Sa Božovićem, autorom više od pedeset knjiga, književno-kritičkih i esejističkih spisa, nekoliko stotina stručnih radova, među kojima su značajne studije – „Metamorfoze igre“, „Iskušenja slobodnog vremena“, „Nedoumice oko kulture“, „Lavirint kulture“, „Kroz crveno“, „Kult – ura“, „Nulta tačka“, Dominacija i otpor“, „U traganju za dokolicom“, „Sumrak vrline“, „Ludosti uma“, „Leksikon kulturologije“, „Poenta“, „Play-Foundation of Culture“, „Ram za sliku“, „Tišina dokolice“, „Igra ili ništa“ razgovarali smo o poziciji kulture na današnjem Balkanu, politici, medijima, ali i odlasku mladih sa ovih prostora…
Život ste posvetili temi/oblasti kulture, objavili ste pedesetak radova koji se bave raznim njenim aspektima. Kako vidite poziciju kulture danas?
Procesi „tranzicije“ pokazuju da je strukturalni problem stagnacije to što je kultura gurnuta na marginu društvenog života, bez značajnijeg uticaja na stil svakodnevlja i promjene. Prekid komunikacije sa svijetom proizvodio je povećanje provincijalizacije zatvorenog društva. Izolacija je pospješila parazitsku atmosferu, u kojoj se kultura hranila gorkim plodovima populizma i antielitizma. Bio je to trijumf populističke „estetike“. A znamo, kad kultura postane instrument bilo koje politike, onda je sporna i kultura i politika. Teško je reći šta je za kulturne vrijednosti pogubnije, ili hirovi neoliberalnog tržišta ili pragmatska kratkovidost politike bez vizije. Tendencije prizemne politizacije i još prizemnije komercijalizacije uveliko su prisutne, i to u trenutku kad je svako vrednovanje gotovo na nultoj tački. A kad su najprisutnije pristrasno politizovane vrijednosti i komercijalizovane nevrijednosti – na pragu smo primitivizma, koji je uveliko na djelu. Kultura se neprestano odlaže za bolja vremena. To je velika greška. U neizbježnoj transformaciji društva, kultura se ne bi smjela odlagati „za kasnije“, za „srećna vremena“. U slobodnoj i kritičkoj javnosti – u kojoj bi prevladavali pluralizam gledišta, kreativna debata i sloboda mišljenja, a jenjavala isprazna politička retorika – došlo bi se do uspona vrijednosti koje bi osporavale vladavinu banalnosti, samodovoljnosti i gluposti. Zato bi utemeljenje kulture označilo ne samo forme njenog umnog postojanja već i njeno prisustvo u cjelini čovjekove individualne i društvene egzistencije, kao preduslova za modernizacijske procese i za suštinsku promjenu. Ona bi se pojavila i kao pretpostavka za uspostavljanje slobodnog životnog stila i civilizovanog svakodnevlja. Stoga je neophodno da se kulturi već sada obezbijedi bolji status i pouzdanije mjesto u cjelini društvenog života.
Već nekoliko godina dominira strah: od korone, rata, nuklearnog sukoba… Kako po Vašem mišljenju to utiče na kulturu?
Najmoćnija od svih civilizacija koje je svijet poznavao, savremena civilizacija, po mišljenju Malroa, obznanila je „kraj vrijednosti“. On je smatrao da ona više nije u mogućnosti da skriva svoju krizu „bez presedana“. Šta li bi tek sad rekao umni Malro, kad je očigledno da od goreg može biti i još gore.
Da li je vladajuća pandemija bez presedana? Izgleda da jeste. Ona je pokazala da je na trošnim temeljima civilizacije teško graditi sigurnu kuću za sve ljude planete Zemlje. Iskustvo iz istorije društvenog života objelodanjuje istinu da je čovjek bezobzirno „iskorišćavao“ prirodu iz koristoljublja, da je ponižavao zbog sulude ideje da je njen „gospodar“. Tako je bezrazložno uništavao i besprimjerno skrnavio stvarajući civilizaciju otpada. U svom surovom gospodarenju nad prirodom, savremenik je prizvao osvetu prirode koja će dugo trajati, a može se završiti gigantskom tišinom, kako je već primijećeno. Ekolozi-pesimisti, a još više ekolozi-nihilisti, vjeruju da tada neće biti ljudi.
