Boban BATRIĆEVIĆ
Kako bi ukratko dali vrijednosni sud o vladavini Nikole I Petrovića-Njegoša, iskoristićemo frazu legendarnog sportskog komentatora Milojka Pantića koju je često rabio u prenosu sportskih dešavanja – dakle – to je bio put „od sjaja do očaja“. Nikola I najdugovječniji je crnogorski vladar u njezinoj povjesnici. Vladarsku krunu Crne Gore nosio je tačno šezdeset i jednu godinu – od 1860. do 1921. godine. Ako to uporedimo s ostalim vladarima i dinastijama ispada da je Nikola I crnogorsku krunu nosio trećinu perioda dinastije Vojislavljevića, gotovo istovjetno koliko dinastija Balšića(1360–1421) i više nego čitava dinastija Crnojevića. Nikola I ujedno je i potonji crnogorski dinast. Njegovom smrću završava se epoha „klasične“, „stare“, tradicijske i mitske Crne Gore koja se s današnje distance najčešće doživljava kao „herojsko doba“.
Tokom svoje vladavine postigao je nebrojene uspjehe i isto toliko padova i razočarenja. Od zemlje koju je naslijedio kao devetnaestogodišnjak, koja nije imala nijednog centimetra modernog kolskog puta i željeznice, nijednog broda, fabrike, srednje i stručne škole i koja je imala svega 4.400 km kvadratnih, kroz više od pola vijeka uprave, Nikola I će uspjeti da je modernizuje i proširi više nego ijedan njegov novovjekovni prethodnik do tada. Svoju zemlju vodio je u pet ratova i pored neuspjeha u pojedinim od njih, gotovo iz svakog je Crna Gora izlazila kao pobjednička strana. Za razliku od mnogih tadašnjih dinasta u Evropi, Nikola I Petrović-Njegoš mogao se pohvaliti svojim spisateljskim darom budući da je za života objavio nekoliko važnih književnih djela. Neke njegove pjesme i spjevove čitala je s velikom pažnjom cijela južnoslovenska javnost toga doba. Čast koju je širom Evrope i tadašnjih dvorova doživio Nikola I kao vladar jedne male zemlje, umnogome je nadilazila njene gabarite. Crnogorski vladar bio je i fizički veoma dominantna i naočita osoba o čemu je u svom dnevniku pisao i ruski vojni obavještajac Potapov, ističući da bi Nikolino držanje i pojava ostavile utisak i da nije bio vladar.
Iako je bio veliki modernizator i figura koja se prema Crnogorcima trudila odnositi očinski i učiteljski, onako kako će u komunističkoj Jugoslaviji svoj imidž graditi Tito, Nikola I pravio je ozbiljne unutaršnje i spoljnopolitičke greške koje će ga na kraju koštati prijestola. Pored svih navedenih epiteta ipak je to bio monarh staroga kova, autokrata koji je sve poluge vlasti držao u svojim rukama. Njegovu ličnost klesali su jednako i surovi ratovi s Osmanskim Carstvom i lijepa, romantizovana književnost doba u kojemu je stasavao. Bio je prijeke naravi, ali za razliku od svojih prethodnika Danilai Njegoša, nije „lomio glave“ političkim protivnicima. Visoko mišljenje koje je imao o sebi često ga je navodilo na greške u rasuđivanju što je dovodilo do čestih mimoilaženja s njemu bliskim ljudima jer je njihovu kritiku doživljavao kao oponiranje svojoj ličnosti. Zbog toga će, naročito u poznijim godinama, u njegovoj okolini zaživjeti udvorička i poltronska atmosfera. Sve te nedemokratske crte, koje su nekad bile i opravdane ukoliko se uzmu u obzir pokušaji organizacije njegova ubistva i instrumentalizacija nezadovoljstva Crnogoraca od strane zemalja koje su željele uništiti Crnu Goru, širiće krug njegovih neprijatelja. U Crnoj Gori buntovne su bile mlađe generacije koje su uviđale nepravednu društvenu preraspodjelu i nekontrolisanu vlast klike okupljene oko dvora, a oličenu u Nikoli I. Knjaz i kralj Crne Gore i pored toga što se dinastičkim vezama orodio s mnogim proslavljenim evropskim dinastijama, precjenjivao je svoju ulogu u globalnim političkim procesima jer je redovito spoljnopolitičke okvire mjerio katunskim kantarom. Želja da od Crne Gore načini južnoslovenski Pijemont i osvajačke aspiracije prema okruženju koje najčešće na njegovu zemlju nije gledalo onako kako se gleda na Cetinju, zapostaviće unutrašnju institucionalnu izgradnju i jačanje crnogorskoga državnog aparata. Svijest da je zanemario strateško jačanje crnogorske nezavisnosti kod Nikole I će prodrijeti s velikim zakašnjenjem, i to u trenucima kad će čovjeku koji je cijeli svoj život dao za njen opstanak, biti zabranjen povratak u Crnu Goru.
Knjaz i kralj Nikola I Petrović-Njegoš, pored svih mana koje je imao po mnogo čemu je simbol Crne Gore. Zbog toga je 1918. godine nelegalno i nelegitimno detronizovan, lažno oklevetan i posthumno satanizovan. Ipak, zemlja u koju mu nije bio dozvoljen ni povratak ni pokop, dočekala je njegov „povratak“ s masovnim oduševljenjem krajem XX vijeka. „Car junaka“ od tada počiva u gradu koji svoju slavu i ljepotu najvećim dijelom duguje upravo njemu.
Postavio temelje građanske države
Gledano iz današnje perspektive, ono što ulogu knjaza i kralja Nikole I čini nezamjenjivim uzorom iz naše prošlosti, svakako je njegov prometejski posao izgradnje građanske države. Plodni kapital koji je na tome polju ostavio za sobom, još uvijek se troši u obnovljenoj Crnoj Gori. Iskustvo koje je naša zemlja imala u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka s nepravoslavnim stanovnicima zaśenjuje sve balkanske države. To stanje potvrđuje i zapažanje istoričara Šerba Rastodera koji navodi da „ne mali broj istraživača navedene problematike ukazuje na činjenicu da je u periodu od 1878–1912. godine, Crna Gora bila vjerski najtolerantija država na Balkanu.“ Odmah nakon Berlinskoga kongresa Crna Gora je s Carigradskim Kalifatom uredila sporazum po kojemu su crnogorski muslimani dobili sve vjerske slobode, a osam godina kasnije Nikola I je zajedno s papom Lavom XIII stavio svoj potpis i pečat na Konkordat između knjaževine Crne Gore i Svete Stolice čime je regulisan položaj crnogorskih katolika, a Crna Gora postala prva balkanska, prva slovenska i prva dominantno pravoslavna zemlja koja je potpisala ugovor s Vatikanom. Predstavnici muslimana i katolika nijesu krili svoje oduševljenje crnogorskim vladarom. U mnogim prilikama oni su to javno iskazivali. Josip Juraj Štrosmajer smatrao je Nikolu I „slovenskim princom“. Jedno od slikovitijih obraćanja knjazu Nikoli I od strane predstavnika nepravoslavnog stanovništva svakako je obraćanje glasovitog podgoričkog prvaka Bećir-bega Osmanagića, koji je 1879. godine na Cetinju rekao sljedeće: „Čuli smo i viđeli smo Gospodaru koliko si bio pravičan i velikodušan prema našim jednovjernicima po drugim mjestima koja je tvoja hrabra vojska uzela, pa se radujemo, što se milost Božja smilovala na nas, te nam je u Tebi dala novoga Gospodara.“
