Crna Gora je mala za medijske magnate

- U politici važi pravilo “nikad ne kaži nikad”, zato se i politika često poredi sa najstarijim zanatom na svijetu. Sad i mediji mijenjaju principe u skladu sa trenutnim interesima. Dok se donekle može razumjeti partijski pragmatizam trgovine principima, novine, ako drže do moralnog ugleda, a ne do vlasti, ne bi trebalo da mijenjaju uređivačku politiku da bi dobili saveznike, kaže Marko Špadijer, sekretar Matice crnogorske za Portal Analitika.

Komentarišući aktuelnu crnogorsku medijsku scenu, Špadijer veli da poznaje veliki broj medijskih poslenika u Crnoj Gori, za koje je uvjeren da nijesu manje časni, razumni, solidarni, socijalno osjetljivi, druželjubivi i dobronamjerni od drugih društvenih skupina. “No, najveći broj njih je satjeran u interesne torove i moraju da slijede upute gazda za odstrijel i obilježavanje kao neprijatelja svakog ko nije sa njima u savezu”. Tako novinari, kaže Špadijer, postaju ljudi vjere, strasti i propagande jedne ideologije, koji svoja profesionalna znanja stavljaju u tu funkciju.

“U svakoj epizodi američkih serija o korumpiranom policajcu, više je patriotizma i društvene odgovornosti nego u našem istraživačkom novinarstvu”, kaže Špadijer.

On dodaje da “ne viđeti i dalje opasnost od velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori nije daltonizam, već najgora vrsta političkog i medijskog licemerja”. To je ono što ga, kako kaže, najviše boli kad zapazi kod saboraca iz bitaka za crnogorsku suverenost.

Marko Špadijer, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Pobjede, komentarišući trenutnu situaciju u ovom dnevniku, kaže da Crna Gora nije toliko stabilna i bogata da “simbole državnosti prodaje na buvljaku”.

ANALITIKA: Danas je Svjetski dan medija. Da li se i kako, od vremena kada ste radili u medijima, promijenio pojam slobode medija?

ŠPADIJER: Trideset godina nijesam u novinarstvu. Više gotovo ništa nije isto. Sloboda je najmanje „promjenjiva“ jer je svevremena, ali se za nju treba stalno boriti. Novinar mora biti bezbjedan da bi služio slobodi. Kad novinar osjeća strah od represije ili ugađa interesima grupa, novinarstvo nije u funkciji slobode. Zaboravlja se na dostojanstvo riječi, istinu, ne cijene se vrline i dolazi do zloupotrebe slobode. Sloboda i pravo drugog je granica na kojoj treba da stane autocenzura novinara.

ANALITIKA: Stiče se utisak da je medijska scena u Crnoj Gori trenutno najprljavija u okruženju. Što je, po Vašem mišljenju doprinijelo tome? Ta njena karakteristika još je izraženija, imajući u vidu da je Crna Gora malo tržište, uključujući i medijsko.

ŠPADIJER: Drago mi je što u Crnoj Gori ima toliko medija, naročito štampanih, jer to govori da mnoge političke i socijalne grupe mogu iskazivati svoja uvjerenja. Nije mi jasno otkuda interes za toliko elektronskih medija čije su centrale van Crne Gore.

Ne znam pouzdano kakva je situacija pisanih medija u okruženju. Svako ima svoje probleme i sa njima se nosi. Koliko sam informisan, Crna Gora nije naročito prisutna u medijima kod susjeda, a ni region nije adekvatno zastupljen u medijima kod nas. Beograd više nema monopol printanih medija u Crnoj Gori i ne uspijeva prenijeti svoju frustraciju (recimo o Kosovu) na crnogorsku javnost. Novine u Srbiji pišu o Crnoj Gori u negativnom kontekstu, a domaći mediji na to rijetko reaguju. Mislim da se više umnožavaju, nego liječe stereotipi i predrasude jednih o drugima. Nije dobro prekinuti veze sa onima sa kojima smo do juče bili zajedno i ne truditi se da zajedno savladamo ružno nasljeđe bliske prošlosti.