U antropološkom i ontološkom smislu vladavinu straha vidim kao gotovo nerješiv problem, utoliko prije što su ljudi kojima je strah ovladao daleko od racionalnih odluka. Razloga za strahove ima toliko da je ambicija da se pobroje, da se pouzdano identifikuju, uzaludno nastojanje. Razlozi za strah nekad su realni, prepoznatljivi, a nekad iracionalni. I jedni i drugi ugrožavaju čovjekovu fizičku, mentalnu i psihičku sigurnost. A kad kažemo za nekoga da je to čovjek od straha, onda smo rekli da je to krhko i ranjivo biće. O njegovoj prisebnosti i pribranosti ne može se govoriti, baš kao ni o onima koji imaju neprestani strah od straha. U svakom slučaju, sve je to tragizam, koji se tiče čovjekovog apsurdnog postojanja. Pored individualnog straha, postoji i strahovlada. To je ona situacija u društvu kad vlast podanicima utjeruje strah u kosti. Strah podanika obezbjeđuje im sigurnu vladavinu. Ako sve ovo duže potraje, a hoće, gotovo da je normalna čovjekova prestrašenost kao njegova mukotrpna i trajna situacija. Kad ovlada čovjekom, strah ga i ruši. A ljudi od straha ne vrijede baš ništa!
Može li se porediti odnos prema kulturi ranijeg vremena, vremena monolitnog sistema, i današnji odnos, u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije?
Može, može, i te kako. Što se tiče kritike stvaralaštva i odnosa prema njemu, da se zadržim na tome, danas nam ostaje da se gotovo nostalgično sjećamo kako je to bilo nekada. U mnoštvu časopisa, čak i na televiziji, na njenim počecima, u Dnevniku RTS bilo je nedjeljno predviđeno i deset minuta samo za lektiru, za kritički osvrt na nove knjige. U tome sam učestvovao. Novine su bile nezamislive bez kulturnih rubrika. Sada su one gotovo izuzetak.
Danas je svjetlost javnosti prekrivena oblacima beznačajnosti, otuda se gotovo ništa ne vidi dobro – ni stvarnost ni stvaralaštvo. Svakako, sve se posebno komplikuje, ako je, primjerice, vrednovanje književnog djela prepušteno mamurnom, tromom i nekompetentnom kritičaru, ali pretencioznom ocjenjivaču, tumaču bez sluha za muzikalnost i složenost umjetnosti. To je, svakako, sušta suprotnost, od kritičara je na kome insistirao Mihiz, a čija bi svojstva bila po njegovom mišljenju – darovitost, duhovitost, brzina suda, elokvencija, sve ono što može da rađa utisak i uticaj. Isidora Sekulić je isticala da umjetnik voli svoju knjigu kroz uspjeh. Knjigu, takođe, zbog njene uspješnosti voli i čitalac.
Smisao umjetničke kritike uopšte trebalo bi prepoznavati u odbrani i obrazlaganju umjetničkih vrijednosti, u otkrivanju alternativnog duha i vrijednosti u nastajanju. To je u našoj sredini zaboravljena priča. U nas je uspostavljen manir neodmjerene hvale, naročito u rijetkoj novinskoj književnoj kritici. Tako se događa da kritika postoji i o djelu koje kao umjetnička vrijednost ne postoji. Dovoljno je sada da se obezbijede sredstva, pa da se knjiga objavi! Bez razloga, ako se izuzme taština autora!
Stendal je isticao da je od neopravdane kritike još opasnija neopravdana pohvala. Žan Kokto je uvjeravao Andre Žida da je najgora sudbina one knjige kojoj se ne mogu staviti nikakve primjedbe. Nekritičko hvaljenje i osrednjih književnih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva književna kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju književnih ostvarenja, već postaje dio konfuzne književne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja književnog polja, koje je pritisnuo korov šunda.
Kako ocjenjujete kritičku javnost u cjelini?
Da ne ispadne da u Srbiji vlada samo mrtvo more nekritičke javnosti, kao što dominira, neophodno je podsjetiti i na drugu stranu medalje, koja nije za potcjenjivanje. Buntovni aforističari, prije svih pripadnici Beogradskog aforističarskog kruga i Ošišanog ježa, pokušavaju da nametnu slobodno mišljenje kao kritičku alternativu. To je trzaj snage otpora i vid nepristajanja na besprizivno propadanje. Najvredniji od njih, koji stižu do tamnih dubina egzistencije, stvaraju aforizam, koji se može označiti kao antidogmatska kritička higijena. U nas se inventivan aforizam obznanjuje kao iskorak iz zatvorenog društva i kao virus kritičkog mišljenja. Trebalo bi uvjerljivo prisustvo aforističarskog kritičkog nespokoja i budilničke energije shvatiti kao prisustvo kiseonika u zagušljivim lavirintima sumorne i mrakovite zbilje.
