Decenije rada na prostorima nekadašnje Jugoslavije, najviše u Beogradu i Zagrebu, učinile su Paola Mađelija – „našim“ rediteljem. Zbog njegovog poznavanja i posebnog, snažnog, uvijek (dovoljno) kritičkog pogleda na ovaj region sigurno ga možemo smatrati jednim od najboljih poznavaoca svih uspona i padova ovdašnje kulture, pa i kulturne politike. Kao umjetnički direktor objedinjenog Kotor Arta, pokrenuo je u tom drevnom bokeljskom gradu pravu kulturnu lavinu. Iako je budžet za kulturu svake godine sve manji, njegovom upornošću, determinisanošću i željom da se „za isto ili manje novca uvijek uradi više“ Kotor Art održava zaista visok nivo kvaliteta manifestacije ne samo u regionu, već i mnogo šire.
Za Portal Analitika Mađeli otkriva zbog čega se uvijek vraća Crnoj Gori. Jer, za njega je ona, a naročito Kotor, mjesto za koga ga vezuju posebni trenuci. Kako kaže, U Crnoj Gori mu je ostvaren veliki san – režijom „Malograđana“ na način kako je on to htio, ali ne i rukovodstva teatarskih kuća u orkuženju. Tadašnji direktor CNP-a, Branislav Mićunović mu je pružio priliku da u jednoj predstavi okupi glumačku ekipu iz cijene bivše Jugoslavije.
- U to vrijeme, Crna Gora je još imala „prljave ruke“ od posljednjeg rata. Ali, upravo tu se pokazalo da postoji želja, da postoji volja da se stvar, nekako, promijeni iznutra – ističe Mađeli.
Uz to, Kotor je grad koji je zavolio još u mladim danima, kada ga je kroz njega proveo Danilo Kiš. Vodio ga je i na Skadarsko jezero, Virpazar...
- Išli smo sve do Nikšića, petnaest dana smo bili po Crnoj Gori. Kasnije, kada sam imao 25-26 godina, i kada sam radio u Parizu, u to vrijeme kada je i on bio tamo. Obožavao je moje klince, jer nije imao djece – dirljivo priča Mađeli.
Razočaran je onim u što se pretvorila Budva, nekada pravi mediteranski grad, i iskreno se nada da budvanizacija – u arhitektonskom i kulturnom smislu – neće zahvatiti i Kotor. Zato želi da se progam festivala, na čijem je čelu, odvija i zimi, i to mu je sada jedan od prioriteta.
- Uostalom, moj honorar ovdje je izuzetno mali. Vjerujte, ne pokrije te moje slobodne dane koje provodim ovdje. Ali, ni ove godine nisam želio da interferiram lično u programu Kotor Arta, jer ako sebi produciram predstavu - neće ostati novca za druge. Tako ću uraditi i sljedeće godine. Ali, možda ću 2014. godine odustati od jedne režije u Njemačkoj, pa ću doći da radim u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, jer će to biti jubilarna godina teatra – otkriva za Mađeli za Portal Analitika.
ANALITIKA: Što Vas je toliko vezalo za Crnu Goru?
MAĐELI: U vrijeme kada je bio direktor Crnogorskog narodnog pozorišta, Branislav Mićunović mi je ostvario jedan veliki san, koji me do tada koštao mnogo čega. Ja sam protiv svih oblika nacionalizma. Mićunović i ja smo se znali još iz Beograda. U Crnoj Gori mi je pružio priliku da radim na način kako sam ja to htio, a na to nije htio da pristane niko u zemljama iz okruženja. Za „Malograđane“ sam želi da dovedem glumce iz čitave bivše Jugoslavije – od Ljubljane do Skoplja. U to vrijeme, Crna Gora je još imala „prljave ruke“ od posljednjeg rata. Ali, upravo tu se pokazalo da postoji želja, da postoji volja da se stvar, nekako, promijeni iznutra. Možda nije sve išlo na način kako su ljudi to zamišljali, ali ipak je nešto učinjeno. I zato sam veoma vezan za ovu zemlju.
ANALITIKA: A kako doživljavate Kotor?
MAĐELI: A, Kotor je za mene najvažniji! I Skadarsko jezero, naravno. To je nešto što me dotiče - direktno u dušu. Jer u Kotor i na Virpazar me je, još kao dijete, dovodio Danilo Kiš. Išli smo sve do Nikšića, petnaest dana smo bili po Crnoj Gori. Kasnije, kada sam imao 25-26 godina, i kada sam radio u Parizu, u to vrijeme kada je i on bio tamo. Obožavao je moje klince, inače blizance - koji su tada bili bebe, a sada imaju po 32 godine – jer nije imao djece. Mnogo vremena je provodio s njima.
