Krajem mjeseca trebalo bi da počnu pregovori između Crne Gore i Hrvatske sa ciljem regulisanja spornih pitanja koji opterećuje odnose dvije zemlje. Iako su tačno pobrojana sva sporna pitanja, zapravo je prava istina da su se sporna pitanja između Crne Gore i Hrvatske rodila u jesen 1991. godine.
Bio sam dijete, ali dovoljno star da bih zapamtio maskirne uniforme i smrknuta lica ljudi poslanih u rat. Istina, neki su odbili da uzmu pušku, iako je to značilo da se mora ili u zatvor ili u bijeg iz zemlje. Neki su otišli i dobrovoljno.
U prvoj polovini januara na brodu “Jadran” ministar spoljnih poslova Crne Gore Ervin Ibrahimović ugostio je svog kolegu iz Hrvatske Gordana Grlića Radmana. Činjenica da je za susret odabran upravo brod “Jadran”, koji je predmet spora između dvije države, odražava svu kompleksnost međusobnih odnosa.
Jer, brod “Jadran” je samo vrh ledenog brijega problema u odnosima Crne Gore i Hrvatske. Problem, kao što sam rekao, datira još od jeseni 1991. godine. Do tada, Crna Gora i Hrvatska gotovo da nijesu imale nijedan ozbiljan problem u međusobnim odnosima. Naprotiv, Dubrovnik je dugo vremena bio jedno od mjesta odakle je Crna Gora putovala u svijet, a mnogi Crnogorci su tokom 20. vijeka stekli visoko obrazovanje u Zagrebu, Zadru i Splitu.
Idila je prekinuta 1991.
Ovi idilični odnosi su se naglo promijenili 1991. godine. Odjednom nam je “šahovnica” postala mrska, a Dubrovnik postao “naš grad” kojeg opet, iako je “naš”, treba porušiti do temelja da bi se napravio “ljepši i stariji” Dubrovnik.
Na ulicama crnogorskih gradova odjednom se našlo puno automobila bez tablica. Svi građani Crne Gore, bilo da su za ili protiv rata, znali su da su ti automobili bili oteti od građana Dubrovnika i okolnih mjesta. Tadašnje vlasti nijesu imale nikakvih problema sa tim što ukradeno i opljačkano jezdi našim drumovima, a pljačkalo se puno toga tih dana. Donosili su se televizori, frižideri, veš mašine…
To su donosili građani Crne Gore. Država Crna Gora je temeljito poharala aerodrom kod Cavtata i još mnoge privredne subjekte u okolini Dubrovnika. Zahvaljujući ono malo hrabrih novinara u Crnoj Gori, javnost je ubrzo saznala i za logor Morinj u blizini Kotora gdje su bili zatvoreni mnogi građani Dubrovnika i pri tom zlostavljani i ponižavani u kontinuitetu.
Istina, nakon što se Crna Gora 1997. godine distancirala od vlasti u Beogradu, napravljeni su izvjesni pokajnički potezi u pravcu pomirenja sa Hrvatskom u smislu formalnog izvinjenja za počinjena nepočinstva, naknadu štete za opljačkanu farmu u Konavlima, itd. Ipak, ti odnosi i pored svih uloženih napora, nikada do kraja nijesu raščišćeni.
U međuvremenu, od pada Demokratske partije socijalista (DPS) s vlasti u avgustu 2020. godine, u Crnoj Gori su se promijenile tri vlade. Aktuelna vlada Milojka Spajića obećala je građanima da je Crna Gora prva naredna članica Evropske unije. No, na putu realizacije tog obećanja stoje naši neriješeni odnosi sa Hrvatskom – i to ne krivicom Hrvatske, već isključivo vlasti u Crnoj Gori.
Daleko od EU
Potezi koje je vukla aktuelna vlast u Crnoj Gori, posebno u posljednjih godinu dana, doveli su do toga da predsjednik parlamenta Crne Gore Andrija Mandić i jedan od potpredsjednika vlade Aleksa Bečić, dobiju zabranu putovanja u Evropsku uniju. Štaviše, pominje se da bi spisak onih koji bi mogli dobiti istu zabranu mogao biti proširen novim imenima iz aktuelne vlasti.
Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je Crna Gora trenutno daleko od Evropske unije – jer jedno su riječi, a drugo su djela.
Svjestan toga, premijer Spajić je pokušao da popravi odnose sa hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori i državom Hrvatskom. Prvi korak bila je odluka Vlade o ustupanju Hrvatskoj doma kulture u Lastvi kod Tivta. Drugi, još važniji korak jeste susret ministra Ibrahimovića sa kolegom Grlićem Radmanom.
Iako ovo treba pozdraviti, ne mogu a da ne primijetim da oni koji dominatno čine vlast u Crnoj Gori – Evropa sad, Demokrate i nekadašnje članice Demokratskog fronta – nemaju ni želje ni hrabrosti da iz domena politikanstva pređu bar u domen politike, a da ne pričamo o državničkim odlukama čija je često odlika da su jako nepopularne i da zahtijevaju hrabrost.
Zbog toga se, prije svega zbog političkih poena, a to nije prvi put u crnogorskoj politici, ono što je nepopularno uraditi, prepušta pripadnicima manjinskih naroda u Crnoj Gori. Oni su ti, kroz sav ovaj crnogorski put ka normalizaciji stanja u društvu, koji od 1997. godine do danas “vade kestenje iz vatre”. Jer jedna je stvar u Crnoj Gori konstantna kada su u pitanju manjinske zajednice: političari iz njihovih redova, bilo da su iz nacionalnih ili građanskih partija su, kao i manjinske zajednice u Crnoj Gori, plebiscitarno opredijeljene za Evropsku uniju.
Otvoreno pitanje odštete logorašima
Na sastanku dvojice ministara kao jedno od spornih pitanja pomenuta je i odšteta za logoraše iz Morinja. Držim ovo u moralnom smislu najvažnijom tačkom u ovoj priči. Da je Crna Gora bila iskrena bar jedan posto na svom putu u Evropu, onda pitanje odštete nikada ne bi ni došlo na dnevni red, kao ni odšteta svim žrtavama ratnih zločina u Crnoj Gori. To bi neka vlast od 1997. godine do danas završila.
Zbog toga što tako treba. Zbog građana Crne Gore i zbog budućnosti odnosa sa Hrvatskom. Najvažnije, zbog toga što je tako jedino ljudski.
Ovako, opet ćemo pod nekom vrstom prisile biti prinuđeni da iole budemo ljudi. Zato, oni iz Evropske unije, kao i drugi iz međunarodne zajednice koji tutorišu aktuelnu vlast, moraju izvršiti pritisak na nju da program kulture sjećanja bude obavezan dio obrazovnog procesa mladih u ovoj zemlji – da nam djeca jednom nauče da je sramota otimati tuđe, kao automobil na primjer. Tek tada ćemo moći kazati da su zlo i glupost pobijeđeni. I da više nikada nećemo gledati vojnike smrknutih lica u maskirnim uniformama, pa će nam umjesto toga uspomena na Hrvatsku biti suveniri sa ljetovanja.
Kao u ona davna sretna vremena prije jeseni 1991.
