Norveški socijalni antropolog Tomas Hilen Eriksen, u knjizi posve znakovitog imena „Tiranija trenutka“, kaže: "Postoji niz znakova u našem vremenu koji ukazuju da polako stvaramo društvo u kome je skoro nemoguće misliti neku misao dužu od pet centimetara".
S obzirom na to da je knjiga štampana 2001. godine, tadašnja stvarnost bijašejoš nekako "spora " i naoko podnošljiva u odnosu na Eriksenov radikalno utemeljeni koncept analize i najave apsoluta tiranije trenutka koja danassuvereno gospodari svim aspektima naših života.
Elem, brzina prije i iznad svega brzina kao stil i način života u kome je trivijalna vizuelizacija odnijela ubjedljivu prevagu nad čovjekovim misaonim procesima.
A šta tek reći o takvoj viziji budućnosti: da li je u pitanju strateška politika nepovratnog ubrzanja svega oko nas, te i nas samih, kao verzije, kako nam se sugeriše svijeta efikasnosti, ili je u pitanju oblik jednog novog postmodernog terora-tiranije brzine, što je izgleda više nego očigledno.
1Zahvaljujući biološko-socijalnoj pažnji neposrednog iskustva sa svijetom oko sebe, čovjek je ispisao vjekove svoje utemeljenosti i postojanja, i sve tako dok kapitalistički sistem vrijednosti nije uspostavio dominantni hegemoni koncept ultrabrzine u svim oblastima čovjekovog života.
Uostalom, pogledajte sebe u vremenu koga sve manje imate i koga sve manje imaju za vas. A tek, ko ima vremena da vam "pokloni" istinsku pažnju, slušajući vas, razumijevajući vaš problem a da pritom od te pažnje nema neki oblik interesa, pa ma kako se on i u bilo kom oblikuizražavao.
Zaboravimo to vrijeme bezinteresne pažnje i humanizovanog razgovora u kome čovjek još bijaše imenom bića i suštine čovjeka. Jedino i samo.
Tek, živimo vrijeme u kome interes silicijumskih korporativnih globalnih mastodonata današnjice nije čovjekova pažnja, koncentrisano čitanje, razmišljanje i kritičko prosuđivanje. Imperativ mrežnog "pametnog" društva današnjice je što brže-što kraće. Brza hrana, brza moda, brza komunikacija, brzi život. U takvom poretku čovjek nema ni vremena ni interesa za dubinsko, analitičko i dugoročno promišljanje.
Nema on vremena ni za sebe, što možda i jeste cilj diktata moderne potrošnje vremena koje ne zahtijeva razložnost pitanja i odgovora ko smo u svom parčetu vremena. Zato, "moderna neuroza" o kojoj jeFrojd govorio danas se manifestuje u vidu rasipanja naše pažnje u „kiberprostoru".
Većina tehnoloških "unapređenja" za rezultat ima opadanje ljudske pažnje, pogotovo kada su iole duži tekstualni sadržaji u pitanju.
Zbog velike količine informacija, smatra Lovnik, ponašamo se hiperaktivno i kao "mala djeca mi više nijesmo u mogućnosti da mirno sjedimo i pažljivo slušamo".
Dobro, pitamo se čega je danas pažnja ime i vrijeme? Odgovor ćemo tražiti na raznim adresama, od jeftine zabave i fascinacije spektaklom kao prividom zadovoljstva i samorealizacije, pa do transfera pop-medijskih modela kao vrijednosti "savremenog" načina brzog života.
Tek, pažnja današnjeg čovjeka, naučnici kažu, svela se na petnaest sekundi. Pa ko je šta čuo, vidio, memorisao i artikulisao u tih nekoliko sekundi ili onih Eriksenovih pet centimetara, ili pak u dvjesta osamdeset karaktera.
Pa onda pričajmo o filozofiji i inim misaonim aktivnostima koji svijetu davahu nadu logike, logosa, razuma i sistema cjelovitog razmišljanja. Trajaše to duže od tih desetak i nešto sekundi...i trajaše to vjekovima, dok ovaj vijek to ne polomi, svodeći čovjeka na tu tužnu "pažnju" u kojoj se ni oči ne mogu otvoriti.
No, i oči i čovjek to žele. Oči vide ono što žele, a i uši rade po istom modelu.
Uostalom, da li možda i previše očekujemo od današnjeg čovjeka, očekujući da on bude nekadašnje misaono biće, znajući pri tom da je riječ o disciplini koja traži i znanje i obrazovanje i mudrost i kritičku percepciju...
Biće da je to mnogo, a i čemu misao i pažnja, kad se danas sa lakoćom bezbrižno živi sa tik-tokovanjem svijeta spektakla selfi ekrana na kome je svako lice "najljepše". Lajk dokazano i pokazano.
Pa će još ono da se muči čitanjem, mišljenjem, kritikom, analizom, pažnjom-tim prastarim reliktima prosvijećenih analognih epoha u kojima čovjek bijaše aktivni subjekt, a ne tek pasivni objekt nalik današnjem homo consumensu svijeta prosječnosti i svijeta površnosti, u kome gospodari ta tiranija trenutka, a u kome, u tom svijetu, kao, eto mi postojimo, pa šta god to postojanje značilo.
Uostalom, sve nekako bude stvar trenutka, skupa sa vremenom u kom se i čovjek pretvara u ništa drugo do običnu stvar. Čisto da mu lakše padne tatiranija trenutka, pa ma ko to bio tiranin - vrijeme ili zakoni brzine, metastvarnost ili"demokratski izabrani" odte, na brzinu izmanipulisane stvari koja sebe još čovjekom zove.
A kad smo kod te manipulacije kao duha vremena, Eriksen veli: "Sposobnost da se sagleda cjelina opada srazmjerno povećanju količine informacija".
I da, nije to tiranija trenutka, to je tek mrežno društvo koje nas "pluralno, slobodno i pravovremeno informiše". U trenutku, za trenutkom. Pa će još neko, onako sa pažnjom, danas da čita Marsela Prusta i njegov kultni roman "U traganju za izgubljenim vremenom".
