Možda na Petera Handkea nakon famozne dodjele Nobelove nagrade više ne bi bilo vrijedno trošiti riječi da nije, evo, izgovorio riječ mržnja. O kojoj je Nobelovka, a Poljakinja, Vislava Šimborska svojevremeno pisala:
Pogledajte kako je još djelatna, kako se dobro drži
Mržnja u našem stoljeću.
Sama rađa uzroke.
Neko je Peteru Handkeu morao makar došapnuti da ta riječ naročito zvuči u Banjaluci i Višegradu. Da neminovno priziva slijed slika u pamćenju.
Bio je jednako 7. maj. Ali godina 1993. Srušene banjalučke džamije Ferhadija i Arnaudija! I jedna i druga biseri osmanske arhitekture. Balkancu koji nije imao priliku vidjeti uživo ove džamije u sjećanju je makar ostala emisija iz TV serije „Hodoljublje“, koju je kreirao i vodio neuporedivi Zuko Džumhur. Ostaje u arhivima filmska traka gdje u haremu banjalučke Ferhat-pašine zadužbine, Ferhadija džamije, okružen bijelim nišanima, sjedi Zuko i govori kako je samo on znao. O tome da su muslimanska groblja u gradu i pored grada „prvi i dobar komšiluk po kome se igraju djeca, drijemaju mačori i pomjera čvrsta granica koja dijeli život od smrti”.
I onda neko, a zna se ko je u to vrijeme vladao Banjalukom, donese 300 kila eksploziva ( hej, valjalo je to izorganizovati i donijeti!) i u nepostojanje otprati građevine koje su svojevremeno (1969) preživjele katastrofalni banjalučki zemljotres! No, maja 1993. nije se imalo vremena za lament nad džamijama. Biće još rušenja. Mrtvih, protjeranih, poniženih.
A onda, da se opet poslužim riječima poljske Nobelovke, riječima njene pjesme:
Stvarnost zahtijeva
Da se i o tome kaže
Život teče dalje.
U ime života koji teče dalje i uime svega što je podrazumijevao Dejtonski sporazum, baš na godišnjicu rušenja, 2001. polaže se kamen-temeljac novoj Ferhadija džamiji. Cinik bi rekao: izgradićemo je još ljepšu i stariju. Da podsjetim one koji ne pamte devedesete: bio jedan gradonačelnik a kamiondžija u jednom od najljepših hercegovačkih gradova, pa kada su mu se istomišljenici obrušili na susjedni Dubrovnik, izjavio entuzijastično: izgradićemo ga još ljepšeg i starijeg.
U danu kada je trebalo da bude položen kamen-temeljac nove Ferhadije, pokrenut je i BH radio. Sve što je imalo prefiks bosansko-hercegovačko ulijevalo je nadu u budućnost države.
No, mimo nade, nisu se mogli zanemariti leci koji su danima prije polaganja kamena-temeljca pozivali „braću Srbe“ da iskažu nezadovoljstvo „jer će naš grad napasti islamske horde uz pomoć zločinaca iz Austrougarske” i „pokušaće ponovo da posiju sjeme islama u našem gradu“. Kako reče mudra Poljakinja, mržnja sama rađa uzroke. Ova je mržnja, naravno, ciljala na notorni kosovski mit. Ipak, krenulo se sa ceremonijom.
Pristizali su gosti pred zgradu banjalučke Islamske vjerske zajednice. A onda je rulja posegla za oruđem – oružjem po kojem je jedno doba dobilo naziv kameno doba. Pojavile su se i svinjske glave nabijene na kolac. Ubacuju se žive svinje u dvorište gdje se okupljaju gosti. Rulja aplaudira i slavi. Otimaju se ćilimi namijenjeni džamiji, iznose na ulicu i pale uz neartikulisano podvriskivanje.
Zapaljen je i autobus u kojem su muslimanski vjernici doputovali u Banjaluku. Među njima i oni koji su bili prisiljeni napustiti Banjaluku 1992. Kameno doba ne bi bilo to što jeste da od njegovih alatki nije stradala i mnoga ljudska glava.
Pamtim kamerom ovjekovječenu sliku starije žene čiju glavu pokrivenu maramom pogađa kamen. Imenom je zabilježen tek onaj ko nije preživio. Murat Badić. Umire nekoliko dana nakon teškog ranjavanja. Bilo bi dobro citirati otpusno pismo bolnice u kojoj je prethodno ležao.
