Da u vajnim pregovaračima, ma koliko ih rastresali, nema ničega drugog osim bajatog srpstva nije nužno nikoga, pa čak ni njih same ubjeđivati.
Ko danas čini osnovu Demokratskog fronta, ako ne tobože nezavisni politički subjekti, okupljeni na jednoj strani oko Andrije Mandića, i na drugoj oko Milana Kneževića. Potpisnik ovih redova odavno se odrekao potrebe da pomenute političke subjekte uopšte imenuje kad je, po narodnoj, šija zaista isto što i vrat. Povremeno iskačući iz demokratskofrontovskog klišea, Grupa za promjene je samo uspijevala da Front, u ukupnom smislu riječi, više zakuje za konzervativno srpstvo, bajagi antiđukanovićevsku platformu, ali ne nalazeći potrebu da se i jednog trenutka distancira od frontovskih fašisoidnih junoša koji ne priznaju pravo na život ni jednom drugom narodu na Balkanu osim Srbima.
Da li su sličnim uvjerenjima predstavnici Fronta otišli predaleko od Evrope, koja je umjela onako francuski elegantno likvidirati crnogorsko pitanje 1918. godine, ili u najnovijim jugoslovenskim ratovima velikodušno dozvoljavati humanitarnu pomoć Bošnjacima, uz strogu istovremenu zabranu uvoza oružja superiorno najugroženijoj balkanskoj populaciji u ratovima devedesetih - ostaje, nažalost, pitanje na koje još nije dat definitivni odgovor.
Pogledajmo dalje koliko su, primjera radi, Demokrate, ne daj bože, crnogorska, a koliko srpska stranka u Crnoj Gori? Da su crnogorska ne bi izmišljali one smiješne pjesmuljke kao „mir je naša nacija“, ili „pobjede, a ne podjele“ kojima kriju odavno u svojim redovima etablirano srpstvo i ako za neke njihove pristalice nedovoljno jasno ispoljeno činjenicom da su Demokrate spremne da bukvalno puze i mizerišu za srpskim popovima. Demokrate, (kakva drskost?) tvrde još za sebe da su građanska stranka, čak i evropske orijentacije, a u svojim redovima nemaju ni predstavnike manjinskih naroda u Crnoj Gori, a još manje nacionalne Crnogorce.
Što to, zaista, Demokrate nude Zdravku Krivokapiću tobože u pregovorima kojima ni sami ne vide svrhu? Bukvalno ništa osim fašizma kojeg odavno baštine. Samo muke kojima su Demokrate bile izložene, izglasavanjem Rezolucije o Srebrenici u Skupštini Crne Gore, više su nego jasan pokazatelj antievropske orijentacije pomenute partije.
Da vidimo što to, ipak, na Krivokapićev pregovarački sto baca legendarni Demokratski front? Ništa osim želje da vlada po svim pravilima fašističkog društvenog ustrojstva, uz neprikosnoveno pravo Srba da barjače nad drugima i bespogovorno poštovanje samo srpskih žrtava, posebno iz ratova devedesetih, koje su začeli i vodili pretežno Srbi. Ne - priznanje „lažne države Kosovo“, ne - odlazak crnogorskih državnih predstavnika na godišnjicu Oluje u Hrvatskoj, ne - izglasavanje Rezolucije o Srebrenici, ne – ne daj bože, potcjenjivanje entiteta Republike Srpske kao genocidne tvorevine itd. Riječju, ne razumiju, čak ni bezazlenu tvrdnju da je svojevremena dubrovačka operacija bila greška, i dalje da ne nabrajamo.
Konačno, Demokratski front traži od Krivokapićeve vlade da već sada, posebno obavezujućim popisom, poslije tobože uspješnih pregovora, definitivno ukine svaki pomen crnogorske istorije, kulture, države i dinastije, proglasi Crnogorce Srbima, a jezik kojim govore Crnogorci jedino i isključivo srpskim. Naravno i crnogorsku danas državnu teritoriju učini sastavnim dijelom „srpskog sveta“, da o lažnom osmovjekovnom postojanju takozvanog svetosavlja u Crnoj Gori ne trošimo riječi.
Ne zaboravimo ni ovoga puta grupu uzaludnih srpskih stranaka ispalih iz prtljaga one Socijalističke narodne partije Momira Bulatovića, koji je, opet, svojevremeno se plašeći prejake eksplozije crnogorskog identiteta, pobjegao u jad koji se zvao Crnogorsko ime, a srpsko prezime. Da ih nabrojimo ukoliko se od dugogodišnje uzaludne upotrebe nijesu potpuno izlizale: Socijalistička narodna partija Vladimira Jokovića, Ujedinjena Crna Gora Gorana Danilovića, Prava Crna Gora Marka Milačića, Radnička partija Janka Vučinića i još desetak viteško srpskih partija koje nikada nijesu prešle cenzus.
Eto, neka čitalac ovoga teksta sam zaključi o čemu uopšte mogu pregovarati lideri Demokrata i Demokratskog fronta, kao i tuceta gore pobrojanih srbujušćih partija sa vjerski beznadežno zatucanim predsjednikom Vlade Zdravkom Krivokapićem. Zemlja o kojoj ova vlada tobože brine već je trajno predata u tuđe ruke. Svetosavski sveštenici, navodno naše Srpske pravoslavne crkve, uključujući i one sa vladičanskim i drugim visokim zvanjima, odavno su zvanični vojni službenici druge države. Manastirsko i drugo obezbjeđenje, potrebno za ustoličenje navodno cetinjskog mitropolita, uzeto takođe iz redova tajnih službi druge države, domaća ANB i policija definitivno stavljeni u pokret radi identifikovanja i trajnog kažnjavanja nosilaca domaćeg otpora brutalnoj asimilaciji i očiglednom ponižavanju do sada većinskog naroda u Crnoj Gori.
Može li ubogi ostatak današnje crnogorske skupštinske većine, oličen u grupi predstavnika Ure, išta popraviti ili preinačiti? Može, naravno, napuštanjem tročlane koalicije, a to znači i samolikvidacijom iz sadašnjeg skupštinskog spektra. Što onda? Izbori? Pa, imali smo ih i prije godinu?