Zoran Kesić je karikaturalnu političku svakodnevicu preoblikovao u diskurs smiješnog i komičnog u televizijskom formatu.
Decenijama, do današnjeg dana, posebno mjesto zauzima u štampanim medijima, ponajviše u listu Danas, Predrag Koraksić – Corax. On je najlucidnije i najbritkije političke komentare obznanio u svojim karikaturama. U središtu njegovog vidnog polja našle su se političke ličnosti, politička čudotvorstva, politička čudovišta i politika kao pozorište surovosti i zločinstva.
Mržnja, nedostatak tolerancije, nedostatak poštovanja drugog postali su dio naše svakodnevice. Kao da je postalo nemoguće živjeti u društvima bez neprijatelja. Zašto su nam neprijatelji potrebni i kome su, zapravo, najpotrebniji?
Znamo kakve su se sve posljedice dogodile u našoj nedavnoj istoriji pored ostalog i zbog ratnohuškačkog nasilja i zbog obezvređivanja drugosti i razlike. A mržnja nikako da utihne. Nikako! Mržnja kao apsurdna strast, ali i kao temelj posrnulog komuniciranja postala je naša stalna antropološka i društvena odrednica. Kao poremećaj mentalne ravnoteže i kao vrsta afektivne pomjerenosti, ona ponajviše proizvodi defekt osjećajnosti, egzistencijalnu destrukciju i društveni haos.
Ponajviše iz nedavne prošlosti naslijedili smo govor mržnje i sve oblike nasilja. U opticaju su bile „jake“ riječi poput: „izdajnik“, „strani plaćenik“, „najamnik“, „neprijatelj“. Kada se sve to ponavlja i sada, u pitanju je opasna dijagnoza. Društvo u tranziciji koje nije uspostavilo novu ljestvicu vrijednosti i kritičku javnost ima i previše mutnog taloga, iz koga niče i militantna propaganda i stil ekstremističke komunikacije. Stara matrica gluvonijeme komunikacije i dalje snažno funkcioniše. Neistomišljenici se ponovo pretvaraju u sagrešitelje i neprijatelje koje treba ućutkati i provući kroz blato. Mrzilačka osveta je dobila maltene pravo građanstva! U javnosti, u medijima se „puca“ u stilu – ko će koga više uniziti! To nije normalan govor jer ga zaglušuju plotuni riječi prožetih mrzilačkim afektima. Tu nema ni razmišljanja ni sumnje ni dilema. U tom isključivom govoru nadmoćno vladaju i epiteti i etikete. Štaviše, postoje specijalisti za etiketiranje i diskvalifikaciju svakog ko misli svojom glavom, a time, smatra se, remeti jednoumlje režimske propagande. Slika tog agresivnog jednoumlja i bezumlja vidljiva je i u medijima. Kad ne postoji argumentacija, pljušte etikete i diskvalifikacije. Sigurno je, međutim, da iza njih ne stoje ličnosti, ni kritičko stanovište.
To što preovlađuje militantan i nekritičan govor znak je da je zajednica u velikoj mjeri udaljena od slobodnog, kultivisanog i demokratskog društva. Zato se neminovnost obnove slobodnog, kompetentnog, argumentovanog i mirotvornog govora nameće kao preduslov slobode ljudskog sporazumijevanja i kao uslov zdravlja društva. I pojedinca i društva.
Kako biste opisali naša društva danas – apsolutnu dominaciju politike i političara u javnom prostoru?
Kad politika kao igra za moć opstaje ohološću grube sile, a ne razboritošću mudrosti i logikom racionalnosti – ona je daleko od svake istinske i autentične moći. Sa svojom neodoljivom žudnjom da pokorava podanike i vlada nad njima bespogovorno, bez odgovornosti za svoje činotvorstvo, političar-vlastodržac nije daleko od ekstremizma i graničnog mentalnog stanja. Istorija kao nasilje često je bila u vlasti ludaka, a to se, nažalost, događa i danas, u novijoj istoriji, u kojoj se političari i državnici suštinski bez istinskog autoriteta pojavljuju kao tvorci neviđenog haosa i na globalnom i partikularnom nivou. To je slika i današnje stvarnosti i malignosti politike.
