da je potrebna potpuna reformacija radnih mjesta u pozorištima, ugovori o zaposlenju i naravno koeficijenti zarade treba da budu u skladu sa životnim standardom i vrijednošću onoga što stvaramo“, kaže za Portal Analitika mlada glumica, koja u dosadašnjem profesionalnom angažmanu, iza sebe ima rad na predstavama „Bladi mun“ CNP-a, „Narodni poslanik“ Nikšićkog pozorišta, diplomski projekat "Hasanaginica" po tekstu Ljubomira Simovića i dr. Učestvovala je i u više studentskih filmova, kao i par profesionalnih projekata.
Diskriminacija
Naša sagovornica je mišljenja da su potrebne godine kulturnog sadržaja i adekvatne situacije ne bi li se došlo do poboljšanja navika u našem društvu. Ističe da su umjetnici tu da oplemenjuju društvo, čine ga potpunijim i osviješćenijim.
U tom kontekstu diskriminatorna poruka GKU, svakako postavlja nova pitanja o postojanju kulture na koje je naša sagovornica imala jasan odgovor.
„Svuda se osjeća odnos cjelokupnog društva prema umjetnostii kulturi. Na ulici, u prodavnici, u pošti, na birou, u zakonu. Očigledno da sve može da funkcioniše i bez kulture. Čudno je samo kako je čovjek taj koji je težio nečemu većem, ljepšem i čarobnijem kakva je umjetnost,još od praistorije. Isti taj čovjek, sada, nakon dugog razvojnog puta koji je prošao, ubija ono za čim je žudio i što je kreirao“, ukazuje Božović.
Činjenica da mladi glumac, kako naglašava sagovornica Analitike, nema preveliku mogućnost da bira uloge, već mu se one same nameću, kao i nedostatak kastinga, problemi su o kojima se treba više govoriti i težiti ka njihovom rješenju kako bi se dostiglo stanje približno onom na svjetskoj pozorišnoj sceni.
„Kasting. Kako to lijepo zvuči. Bilo bi osvježavajuće, motivišuće i, možda, pravednije, ali avaj stvari ne funkcionišu tako. Tužno je što o tome odlučuju ljudi izabrani na osnovu nekih kvalifikacija, a kojima očigledno ne smeta moralni kodeks u donošenju odluka koje kasting isključuju ili ga prividno stvaraju“, kaže Božović, izražavajući nadu da će kastinzi u doglednoj budućnosti postati standardna procedura svuda.
Pozorište u ropstvu stagnacije
Podsjeća i da trenutno stanje crnogorske kulturne scene nije dobro, već da se nalazi u ropstvu vremenske stagnacije.
„Čini mi se kao mnogo veći problem to što se podrazumijeva da ako želiš posao, pristaješ da ćutiš o svemu. I što se novac uglavnom ulaže u pogrešne stvari. Kada bi se podržali umjetnici, institucije i projekti koji vrijede možda bi nam i više ljudi dolazilo u pozorište. Problem je i što su diskutabilne repertoarske politike, što kreativni sektori jedni druge ne štite, što nam se ruše scene i prekopavaju dvorišta. Što moraš da biraš između ličnog dostojanstva ili pristojnog života. Što se pitaš da li bez dostojanstva može biti pristojan?“, iskrena je Božović.
Laicima ne zamjera što nemaju „sluha“ za pozorište, ali zato ukazuje da je veći problem što glumci iz branše ne preduzimaju neophodne korake ka boljitku. U to uključuje i sveopštu prisutnost politike u svim sferama, pa i u pozorišnoj.
Žali zbog pasivnosti i mrtvila koji vladaju u tom domenu i ukazuje na važnost predstava koje aktuelizuju trenutne probleme, prikazujući ih vjerno i dosljedno.
„Pozorište ne treba da prihvata kompromise. Ono bi moralo biti hrabrije, jer ga jedino tako možemo smatrati dosljednim sebi. Jedino tako može imati društvenu funkciju i jedino onda može da mijenja stvarnost današnjice. Ali svuda postoje neki važni ljudi koji se, zbog pozicija, više bave politikom nego li umjetnošću, čak i ako se zovu umjetnicima. Ta riječ 'umjetnici' je svakako dobila pogrešno značenje. Dok ih ljudi iz pozorišta ne budu istinski čuvali, mi ćemo biti palanka puna poltrona“, izričita je Božović.
Ne treba čekati da neko odluči jesmo li laki za saradnju
Naredni karijerni koraci našu sagovornicu vode ka radu na monodrami na master studijama iz predmeta Pokret i rad na završnoj klasnoj predstavi. Takođe, u planu joj je, kaže, i spajanju glume sa dramaturgijom i režijom, kao i igranje diplomskih predstava „Prst“ i „Hasanaginica“.
„Za ostalo ne znam. Ovaj posao je neizvjestan, ali mislim da ne treba čekati da neko odluči da li smo lijepi ili laki za saradnju. Pa valjda imamo šta da stvaramo iz lične potrebe za stvaralaštvom? Tema ne fali. Uvijek možemo raditi sa sobom i na sebi, samo što nećemo moći imati spektakularne scenografije i kostime. Možda i bolje tako. Možda ćemo se onda baviti suštinom“, zaključuje Božović.
