Ogromna otkrića tajni Švajcarske, o kojima izvještavaju Guardian i brojni međunarodni mediji, nastavak su revolucionarnih radova „Panama Papers“ i „Paradise Papers“. U jednom smislu, to je ista stara priča, iznova i iznova.
Svaki put kada novinari podignu veo tajnosti finansijskog sektora, razotkriva se mreža korupcije i podlih aktivnosti, nesrazmjerno mnogo od mutnih klijenata i porodica diktatora, sa manjim dijelom naizgled uglednih političara u demokratijama uhvaćenim u mrežu.
Međutim, ovog puta, postoji nešto drugačije. Ovog puta to nije malo, nejasno ostrvo na moru ili zemlja u razvoju koja pokušava da pronađe alternativni poslovni model za drogu. To je velika banka usred Evrope, u jednoj od najprosperitetnijih zemalja na svijetu; zemlja u kojoj bi trebalo da postoji „vladavina prava“.
To je još više razočaravajuće, s obzirom na to da su uključena zemlja i banka dale obećanja o transparentnosti i boljem poslovanju. I to je poenta: bez veće transparentnosti ne može biti odgovornosti.
U stvari, pozicija Švajcarske sve više izgleda dvolično, sa pravnim okvirom koji kažnjava one koji pokušavaju da probiju njenu tajnost. Zemlje širom svijeta donijele su zakone o zviždačima, prepoznajući koliko je teško otkriti neprikladno ponašanje. Razotkrivanje Facebookovih nedjela od strane Frensis Haugen vjerovatno ne bi bilo moguće bez jakih američkih zakona o zviždačima.
Ali izgleda da je Švajcarska, jedna od najstarijih demokratija na svijetu, udvostručila svoju posvećenost tajnosti, bez obzira na podsticaje koje pruža za loše ponašanje, prijeteći novinarima i drugima koji pokušavaju da pristupe podacima koji pokazuju šta se dešava u mračnim sjenkama njenog finansijskog sistema.
Nažalost, ali ne i iznenađujuće, nijedan švajcarski medij nije uspio da se pridruži globalnoj novinarskoj saradnji zbog opasnosti od teških pravnih posljedica prema zakonima o bankarskoj tajni zemlje. Ali treba pohvaliti i novinare u drugim zemljama jer rizikuju mogućnost krivičnog gonjenja švajcarskih vlasti.
Naravno, Švajcarska mora da zna za zastrašujući efekat svog zakonodavstva: možda je njena namjera bila da sačuva svoje poslovne modele što je duže moguće, da uzme mali dio nezakonito stečene dobiti drugih, u zamjenu za obezbjeđivanje sigurnog i tajnog mjesta za skrivanje i ustrojavanje.
Političari u naprednim zemljama vole da drže govore u kojima osuđuju korupciju na drugim mjestima. Ali zemlje poput Švajcarske su te koje su ključni pokretači: one pružaju utočište, osiguravajući dugoročne povrate
Tajne Švajcarske imaju dva posebno alarmantna aspekta. Međunarodna novinarska saradnja vidjela je samo mali dio podataka o klijentima banke, ali ako je u ovom malom dijelu već toliko problematičnih klijenata, uključujući diktatore i njihove porodice, osumnjičene ratne zločince, obavještajne službenike i šefove, trgovca ljudima, sankcionisane biznismene i kršitelje ljudskih prava – prava galerija odmetnika – šta bismo vidjeli da je prozor u banci veći?
Drugo, čini se da su zemlje koje najviše pate od pomoći banke lošim akterima zemlje u razvoju i tržišta u razvoju. Otkriće potvrđuje ono na šta su stručnjaci već dugo upozoravali: Švajcarska je pristala na automatsku razmjenu informacija uglavnom sa drugim naprednim zemljama, ali ne i sa siromašnim zemljama, a posebno sa onima koje bi mogle biti dom ovih nedozvoljenih aktivnosti. Kao rezultat toga, kleptokratija i korupcija i dalje mogu da cvjetaju.
Dobro je vidjeti da novinari vjeruju u svoju dužnost da izvještavaju i da se bore za „pravo da znaju“ građana zemalja kao što je Švajcarska, koji ne mogu da kontrolišu šta kriju njihovi političari. Političari u naprednim zemljama vole da drže govore u kojima osuđuju korupciju na drugim mjestima. Ali zemlje poput Švajcarske su te koje su ključni pokretači: one pružaju utočište, osiguravajući dugoročne povrate.
Trebalo bi da budemo jasni: Švajcarska nije sama. S pravom se žali da će zatvaranje vrata jednostavno prebaciti aktivnosti na nekretnine i finansije u Majamiju, Londonu ili drugim centrima za pranje novca.
Ipak, postoji nešto moralno odvratno u vezi sa onima u SAD, Velikoj Britaniji ili Švajcarskoj koji žive od plijena ukradenog od toliko siromašnijih. A one zemlje poput Švajcarske koje su osmislile pravni kodeks koji omogućava da ovaj sistem cvjeta, trebalo bi da se posebno osramote.
Koliko će priča, koliko otkrića, koliko razotkrivanja biti potrebno da Švajcarska, SAD, Velika Britanija i druge zemlje promijene svoje zakone o tajnosti u bankarstvu i nekretninama i svim drugim aktivnostima koje omogućavaju pranje novca i promovisanje kriminala i korupcije? Dok je ova riznica pokazala da Švajcarska ima koristi od priliva novca iz siromašnih zemalja, sam sistem se kvari: trulež ukaljanog novca kvari sve ono sa čime dolazi u dodir.
Nadajmo se da će tajne Švajcarske, ovo ogromno dostignuće poštenog i časnog novinarstva, posramiti one koji su se opirali stvaranju transparentnijeg finansijskog i ekonomskog sistema.
* * * * *
Autor je Džozef E. Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor na Univerzitetu Kolumbija