Jedno je sigurno. Niko u tom papiru nije pomenuo onu riječ što ju je Handke ovih dana pomenuo. MRŽNJA.
Ona nije iz domena medicine. Ili jeste? Kako god, Murat Badić je ubijen mržnjom. Slučaj do dana današnjeg nije procesuiran.
Nije se Handke, pominjući mržnju, ovom mržnjom bavio 7. maja 2021. Kako u Banjaluci tako ni u Višegradu, kamo je prebačen Dodikovim helikopterom.
Stigao je i u grad iz kojeg je žena što je pred Haškim tribunalom septembra 2008. svjedočila o događajima iz 1992. godine. Juna te godine pripadnici vojske i policije Republike Srpske zatvorili su u jednu kuću sedamdeset Bošnjaka, uglavnom žene, djecu i starce. Potom su ih žive spalili. „Naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula“, rekla je na kraju svjedokinja, jedina preživjela višegradski pakao. Govorila je na francuskom jeziku. Postupak poznat psiholozima i psihoterapeutima.
Jedan od oblika odbrambenog ponašanja žrtve koja pokušava da amputira traumatičnu prošlost. Za zločine o kojima je svjedočila na doživotnu robiju osuđen je Milan Lukić. Uhapšen je u Buenos Airesu. U jednom od pisama koje je, krijući se tamo, poslao banjalučkim novinama, optužio je druge kao naredbodavce zločina. Ovo mu se zaista valja uknjižiti kao istina: „I ludom je jasno da tri čovjeka nisu mogla pobiti hiljade ljudi“.
Lukić je, prije bijega u Argentinu, tokom i poslije rata živio u Bosni i Srbiji. Nekoliko puta je hapšen raznim povodima i izručivan u Republiku Srpsku, gdje su ga uvijek dočekivali sa počastima. Beogradsko „Vreme“ bilježi da ga je nakon trećeg hapšenja koje je prošlo bez sudskog epiloga, odlikovao Radovan Karadžić. Onaj što ga je Amfilohije Radović počastio titulom „Prorok Ilija“ i koji je danas na neporecivoj listi presuđenih ratnih zločinaca.
Ništa od toga nije pomenuto Peteru Handkeu. Predstava je uglavnom bila u rukama Emira Kusturice. S nevjerovatnom količinom prostakluka i kiča. S onom količinom koja podsjeća na davno izrečenu definiciju. Autor joj je Herman Broh, Handkeov sunarodnjak, pisac i vrsni intelektualac. U zlo se, sticajem historijskih okolnosti, i te kako razumio. Kič je brat zlu, opominjao je, prije nego je pred nacizmom preko Engleske izbjegao u Ameriku.
Peteru Handkeu uručena je samozvana„Velika nagrada Ivo Andrić”. Podrazumijeva li ovo da postoji i mala? U ambijentu Kamengrada, vrhunskom prostakluku i kičeraju agresivno imputiranom u ranjeno tkivo Višegrada.
I nešto pozitivno, ipak! Emir Kusturica, meštar cijele predstave, makar se u detalju iskazao kao osoba koja je pozitivno evoluirala od vremena kada je živio u Sarajevu. Profesora sarajevskog Filozofskog fakulteta Muhameda Filipovića, Emir Kusturica je u jalijaškom maniru oslovljavao riječju „šeširdžija.” Jer je Muhamed Filipović uvijek na ulicu izlazio sa šeširom na glavi. E sad, evo 7. maja 2021. Iz automobila koji dovozi evropskog gosta, a srpskog „osvedočenog prijatelja“, pred Kusturicu i svitu izlazi Peter Handke… sa šeširom. Prizor koji će Kusturicu toliko ganuti da je cijeli pozdravni govor sveo na tri puta ponovljeno: Hvala ti, brate. Raniji bi Kusturica rekao: Hvala ti, šeširdžijo.
Potom je uslijedilo veselje za koje, nemajući literarnog dara, a imajući čitalačko pamćenje, izraz nalazim u pjesmi slavnog poljskog Nobelovca Česlava Miloša, koji se, sticajem historijskih okolnosti, u zlo i te kako razumio:
Koji povrijedio si čovjeka,
Smijehom se nepravdi njegovoj rugajuć,
Gomilu luda kraj sebe skupljajuć,
Brkajući dobro i zlo.
A ima li išta strašnije, bio umjetnik ili ne, nego kada pobrkaš dobro i zlo!