Sada smo svi u okruženju uperili pogled na Brisel i Vašington. Moraćemo svesti horizonte na bliže distance, više se okrenuti okruženju i aktivirati sve pozitivne privredne, istorijske i emotivne resurse za bolji evropski život svih.

ANALITIKA: Ovaj Dan medija u Crnoj Gori dočekujemo uz nezapamćeni medijski rat „nezavisnih“ i „režimskih“ medija. Ko su, po Vašem mišljenju, suprotstavljene strane u njemu? Kako bi ih definisali?

ŠPADIJER: Istorija crnogorskog novinarstva bilježi kuriozitete o izlasku desetak dnevnih novina ali su bili više ratni bilteni agencija, nego novine. Možda je mali prostor za toliko medija jedan od uzroka uzajamne netrpeljivosti. Bojim se da su razlozi dublji. Deklarativno smo svi za evropske vrijednosti, za bogatu državu i stabilnu demokratiju, a na djelu ne razvijamo razumijevanje, već rastakanje sopstvene države. Izgubili smo se u šumi, zaklanjajući se iza svojih stabala. Partikularizmi su tako jaki i glasni da bi se reklo da trošimo energiju na stare bitke. Možda nekome izgleda da cvjetaju svi cvjetovi, ali mislim da je pogodno vrijeme za bujanje svake vrste korova.

Ne znam da li je to medijski rat ili politički rat medijskim sredstvima. To se želi dramatizovati kao rat u kome je dozvoljeno svako oružje, pa i biološko, za uništenje protivnika. Privatni mediji opozicione orjentacije žure da uspostave monopol i eliminišu konkurenciju koju podržava država. Na drugoj strani, zapuštena i opterećena raznim hipotekama, Pobjeda se bori da preživi. Akumuliralo se mnogo zle volje i osvetničkog bijesa koji ignoriše argumente i pretvara ovu scenu u balkansku krčmu u kojoj se ne drži do manira i poštovanja protivnika.

ANALITIKA: Bilo je za očekivati da pojava novih, privatnih medija obogati crnogorsku medijsku scenu. Slažete li se sa stavom da je na planu profesionalizma, što bi trebalo biti osnovni postulat u novinarstvu, u posljednje vrijeme došlo upravo do njegove degradacije?

ŠPADIJER: Zanat novinara traži više od elementarnih profesionalnih znanja za poštovanje i opstanak na javnoj sceni. Poznajem veliki broj medijskih poslenika u Crnoj Gori i uvjeren sam da nijesu manje časni, razumni, solidarni, socijalno osjetljivi, druželjubivi i dobronamjerni od drugih društvenih skupina. Nažalost, najveći broj njih je satjeran u interesne torove i moraju da slijede upute gazda za odstrijel i obilježavanje kao neprijatelja svakog ko nije sa njima u savezu. Tako postaju ljudi vjere, strasti i propagande jedne ideologije, pa i svoja profesionalna znanja stavljaju u tu funkciju. Nevjerovatno je koliko je kolega i prijatelja iz crnogorske medijske zajednice posljednjih par godina prestalo da druguje i da „zbori“.

ANALITIKA: Što mislite o tome što su se neki mediji - koji su i nastali u cilju borbe protiv velikosrpskog hegemonizma sa izrazito indipendističkom uređivačkom politikom - u međuvremenu toliko zbližili sa onim ideološkim snagama protiv kojih su godinama bili i za čiji su se poraz u Crnoj Gori toliko zalagali?

