Realno i objektivno kazano, ako bi utvrđeni (još uvijek samo) nacrt tzv. temeljnog ugovora između aktuelne Vlade Crne Gore sa SPC (tačnije, sa uzurupatorsko-okupacionom Crkvom Srbije u Crnoj Gori, koja je dio beogradske Patrijaršije na čelu sa patrijarhom Porfirijem Perićem), zbilja bio usvojen od strane Vlade Crne Gore, predstavljao bi akt kapitulacije Crne Gore i Crnogoraca pred osvajačem, okupatorom, falsifikatorom, otimačem, asimilatorom i crnogorske istorije, Crne Gore i crnogorskog naroda i nacije. I eklatantno bi podrivao i ugrožavao temelje nezavisnosti Crne Gore. Na to nemamo pravo, te ne možemo i ne smijemo dozvoliti da se to desi. Zbog istorijske istine, zbog vjekova martirijske istorije Crne Gore, koji nam to zabranjuju da to dopustimo.
Zbog mrtvih, živih i nerođenih Crnogorki i Crnogoraca, opet ne smijemo dopustiti da se to dogodi jer, makar znamo da se u prošlosti sadašnje formiralo i buduće začelo, te da naša generacija koja je obnovila Crnu Goru 2006, nema pravo i ne smije dopustiti da je izgubi, preda ili proda, renegatski, odnosno, da nam podmuklo, podlo, otmu državu našu i domovinu Crnu Goru i ukradu nam sakralno-kulturno-istorijsko nasljeđe, koje je kamen temeljac i smisao našeg postojanja kao zasebne i suverene istorijske crnogorske nacije i naše države građanske i sekularne Crne Gore. Crnogorki i Crnogoraca posebno, jer Crna Gora bez Crnogorki i Crnogoraca, ipak, nije Crna Gora.
Taj, pripremljeni i objavljeni, tzv. temeljni ugovor (on se pravno, inače, tako uopšte ne može i ne smije nazvati) bi, ako bi se desilo da se usvoji u ovoj formi i sadržani, bio bi uvod u slom Crne Gore i predstavljao bi ili brodolom ili, figurativno rečeno, moderni crnogorski Vaterlo, poraz, fijasko građanske i sekularne države Crne Gore, pred novim, sistematskim i planiranim, udarom od strane kontinuiranih zavojevača Crne Gore iz Srbije (Beograda), ispisanih i organizovanih iz Putinovog režima u Moskvi i njenovih marioneta u Srbiji.
Da ne bi Crna Gora doživjela, u novoj, licemjernoj, ali ogoljenoj, oblandi, ambalaži i drugačijim okolnostima, danas ili sjutra, novu 1918. godinu i da Crnogorke i Crnogorci ne bi, u budućnosti doživjeli nestanak, asmilaciju, odnosno, sudbinu i status evropskih Hazara; da ne bi nestala, bila nihilizirana, asimilirana crnogorska nacija i ugrožena i obesmišljena naša slobodna i nezavisna Crna Gora, neophodno je ustavno i zakonski kategorički, demonstrirati NE tome aktu.
Svima normalnim, ozbiljnim, naučnim, stručnim i obrazovanim ljudima je jasno da Crkva Srbije (SPC nastala faktički silom državne vlasti KSHS 1920), a koja je na velikosprskim bajonetima, uvedena u Crnu Goru 1920. godine, nikad prije toga nije postojala u Crnoj Gori.
Mislim da valja i da može korisno, navesti ovom prilikom, odnosno, objaviti još jedan istorijski, primarni i prvorazredni istorijski izvor, iz doba vladavine knjaza Danila I Petrovića-Njegoša, koji decidirano govori o tome da je Crnogorska crkva vjekovima bila autokefalna crkva, te da je autokefalna, nezavisna, samostalna i suverena bila i u vrijeme kad je knjaz Danilo bio poglavar Knjaževine Crne Gore.
Naime, sekretar knjaza Danila Petrovića Njegoša, francuski diplomata Anri Delari, obavljao je tu oficijelnu, državnu, dužnost na Cetinju od 1856. do 1859. godine.
U knjizi pod naslovom "Le Montenegro", objavljenoj u Parizu 1862. piše da od 1767. godine "Crnogorska crkva je stvarno postala autonomna i autokefalna i sve do sada ne zavisi ni od jedne pravoslavne crkve".
(Anri Delari, "Crna Gora", CID, Podgorica, 2003, s francuskog prevela Marina Vukićević, strana 36).
Ovaj primarni istorijski izvor, nastao iz svjedočenja, pera uglednog i uticajnog francuskog diplomate Anrija Delarija, bliskog saradnika knjaza Danila, odnosno, njegovog državnog sekretara na crnogorskom Dvoru, koji je izvanredno znao stanje u Crnoj Gori i položaj Crnogorske crkve u prošlosti, i u Danilovo vrijeme bio neposredan svjedok toga, dok je boravio u Crnoj Gori, decidirano svjedoči o postojanju, istorijskoj i stvarnoj autokefalnosti Crnogorske crkve.
Član Svetog Sinoda autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve episkop Kiril Mitrović (1867–1931), koji je 1909. postao episkop njene Zahumsko–raške eparhije Crnogorske crkve (Mitropoilije), 6. aprila 1910, u pozdravnom govoru upućenom Mitrofanu Banu istakao je i ovo:
“Vaše Viskopreosvještenstvo, Visokodostojni gospodine Mitropolite!Raduje se danas sveta pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadestpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, prijestolu i otadžbini, i prinosi toplo blagodarenje Božjem promislu, što Vas je sv. Blagoslovom svojim pratio na putu duge teške apostolske službe Vaše i udijelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božijoj crkvi”.