ANALITIKA: Da li, u stvari, odatle potiče ta Vaša neizmjerna ljubav prema Boki i Kotoru?
MAĐELI: Pa, ja se ovdje, u ovom okruženju, u stvari, osjećam dobro. Ovaj grad je dio mog DNK. Kao da sam na bilo kom mjestu Mediterana: od Barselone i Sicilije, do Galipolja, tu, prekoputa. Pogledajte koliko tu sličnih gradova ima! To je pitanje jednog kulturološkog identiteta šireg prostora, koji se zove Mediteran. Imala je i Budva taj identitet, ali je to, naprosto, izbrisano. Jer, taj divni koncept je brisan onom deflagracijom užasnog betona! Mislim da bi Kotor trebao opet da postane, ne samo centar Crne Gore, već jedan od najvažnijih kulturnih svjetionika Mediterana. I mi taj korak moramo učiniti započinjanjem programa festivala Kotor Art tokom zime, prije svega igranjem predstava u zimskom periodu.
ANALITIKA: Na koji se način može sačuvati još dovoljno neistraženo bogatstvo Kotora i njegovog Starog grada, koje je UNESCO odavno prepoznao i stavio na listu svjetske kulturne baštine?
MAĐELI: Naravno, grad ne može sam. Crna Gora moda da prepozna ovaj jedinstveni prostor, jer je ovo sve posebno. Pogledajte spoj kamena ovih palata Starog grada, sa nečim što je metafizika - kamenom brda iznad Kotora. Toga nema nigdje na svijetu! Svi moraju toga biti svjesni, a nisu. Kotor ne smije imati sudbinu drugih gradova u blizini, na obali, i mora ostati glavni grad najvećeg fjorda – i u kulturološkom smislu - Mediterana. Jer, fjordu prijeti divlja urbanizacija. Budvanizacija fjorda mora biti spriječena, ovo mora ostati jedna od mitskih lokacija, ne samo za Crnu Goru, nego za čitav svijet. I Kotor Art u tome može puno učiniti.
ANALITIKA: Da li je Budva, možda, olako dozvolila da, i pored 26 godina rada Grad teatra, od jednog kulturnog centra postane - nekulturna?
MAĐELI: Budva je postala centar varvarizma – u svakom pogledu, od kulture od arhitekture! No, znate i sami: prvi univerzitet u životu čovjeka je – ulica. Klinci u Kotoru, iako su jako blizu, biće užasno daleko od Budvana. Prije su bili isti, ali već četvrt vijeka nisu. Jer, kada u Kotoru čuješ ta zvona, kada živiš u njemu, iako nemaš svijest o tome - podsvijest će ti sve to dati. I ona stvara svijest, stvoriće je i kod njih, kad tad.
ANALITIKA: Na čemu, onda, počiva budućnost samog Kotora?
MAĐELI: Nema budućnosti bez prošlosti, a ovaj grad je sav sazdan na prošlosti. Iako ima neke užasne detalje... Ali je to vrlo rijetko. Konkretno, na mjestu gdje je takozvani austrougarski zatvor, nekada je bila jedna venecijanska palata. Austrijanci su je srušili, a arhitekta iz Trsta, koji je radio zgradu zatvora, ubio se na dan njegovog otvaranja. Bacio se kroz rupe na njegovom vrhu pred noge ministra unutrašnjih poslova Austrije. Razlog? Zato što mu je naređeno da sruši jednu predivnu palatu. I on nije mogao da se pomiri s time.
ANALITIKA: A da li je aktuelni ministar kulture Mićunović, možda, prepoznao Kotor Art kao pravi način da se Kotor oživi zimi?
MAĐELI: Mislim da nam on pokazuje svoj interes, samim time što nas iskreno podržava. Bori se da nam ne smanji budžet, a u ovim vremenima, ovdje, to je kao da nam ga je povećao. I sada, kada je završio priču na Cetinju – gradu kulture, neka počne priču u Kotoru. I ja ću lično uložiti, ne samo svoj autoritet, nego i ljubav prema Kotoru da ga oživimo.
ANALITIKA: Može li se prvi korak učiniti kroz radionice Kotor Arta - umjetničku (Pisanje grada) i arhitektonsku (APSS)?
