Od početka devedesetih godina prošlog vijeka do danas neprestano prisustvujemo seriji zločina. Nekad je riječ o ubijanju nedužnih ljudi, nekad o surovom gaženju ljudskih prava, nekad prosto o otimanju imovine i prava na život, nekad o proćerivanju ljudi sa svojih ognjišta, ili zabrane povratka u zavičaj, a nekad, kao u današnjem slučaju Crne Gore, o otimanju crkava i manastira, odnosno uzurpaciji osnovne kulturne baštine domicilnog naroda od strane druge države i crkve. Sve je to bar donekle razumljivo, svakako ne i opravdano, ali se najteže doživljava zločin navodno jedne demokratski izabrane vlasti prema vlastitom narodu i u ime tuđe države i crkve.
Zar to nije slučaj sa nečuvenom žurbom i histeričnom nestrpljivošću nove crnogorske vlasti da što prije donese izmjene i „popravke“ prije godinu usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti? Pri tom se ta ista vlast kune u svoje evropejstvo i demokratiju, a gazi dokumenat koji je dobio sve evropske demokratske provjere i potvrde. No, pored toga očigledno laže kako je pomenuti zakon neustavan, izbjegavajući da tim povodom konsultuje bilo svoj Ustavni sud, bilo Sud za ljudska prava u Strazburu, bilo Venecijansku komisiju.
Sve to od samog početka zaudara na dugo pripremani zločin prema vlastitom narodu, a zamislite ironije: u interesu njegovog navodnog pomirenja? Nosioci i glavni glasnogovornici teze o „popravljanju“ Zakona, u cilju „unutrašnjeg pomirenja“, pored više nego agilnog odgovarajućeg ministra, nije niko drugi nego predsjednik Skupštine i potpredsjednik Vlade, gospoda Bečić i Abazović. Upravo njih dvojica hitaju da „poprave“ Zakon kako bi munjevito izvršili, po njihovom mišljenju, neophodno pomirenje. Teško je povjerovati u toliki stepen lakomislenosti dvojice danas izrazito istaknutih političara. Ne da će doći do pomirenja, nego će sve dosadašnje podjele u crnogorskom društvu predstavljati pravu sitnicu u odnosu na unutrašnju ideološku provaliju koju će tek stvoriti „popravljeni“ Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Abazovićeve i Bečićeve namjere potiču iz bogatog nepoznavanja mentaliteta Crnogoraca, što u Abazovićevom slučaju može biti donekle razumljivo, ali samo donekle, jer nisu učesnici u litijama baš svi vjernici, ni treba Crnogorcima olako vjerovati da su bogomoljci. Litijaši su, neosporno, Milovi protivnici, pa su tako tobože svi prigrlili Srpsku pravoslavnu crkvu, samo da bi napakostili Milu i njegovoj upravi. Ne pada im na pamet da dalje posjećuju crkve, bezrezervno vjeruju sveštenicima, ili se pričešćuju jednom kašičicom, pa čak ni da se uopšte pričešćuju? Da je odjednom iz najmanje vjerujuće sredine u bivšoj Jugoslaviji buknulo toliko bogomoljaca, niko ne vjeruje ni u bivšoj Jugoslaviji, a još manje u Crnoj Gori. Crnogorci vole da podižu crkve radi plemenskog ili bratstveničkog prestiža, ali u njih ne ulaze. Ne znaju ni Bečić ni Abazović koliki su foliranti Crnogorci, na što ih je život možda naučio. Crnogorac će te pažljivo saslušati, praviti se da se s tobom slaže, jer ne želi da te uvrijedi, a misliti svoju. Izvući iz Crnogorca njegovo iskreno mišljenje o nekoj aktuelnoj društvenoj pojavi predstavlja prilično rizičnu operaciju. Sada kad su na vlast došli skoro isključivo veliki obožavaoci crkve, svako nezadovoljstvo vlašću rezultiraće i otporom prema crkvi koja ih je proizvela.
No, na žalost, najmanje je, u povodu „popravljanja“ jednog istinski evropskog zakona, riječ o religiji. Religija je, u golemoj dramatizaciji koja je nastala u javnosti povodom zadovoljstva ili nezadovoljstva navodno spornim zakonom, deveta rupa na svirali.
Raskol je mnogo dublji i mnogo delikatnije prirode. To je onaj koji je najmanje poželjan, a radi se o sve oštrijem razlazu između najčešće novopečenih Srba i tradicionalno utemeljenih Crnogoraca. Tu baš i nije lako očekivati premirnu kohabitaciju ili salonski umilnu međusobnu atmosferu. Tim prije što Crnogorci drže, a teško ih je ubijediti u suprotno, da su Srbi iz Crne Gore osobe koje čeznu za ujedinjenjem sa Srbijom, da rade protivu Crne Gore, njene državnosti, državnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, protiv istine o vjekovima crnogorske oslobodilačke borbe i vjekovnog crnogorskog državnog trajanja.
Samo činjenica da navodni crnogorski Srbi ne priznaju vjekovno trajanje Crnogorske pravoslavne crkve sve do 1918. godine, Crnogorce dovodi do istinskog bijesa i otvorenog otpora, da ne kažemo glasnog potcjenjivanja pameti i poštenja svojih posrbljenih zemljaka. Daleko od toga da se radi o bezazlenoj temi, pogodnoj samo za mirne akademske rasprave, nego o životu u najelementarnijem značenju toga pojma. Mnogima nije jasno zbog čega bi neko baš mirno trpio negatora svoga naroda u sredini iz koje je negator takođe potekao.
Novinarska i krajnje banalna priča kako danas Crnogorci brane Mila i poraženi DPS, što je stalna floskula nekih novinarskih plaćenika iz inostranih izvora, daleko je od pameti, jer ni Milom istinski Crnogorci nikada nijesu bili zadovoljni, iako ga je većina glasala u nedostatku boljeg izbora. Koliko je dugo trebalo čekati da DPS shvati realnost postojanja Crnogorske pravoslavne crkve i njenu ulogu u cementiranju današnje crnogorske državnosti? Da nije slučajno DPS učestvovao u obnovi Crnogorske pravoslavne crkve 1993. godine, ili je slao policiju da taj čin spriječi? Dugo, predugo se čekalo da DPS shvati da, pored vlastitog bogaćenja, državi mnogo toga nedostaje.
Imali su drugovi iz DPS-a priliku da mnoge stvari u svojoj dugoj i nesmetanoj vlasti završe, da ih ne skidaju s trona crkvenjaci koji panično žure da što prije Crnu Goru liše njene imovine, kulturne baštine i ukupnog crnogorskog nacionalnog identiteta. To je samo jedna vrsta tenzija koje će neminovno procvjetati. Druga vrsta se sastoji u stalnoj gotovo ratnoj zategnutosti organa crnogorske vlasti, kakvi god u budućnosti budu, sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja uporno odbija da se registruje u Crnoj Gori. Rat koji je do sada samo tinjao, čitavom sadašnjom dramom oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti, tek počinje novim intenzitetom. Konačno, ili će se Srpska pravoslavna crkva registrovati u Crnoj Gori, bez čega ne može služiti ni najobičniju liturgiju, ili se lijepo seliti preko Brodareva za Srbiju, uz nesebičnu pomoć crnogorskih transportnih sredstava. Ima i treća mogućnost: potpuni nestanak Crne Gore, što baš nije opcija u realnom izgledu.
Uspjeće sigurno i Bečić i Abazović da „poprave“ Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Nevolja je samo u tome što će inače vidljiva napuklina između Crnogoraca i „Crnogoraca“ biti sve dublja.