Zbog svega toga važno je istaći da politička moć i gruba sila opstaju, u stvari, na velikoj udaljenosti. U temeljima prihvatljive političke moći je sloboda, svijest, savjest, pamet, talenat, istina. Biti protiv ovakve moći – znači biti protiv vrijednosti i smisla čovjekovog postojanja. Zato je neophodno razviti imunitet protiv sile i nasilja, a ne protiv osmišljene moći. Preko nje političar može da potvrdi svoje najbolje ljudske i kreativne potencijale. Erih From je smatrao da je sporna moć nad, ali je poželjna moć za. U stvari, moć nad ljudima neizbježno se pretvara u represiju, a moć za – put je za ostvarivanje vrijednosti i progresa. Što se tiče našeg društva, već je opisan naš podanički mentalitet, koji ima dugu tradiciju i opstaje u kontinuitetu do današnjih dana. On se posebno ispoljava u autokratskoj i nedemokratskoj političkoj kulturi. U narodnom iskustvu autokratski i podanički mentalitet sažet je u rečenici: „Veži konja gdje ti gazda kaže“. Takav mentalitet i omogućava moć nad. Demokratsko i civilno društvo mora prevladati takav mentalitet i takvu političku kulturu ako želi da stigne do slobode, pravde, jednakosti i solidarnosti. Tada se može očekivati nadmoć pameti i kreativnosti nad jednoumljem i vladavinom putem grube sile i bezakonja.
Političar sa neograničenim ovlašćenjima, u svojoj nadmenosti, taštini i samoljublju, u vrijeme svoje autokratske vladavine, proizvodi strah, strepnju, stres, depresiju i frustraciju. Tu su žrtvovani i javni duh i slobodna javnost. Kad se to dogodi, tada je ugrožena sloboda življenja i slobodna individualnost. Sa svojom neodoljivom žudnjom da pokorava i vlada podanicima, političar-vlastodržac nikada nije bio daleko od stanja omamljenosti i omnipotencije. U idolatriji sile, koju prati ohrabrena oholost, trebalo bi vidjeti i izvore samouništenja. Zato je izuzetno važno da političar na vlasti i spozna svoje granice i vlastita ograničenja. Otuda je neophodna kontrola nad onim što čini. Tek tad može postati odgovoran za svoje ponašanje i djelovanje.
Da li medije vidite kao podstrekače mržnje, sredstvo manipulacije, instrumente za održavanje na vlasti?
Većinu medija vidim baš tako. CRTA nas obavještava da je na svim televizijama s nacionalnom frekvencijom u Srbiji, u drugoj polovini marta ove godine, čak 99 odsto sadržaja političkog programa bilo rezervisano za Aleksandra Vučića i Anu Brnabić. Opozicija je predstavljena kao saveznik korone! Tu su bili i tabloidi, kao dio propagandne mašinerije. Uz prisustvo jednih i drugih slijedili su besmisleni izbori. Svakako, održava se i održavaće se i vlast jednoga u sedlu. Kad institucije ne postoje, jedan odlučuje o svemu, a drugi ne znače ništa. To je naša ovdašnja priča.
Što se tiče podanika i slobodnih građana, i u medijima je podjela očigledna. I oštra kao sječivo noža. Podviznici partijske države, uz pomoć medija i već usvojenog političkog marketinga, nastojaće da ponovo učine političke neistomišljenike nevidljivim ili da ih zgaze kao bubašvabe, kao što su već učinili. Po ustaljenom običaju, oni će doživjeti bezobzirnu satanizaciju. To je tako kad u državi postane sve politika, kad od nje sve zavisi. Već samo to je suštinski sporno, naročito ako tu politiku ne slijedi ni politička kultura, ni kritička javnost, ni sloboda medija, ni politička racionalnost. Ne može se život ugurati u politički lonac, i to bez ventila sigurnosti. Eksplozija je neizbježna.
Neće ništa biti isto i kad se ova nevolja privede kraju, ali neće biti ni mnogo drugačije nego što je bilo, zahvaljujući zarobljenim medijima. Nama je u ovom času ostalo da razumijemo život unazad, da razjasnimo šta nam se već dogodilo i šta nam se u ovom času događa. Za sve to nemamo pouzdane odgovore. Građani bez slobodnih medija ostaju slijepci kod očiju. Nemaju odgovore na najvažnija pitanja postojanja.