MAĐELI: Upravo ćemo ovih dana o tome razgovarati. Trudim da zajednički obogatimo ovaj prostor. Neki imaju običaj da kažu, kada raspravljamo, da imamo manje novca, a ja želim više stvari. Mislim da je to dobro i bilo bi glupo da nije tako. Upravo želim da predložim jednu zimsku školu arhitekture koja bi bila i u Zagrebu, Italiji, Francuskoj. U Italiji vodim pozorišnu kuću koje ima četiri teatra. Jedno od njih - mali, divan teatar iz 19. vijeka, sa 200 mjesta - ima prateći sadržaj sa 17 spavaćih soba i ujedno je škola. I imam jako dobre prijatelje u Lot-e-Garonu, školi na jugu Francuske, koju vodi Pjer Deboš, jedna od legendi francuskog teatra. Volio bih da radionice organizujemo preko zime i napravimo veliki susret tih škola u Kotoru, damo mogućnost da ti klinci nešto rade, da stvaraju. I da za sve to ne tražimo novac sa strane. Ali, problem je u tome što znam da je grad siromašan. Tu nema novca za kulturu. Zato moramo nekako naći ta sredstva negdje drugdje...
ANALITIKA: Prošle godine se govorilo o nesporazumu oko organizacije Festivala antičkog teatra - Teuta i njenog rukovodioca Tihane Ćulafić. Ni ove godine nema tog programa.
MAĐELI: Zaista volim Tihanu Ćulafić i mislim da je ona izuzetna umjetnica. Ali, problem je u tome što Teuta kao festival nije registrovana, a mi ne možemo raditi sa nekim ko ne postoji. Sada, kada smo konačno dobili svoje kancelarije - koje nam je obezbijedilo Ministarstvo kulture, a ne grad - treba pronaći način da Kotor Art postoji kao institucija. I onda tek možemo nekome ko ima dobru ideju, a ne postoji kao institucija, poput Teute, da možemo tu ideju da mu finansiramo. Novac o kome sam govorio, ukupno 680.000 eura za ovu godinu, ide direktno na programe, a ne na nekakav zajednički račun. I to nije moj novac, ne mogu njime da raspolažem i finansiram prvog čovjeka koji prođe ulicom. A taj problem s Teutom nije postojao jedne godine... Prvo smo ga „pokrili“ preko njenog posla u kotorskom Kulturnom centru, kome je novac direktno uplaćivan, drugi put isto, ali treći put više nismo imali mogućnosti da to učinimo.
ANALITIKA: Jeste li imali još takvih ili sličnih iskustava u organizaciji?
MAĐELI: Uvijek ih ima, jer umjetnici uvijek nešto predlažu. Konretno, rediteljka Anica Tomić iz Zagreba je predložila da se na Kotor Artu radi Krleža. Meni je to bilo interesatno, ali sam rekao i da moramo naći način da to uradimo. Ona je htjela da dođe sa glumcima, a da mi nekako snosimo osnovne troškove, ali je jasno da to ne može. Onda smo tražili varijantu kako to da napravimo. Zvao sam Dubravku Vrgoč u Zagrebačko kazalište mladih, i predstava je ušla u njihov program. ZKM je zvao Zetski dom, gdje je takođe predstava ušla u repertoar. Zajedno su se uklopili, sve je profunkcionisalo i onda smo mogli da kofinansiramo predstavu „Leda“ za ovu godinu. Za te koprodukcije gledam da Crna Gora da manje. Pa, ZKM ima više novca od nas, zašto ne bi i dali malo više?
ANALITIKA: Kakvi su Vaši planovi za naredne sezone? Da li ćete se možda sada vratiti u Hrvatsku i tamo raditi?
MAĐELI: U Hrvatskoj je sada možda malo drugačije. Pobijedili su socijalisti na izborima, pa će u nekim institucijama biti neki ljudi koje poznajem. Jedan moj asistent bi trebalo da bude u Dubrovniku, pa će Kotor Art možda i s njima sarađivati. Uostalom, moj honorar ovdje je izuzetno mali. Vjerujte, ne pokrije te moje slobodne dane koje provodim ovdje. Ali, ni ove godine nisam želio da interferiram lično u programu Kotor Arta, jer ako sebi produciram predstavu - neće ostati novca za druge. Tako ću uraditi i sljedeće godine. Ali, možda ću 2014. godine odustati od jedne režije u Njemačkoj, pa ću doći da radim u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, jer će to biti jubilarna godina teatra.
Kristina JERKOV
