Srećom što je spomenik Svetom Petru onoliki, teško da ga mogu pomjeriti, pomislila sam dok sam išla na Barutanu da vidim za mene najljepši spomenik borcima za slobodu.
Spomen obilježje na Barutani, arh. Svetlana Kana Radević
Zašto bi sklanjali spomenike? Pa zato što je osam kršnih Crnogoraca u bronzi, koji su postavljeni 2016. godine u čast deset godina nezavisnosti, prije mjesec dana premješteno na stari ali novoimenovani, Bulevar 21. maja, i tako ponovo obilježilo isti praznik.
Crnogorci na kružnom toku bulevara nezavisnosti - oooj, kakvo simboličko opravdanje te crikulacije spomenika, naziva i praznika. A taj bulevar vodi do najmlađeg privatnog univerziteta, čiji su vlasnici predsjednik, vizionar ekonomskog razvoja i glavni graditelj.
Crnogorski oro, vajar Mitar Živković
E tako su domaćice nekad bombonjere koje im donesu gosti čuvale dok ne odu i same u posjetu. U svakoj kući bi makar jedna imala pun krug putovanja. Zbog toga su majke gledale rok trajanja. One iskusnije su i treskanjem provjeravale sadržaj, jer su neki snalažljiviji umjeli da pojedu čokoladica a da plavuša sa naslovnice ili kosovka djevojka ne trepnu. Onda dobiješ batine, ali što je šamar pri onoj s likerom od višnje... Što znaju djeca što je čast.
Tako je visoko kameno postolje na kom su stajali Crnogorci u figuri koja simbolizuje Lovćen ostalo prazno. Sad čekamo moguće rotacije. Držim palčeve da se sjete nekog zapuštenog spomenika i dovedu u grad.
Spomenik Josipu Brozu Titu, vajar Antun Augustinčić
Crnogorce je dvije godine preko ulice gledao Maršal Tito. On je izvučen iz mraka vojne kasarne kako bi se obilježilo oslobođenje Podgorice. Dajem mu još dvije godine fore da mu se nađe novo mjesto i nova namjena. Nije problem antifašističko opredjeljenje Crne Gore. Problem je u Drugu Titu koji je, osim toga bio i komunista.
Izgleda da Bulevar Svetog Petra na kom se sve ovo dešava nosi neki baksuz. Najduže opstaje Kralj Nikola preko puta Skupštine, koji je zamijenio Kupačicu. Skulptura otutašne Podgoričanke nam je bila najomiljenija. Pošto nije imala odgovarajuće obline, ta jaka žena je sklonjena u malo ruralnije predjele. Umjesto nje, sada kralj Nikola, utemeljivač moderne države sa konja ozbiljno gleda prema zgradi parlamenta, koji je takođe dobio prenamjenu pa se u njegovoj sali već godinama održava cirkus.
Možda će kralj imati sreće jer je njegov veliki predak na kraju bulevara sa podignutim prstom, mada bi mogao da odjaše 200 metara i zauzme prazno postolje preko puta Tita.
Pred Ckupštinu bi mogli da stavljamo spomenike u zavisnosti od raspoloženja, namjene, dana, vladajuće većine i odnosa u plenarnoj sali. Za početak možda bi bilo dobro postaviti ovaj nedavno slomljeni sa Ravnog laza koji obilježava najvažniji datum u istoriji ove današnje Crne Gore – 8. jul 1941, dan odluke o ustanku koji se desio pet dana kasnije 13. jula. Biće izabranicima naroda pred očima, podsjetiće ih na sve izgubljene borce za slobodu, na đedove i babe kojih se sjećaju a čije junaštvo i čast tako rado danas potežu u igri partizana i četnika. Za eventualno novo lomljenje spomenika neće morati da idu po Piperima, nego će čekiće koje stavljaju djeci u ruke morati sami da potegnu. Ako im basta.
Taj 13. jul je zapravo dupli crnogorski praznik, ako niste znali. To je Dan državnosti vezan za Berlinski kongres na kome je 13. jula 1878, Crna Gora priznata za nezavisnu državu.
Zbog kojeg od ta dva imamo tri neradna dana, ja najiskrenije ne znam. Spomenik na brdu Gorica je posvećen 13. julu ali onom antifašističkom. Preveliki je i ne može da se izmjesti, te se do njega mora poći kako bi se položili vijenci. Srećom po njega, prošle godine je na njemu bila centralna proslava pa je malo sređen, očišćen, popravljen.
Spomen obilježje na Barutani
Ove godine je tu sreću imao spomenik na Barutani iz 1980. godine. Ako mene pitate, pored spomenika na Grahovu, najljepši u Crnoj Gori.
To spomeničko blago bila je pozornica ovogodišnjeg 13. jula. Sređen, tone smeća su odvezene, postavljena je rasvjeta, promijenjene ploče i stepenište da neka zvanica u lakoj cipeli ne zapne, posječeno je šiblje i drveće izraslo na platou ispod kule... Spomenik je završen 1980. godine u sjećanje na borce Lješanske nahije iz Balkanskog, Prvog i Drugog rata. Brzo nakon toga, kao i krečnjak koji je na njemu postavljen umjesto mermera, ideja je počela da propada.
Crnogorski spomenici ne stoje da bi nas podsjetili na nešto ili nekog. Oni se izvlače iz naftalina za prigodne proslave, ili za neslaganje sa nekom činjenicom od prije 100 godina.
Oni su spomenici zaborava, mjesta koje priroda prekriva jer ljudi nema, ili da se priveže neka krava, ko je eventualno ima...
