Zločini, pa i masovni, dešavaju se svuda u svijetu. Na vijest se užasnemo, a poslije nastavimo da živimo svoje svakodnevne brige. Ovo što se deselo na Cetinju ne pripada toj vrsti prolaznih šokova. To je nešto što se duboko tiče svakog stanovnika Cetinja i Crne Gore i otvara mnoštvo bolnih pitanja o životu i društvu u cjelini.
Poslije događaja u Medovini prije oko dvije godine i ovog sadašnjeg počeo sam razmišljati o razlozima koji dovode do asocijalnog ponašanja i monstruoznih ispoljavanja nasilja. Na stručnjacima je da analiziraju psihološke karakteristike masovnih ubica, ali svaki razuman čovjek pokušava da logično objasni taj neobjašnjivi fenomen ili bar da vidi u kakvoj surovoj stvarnosti živi. Problem je mnogo širi od medicinskog faktora, posjedovanja oružja ili konzumiranja alkohola, kako ga žele predstaviti neki nosioci vlasti.
Rad Dimtirija Popovića povodom tragedije na Cetinju
Veliki pisci i naučni umovi pokušavali su da odgonetnu fenomen zločina i mehanizam izopačenog ljudskog uma. Većinom su to tretirali kao dio gradskog života. Danilo Kiš nije napisao roman o Cetinju, jer je smatrao da je to kruta sredina sa okamenjenim formama ljudskih odnosa. To zapažanje je tačno, ali se evo pokazuje da proizvodi događaje koji su potvrda njegove poetike da realnost zna biti fantastičnija od svake fantastike.
Pokušavam da se ovim povodom suočim sa nekim od lica grada u kome sam rođen i vremena u kome živimo, uvjeren da Cetinje ima istorijsku i moralnu energiju da nadvlada i ovu pošast.
Cetinje je posljednja prijestonica Crne Gore od kada su Crnojevići ovdje 1484. izgradili Dvor i Manastir. Izabrali su mjesto zbog nepristupačnosti i lakše odbrane od neprijatelja. Nastalo je u dolu kroz koji teče rijeka, a okružuju ga Lovćen i njegova brda.
Kodovi istorije su se nizali i stvorili od njega simbolično i realno gnijezdo Crne Gore. Ovdje se njegovala divlja sloboda i prkosno dostojanstvo pojedinca koje je održalo državu. U vremenima kada “gore nijesu trpjele regule” bratstva i plemena su se krvili međusobno, složno se branili od zajedničkog neprijatelja i izgradili kodeks pravde i časti.
Nastupila su vremena zakona, institucija i civilizovanja odnosa u društvu. Crna Gora se proširila i postala uređena i priznata evropska država. Međutim, mnogi atavizmi u karakteru ljudi žive do dana današnjeg. Naročito je na iskušenju čojstvo kao mjera odbrane drugog od sebe.
Cetinje je ostvarilo viziju budućnosti i održalo iskru slobode crnogorskog društva dovodeći ga do države. U njemu je začeto sve što jedno društvo čini građanskim u kulturi, obrazovanju, štampi, zakonima i pravdi, vojsci, policiji, institucijama države i cjelokupnoj organizaciji života. Sve je to stvoreno po mjeri Crne Gore i njene slobode.
38Sam grad je preživljavao drame sjaja i nemoći, visokog uvažavanja i nipodoštavanja, potonuća i uzdizanja, što se odražavalo na stanovnike. Tekovine generacija oplemenjuju i nadahnjuju članove društva odane domovini, ali ih čini ogorčenim kada se suoče sa zlim namjerama u odnosu na prošlost, sadašnost i budućnost Crne Gore.
Sa posebnim senzibilitetom reaguju na ono javno djelovanje političkih lidera koje procjenjuju kao izdaju crnogorskih nacionalnih interesa. Možda previše istorijske memorije opterećuje prijestoni grad, pa je teško breme psihološkog tereta za one njegove građane koji ne pristaju da žive samo od prošlosti…
Ne potcjenjujući demografske, geografske i psihološke okolnosti, uvijek sam vjerovao da Cetinje ima potencijal da otvara intelektualne i humane vidike svojim građanima u Njegoševom smislu ljudske i kosmičke širine. Za to postoji mnoštvo uvjerljivih primjera.
Ćipur, Orlov krš, Balšića pazar, Njegošev park, Dvor, Biljarda, Manastir,Vladin dom, Zetski dom, Vojni stan, Vlaška crkva, nacionalna biblioteka, državni muzeji, Lokanda, Lovćenska vila, ambasade stranih zemalja…temelji su Crne Gore na koje je nataložena istorija.