Decenijama se bavite pedagoškim radom, upućeni ste na studente. Kako gledate na to da sve više mladih odlazi sa ovih prostora?
Da podsjetim, studenti su ustali protiv vladajućeg poretka već od devedesetih godina prošlog vijeka. Među njima su se najviše isticali beogradski studenti. Uspjeli su da smijene i rektora, koji nije shvatio da je prirodno da se pridruži svojim studentima, a ne represivnoj i autokratskoj vlasti. Pobunjeni studenti nisu se samo zalagali za autonomiju univerziteta već i za promjene koje bi vodile ka demokratskom svijetu i novoj ljestvici vrijednosti. Beograd je bio okrenut svijetu. I bio je svijet.
Godine 1992. bio sam u Njujorku, gdje je trebalo da ostanem duže. ali sam se sa sto muka vratio u Beograd, jer sam smatrao da mi je dužnost da budem sa svojim studentima. Pobunjeni intelektualci s univerziteta otvarali su zarđala politička vrata i razobličavali beskrupuloznu vlast. Predstavljali su najsvježiji izvor građanskog protesta. Građanskoj neposlušnosti dali su umjetnički tonalitet. Bila je to pobuna pameti koja ruši ideološke predrasude autokratskog sistema i uspostavlja uvjerljivu alternativu. Njihove aspiracije bile su najbliže građanskom društvu, a njihova politička strategija bila je antiautoritarna i antiliderska. A onda im je postavljena klopka. U nju se stropoštala njihova nabujala, ali i olako potrošena energija. Zahuktala moć pretvorila se u krhku nemoć. Zgasli su i njihovi znakovi nepristajanja, njihova pobuna, kao ples vilinog konjica. Mnogi su spakovali kofere i otišli jer nijesu htjeli da prihvate nacional-šovinistička orgijanja i političke horor-sage. Dio tog tjeskobnog stanja anticipirao je književnik Boris Dežulović kad je izjavio da će roditelji biti sretni ako im ćerke sa završenim fakultetima uspiju da rade kao sobarice u evropskim hotelima. Ako je to njihova perspektiva, onda perspektive i nema. Bilo bi nepravedno ne pomenuti da su se mnogima koji su otputovali ostvarili životni i profesionalni snovi. Tu se najčešće radi o odlascima, ali bez povratka. Danas se, nažalost, studentski aktivizam sveo na parcijalne, utilitarne i pragmatske interese. I ništa više.
Može li se to nekako promijeniti, spriječiti?
I evo, stigosmo do 2022. godine. Naša priča o odlascima nikako da se okonča. Za njihov aktuelni odlazak razloge treba vidjeti u nemogućnosti da se ovdje potvrde, da se ostvare. Strukturalne promjene društva i atmosfera jasne podrške svih kreativnih i perspektivnih kadrova preduslov je da se zaustavi odlazak i osigura mogući povratak onih koji su već otišli. U siromaštvu, ekonomskoj oskudici i neostvarenoj socijalnoj mobilnosti trebalo bi tražiti razloge za masovne odlaske. O tome kako se gluplji i neobrazovaniji s lakoćom zapošljavaju, ako su pristalice ili članovi vladajuće partije, ne vrijedi ni govoriti, jer je to dobilo razmjere neobuzdane stihije, koja se kosi i s pravičnošću i s moralom. Na taj način, dovedena su u pitanje elementarna ljudska prava. Kao zatvoreno društvo, koje se sporo mijenja, ostalo je zatvoreno za stvaranje društvenih pretpostavki za kreiranje adekvatnog ambijenta za život i uspijeće mladih. Na putu do kakve-takve Evrope, bez kreativnog potencijala mladih, slabi su izgledi da se napravi i korak do održivog društva.
Vi ste neko ko zrači optimizmom. Možemo li, moramo li biti optimisti danas?
Mislim da ste se prevarili. Kad ste me to pitali o optimizmu, sjetio sam se Kunderinog romana „Šala“, koji se odnosi na ideološki totalitarizam. Tamo čitamo da optimizam miriše na glupost. Od optimizma danas nema ništa. Tragati za smislom postojanja nije moguće bez aktivnog stava, čak i uzaludne nade.
Pišete li neku novu knjigu?
Pišem, pišem jer ne umijem ništa drugo da radim. Sada sam preokupiran postmodernizmom i savremenim društvom.
