Šok. Nevjerica. Našu zemlju je pogodila tragedija kakva se odavno ne pamti, koja je ostavila sve bez riječi. Muk. E, da... nije. Dok smo se oporavljali od početnog šoka i pokušavali sebi da objasnimo razmjere ovoga što je snašlo Cetinje, neki su se veselili. Jasno i otvoreno i to nijesu bili samo botovi na raznim društvenim mrežama. Uvjek se, bar u Crnoj Gori, poštovala žalost. A sad? Nikad ovoliko zvaničnika i odgovornih nije se grohotom smijalo u lice žrtvama i ožalošćenima i to svojim činjenjem i nečinjenjem. Pojurili su razni glasnogovornici i tobožnji narodni tribuni, da nam objasne „političke pozadine“ ovoga stravičnog zločina i time samo posijali još malo śemena mržnje u ovom narodu. Čak ni pijetet prema žrtvama nije mogao da ih odvrati od bolesnog nauma. Morali su da slave i kade, kao u inat cetinjskim žrtvama svoje kamene idole. Jer krst sveštati dok ti se u zemlji dešava Golgota, zapravo je u najmanju ruku neumjesno. Samo je jasno da se tako ne kupuju ulaznice za raj.
Onda kad nam je malo bilo muke i tragedije, da ne bismo mogli na miru oplakivati svoje žrtve, desio nam se novi udar i ponovo nam je država servirala neprijatno iznenađenje. Ovoga puta udarili su na jednog od najboljih od nas i u nas, pisca Andreja Nikolaidisa. Valjda zazivljući slavne dane inkvizicije, odlučila je ministarka da mu ukine status književnika od nacionalnog značaja, sa ciljem da odbrani tradicionalne vrijednosti. Kao onda u atinskoj Agori, kad su Sokratovi tužioci, podilazeći beslovesnoj poludivljoj svjetini, pod maskom branjenja tradicije i zaštite omladine, nagnali velikog filosofa da ispije čašu kukute. A zapravo, ni u zlatno doba antičke Atine i njene slavne demokratije, realna kritika nije smjela da se čuje. Mnogima vlastodršcima parala je uši. Kao što je danas Andrej, pišući za CdM, objavio svu poraznost i mane ovoga režima, tako je i tada, u ta davna vremena, Sokrat śedeći na atinskom trgu govorio o svim promašajima ondašnjih vlasti. Prvoga su današnje crnogorske vlasti prozvali ekstremistom, a drugoga (onda) za kvaritelja omladine i rušitelja javnog morala. Sokratova osuda odjeknula je kroz vjekove i sa njom je nadomještena činjenica da slavni filosof nikad nije ni riječi zapisao u svom životu. Današnje informacione tehnologije omogućavaju i garantuju da će svaka Andrejeva zapisana i izgovorena riječ ostati zauvjek dio kolektivnog sjećanja čovječanstva, ne samo našeg naroda, a sve njegove nagrade, da će se njegovo ime pamtiti još dugo na ovim prostorima. To nijesu znali ni Sokratovi tužioci, ni današnji crnogorski kulturni zvaničnici, da baš njihov niski čin daje enormnu snagu i polet za vječnost njihovih žrtava.
Zbog rušenja tradicije stradali su mnogi i uvijek je tu bila neka nezadovoljna svjetina i oni koji su radi da joj, radi svog interesa i niskog populizma, udovolje. Kao što je danas, Crkva najveći branilac tradicionalizma, makar je to vodilo i u homofobiju i mizoginiju, tako su nekad prvi hrišćanski mučenici stradali po rimskim arenama zbog rušenja tradicije i običaja. Dok su se oni tada svjesno bacali lavovima i goreli u mukama, odbijajući da priznaju božansko porijeklo cara, tako se danas njihovi duhovni nasljednici ne odvajaju od svjetovne vlasti i žele nam uspostaviti novoga cara nad glavom. Pod plaštom zaštite tradicije i tradicionalnih vrijednosti uporno se žele sačuvati lične privilegije i dobit. I tu glas kritike i ukazivanja na ono što ne valja ili je trulo nije poželjan i mora se eliminisati. Tako se javlja potreba da se uguši svaki zdravomisleći i razumni krik, koji bi mogao povrijediti ili prekinuti zacrtanu idilu. Da bi se takvi naumi sproveli, odavno je poznato, najbolje je pozvati se na rušenje tradicije. Zato su bacali lavovima hrišćane, ubijali jeretike, proganjali filosofe i naučnike. U ime očuvanja tradicije, osuđen je i zapaljen Jan Hus, jer je istupio protiv indulgencija i bahatosti popova. Tako je spaljen Đordano Bruno, jer je dogmi pretpostavio naučna saznanja i logičko razmišljanje. Radi očuvanja tradicije, osuđivali su Vuka Karadžića i njegovu reformu pisma, a jedino mu je u odbranu stao Vladika Rade, nabavljajući štampariju sa njegovim slovima. Za razliku od onih koji ga danas proglašavaju tajnovidcem, on je tada zaista uvidio, da bez progresa, temeljnih reformi i prihvatanja civilizacijskih tokova tadašnje Evrope, neće biti opstanka ovom narodu.
Taj Njegoš koji svim silama teži, možda i uprkos tome što je vladika, da modernizuje državu, da joj da institucionalne okvire i obrise, koji svojim književnim djelom podiže Crnu Goru na neslućene visine, sad biva branjen od koga – pisca. I to istinski crnogorskog pisca. Ne ovi opskurni stihoklepci i blebetači, koji radi svojih nadrilameta, a više zbog rodbinskih veza sa vladičanskim tronom, dobijaju državne nagrade. Dok zaštitnici crnogorske kulture, ne vide one koji svakoga dana pozivaju na ukidanje i zatucanje svega što ima i prizvuka crnogorskog, žele da se, na drugoj strani, obračunaju sa onima koji promovišu ovo malo naše nacionalne kulture. I zato im treba tradicija. Kako bi polusvijetu i polupismenoj masi žderača naslovnica, pokazali i dokazali, da je istaknuti pisac zapravo latentni ekstremista. I da nam opet trebaju lomače, kao nekada. Tragedija!