Cetinjani imaju gordost i ponos da su nosioci crnogorske državotvorne svijesti. U njima ima dostojanstvenog patriotizma i nepokolebljive odanosti samostalnosti države Crne Gore, ali iidealizacije istorije. Možda nijesmo dovoljno učinili da Cetinje postane baština svih građana Crne Gore.
Na Cetinju ima neke fatalne identifikacije građana sa društvenim idealima koja uzdiže ljude do pretjeranog ponosa, ali ponekad iz nemoći da promijene tok stvari dolazi do psihičkog pucanja. U mirnim i prosperitetnim vremenima do kraja osamdesetih godina odvijala se dinamična pokretljivost populacije, bila velika zaposlenost i ekonomska stabilnost, vladao je društveni optimizam i rijetke su bile društvene devijacije, ubistva i samoubistva.
Sa tranzicijom je došlo do naglog pada u ekonomsko beznađe, inflacije, ratnog stanja u okruženju i izolacije od svijeta. Procvjetao je kriminal, a javnim prostorom je ovladala pogana riječ koja unižava dostojanstvo čovjeka. Nastupio je opšti pomor vrlina.
Raslojavanje društva, enormno bogaćenje povlašćenih, nezaposlenost i bijeda većeg dijela stanovništva, kao i besperspektivnost mladih, stvara osnovu za devijantne pojave i kriminalno i asocijalno ponašanje pojedinaca i grupa. Oporavak društva i pored povratka nezavisnosti države, opterećen naslijeđenim problemima, tekao je sporo. Zadnjih godina vladajuća kasta nastoji da promijeni identitet države i društva. Policija, sudstvo i državne službe previše su partijske filijale da bi mogle profesionalno održavati društvenu higijenu.
Ova opšta slika odgovara opisu socijalnog stanja na Cetinju, gdje rade kafane, kladionice, pekare i samoposluge. Mladi nemaju posla i postaju depresivni ili se priklanjaju nelegalnim poslovima. Pored socijalnih napetosti šire se ideološki i nacionalni konflikti. Dodatnu tenziju stvara ponašanje SPC na Cetinju svojim agresivnim misionarstvom posrbljavanja Crnogoraca.
Podjela bratstava Borilović i Martinović na one koji donose badnjak pred Manastir i one koji lože božićno drvo pred Dvorom paradigma je tog stanja. Ne mislim da se posljednja tragedija na Cetinju može objasniti ili povezati sa tim podjelama, ali su dio te atmosfere. Društvene i političke pojave i ponašanje građana u javnom prostoru ne mogu se objasniti ako se ne identifikuje podzemni huk ponornice i slojeva vremena koji su se nataložili.
Tragedija na Cetinju je po mnogo čemu osobena. Ovo nije zločin iz strasti, znak ideološkog ili relegioznog fanatizma, niti “situacioni zločin” (ako se pod “situacija” ne podrazumijeva stanje u društvu), kao ni izraz mržnje ili osvete, već neka vrsta zločina paradoksa. Pojedinac je uzeo na sebe uslogu Boga, sudije i dželata. Zločinac je poubijao nevine, djecu, one sa kojima se družio ili bio krvno povezan. Kao da je slijedio morbidnu ideju da odvuče društvo prisnih ljudi u svoj pakao.
Tragedija je zavila Crnu Goru u tugu i katapultirala Cetinje u vrh svjetskih crnih vijesti.
Novogodišnji zločin na Cetinju je izazvao iskrene reakcije solidarnosti i zabrinutosti. Zavladao je muk jer je povod previše šokantan i kompleksan da bi bilo čija pamet mogla da dosegne do smisla.
Izgleda, ipak, da smo nešto naučili iz ranijih događaja pa je ovog puta reakcija medicinskog osoblja, medija i građana bila sa više empatje. Nažalost, zločin koristi za demagošku odbranu efikasnosti vlasti, uvjeravanje da će se kampanjama i ubistvom počinioca vratiti spokoj građana. Moral se ne shvata kao komponenta političke odgovornosti, već kao moneta za partijsko preganjanje. Društvenu bijedu ilustruje razbuktavanje najprimitivnih anticetinjskih i anticrnogorskih strasti na društvenim mrežama.
Ako u našem ukupnom odnosu prema tragediji ne iskoristimo humani potencijal solidarnosti da se pomogne Cetinju da zaliječi traume, i državi Crnoj Gori da izgradi profesionalne institucije koje će se brinuti o pravdi i bezbjednosti građana, oslobođene političkog tutorstva i diletantizma, osuđeni smo da nam se tragedije ponavljaju.