ŠPADIJER: U politici važi pravilo nikad ne kaži nikad, zato se i politika često poredi sa najstarijim zanatom na svijetu. Sad i mediji mijenjaju principe u skladu sa trenutnim interesima. Dok se donekle može razumjeti partijski pragmatizam trgovine principima, mediji - ako drže do moralnog ugleda, a ne do vlasti - ne bi trebalo da mijenjaju uređivačku politiku da bi dobili saveznike. Ne viđeti i dalje opasnost od velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori nije daltonizam, već najgora vrsta političkog i medijskog licemerja. To me najviše boli kad zapazim kod saboraca iz bitaka za crnogorsku suverenost.

ANALITIKA: Ima medijskih analitičara koji su čvrsti u stavu da će veliki oglašivači pojesti medijske slobode sa većom efikasnošću nego bilo koji totalitarni režim. Što se Crne Gore tiče, imam utisak da smo svjedoci i jednog novog paradoksa – da vlasnici nekih privatnih medija koriste određene političke strukture u cilju jačanja sopstvenog uticaja, ne samo političkog. Do danas je bilo suprotno – strukture političke i partijske moći bile su te koje su koristile medije. Slažete li se sa tim stavom?

ŠPADIJER: Crna Gora je mali je prostor za medijske magnate. Ovdje se od medijskog biznisa može tek preživjeti. Ne vjerujem da toliko medija opstaje na crnogorskom prostoru koristeći njene ekonomske resurse za oglašavanjem. Biće da postoje drugi mehanizmi koji im to omogućavaju. Nema velikog tiraža, nema oglašivača, nema dovoljno umrlih… Bogatstvo ili moć treba steći na drugoj strani, a mediji služe drugim ciljevima. Ovdje novine ne žive od oglasa za prodaju na tržištu raznih roba i usluga već od reklamiranja političkih projekata koje plaćaju političke grupacije. Oduvijek su partije željele da imaju svoje medije, sada neki mediji biraju partije saveznike u borbi za moć.

ANALITIKA: Što mislite o dekriminalizaciji klevete?

ŠPADIJER: Cicvarićevski novinarski stil „kidanja nosa“ koji su koristili najamnici za diskreditovanje onih koji su protivnici nalogodavaca odomaćio se u međuratno vrijeme. To je bio razarajući elemenat dostojanstva riječi u Crnoj Gori. Sada se taj govor vraća na medijsku scenu u punoj brutalnosti. Piše se bez dlake na jeziku, o svemu otvoreno i neobuzdano. Zakon je na strani potpune slobode. U medijskom „junaštvu“ u Crnoj Gori došli smo do svakodnevnog stalnog pljuvanja i nipodoštavanja ljudi i institucija.

Pretjerana upotreba te vrste novinarske hrabrosti dovodi do devalvacije kritike i pisane riječi uopšte. Nesumnjivo da je smanjenjem represije prema novinskoj riječi otvoreno polje veće slobode, ali tu slobodu treba odgovorno koristiti. Možda je za crnogorske prilike i psihološki odnos pojedinca prema javnosti prerano donijeta odredba o dekriminalizaciji klevete. Čini mi se da u dijelu građanstva još važi maksima “Čovjeku su u životu najpreči obraz i riječ”.

ANALITIKA: Gdje se izgubila društvena odgovornost medija? Zar je to tako zastario pojam?

ŠPADIJER: Društvena odgovornost medija - kako to prepotopski zvuči. Odgovornost medija prema društvu u cjelini još postoji u deklaracijama o javnim servisima i nekoj utopijskoj šemi evropskih intelektualaca koji se još nijesu odrekli ideala o pravednom društvu.

Mediji jesu važan činilac javnosti, ali ne mogu biti zamjena za institucije. Da bi javnost bila aktivna u društvenim poslovima mora biti svestrano i objektivno informisana. Gotovi sudovi o ličnostima i pojavama ne čine uslugu demokratizaciji društva. U crnogorskom slučaju mediji ne pomažu da se stišaju strasti i odvija konstruktivan društveni dijalog, već dolivaju na tešku socijalnu situaciju, nove naboje mržnje i netolerancije.

Sloboda i pluralizam informacija trebalo bi da jačaju autoritet institucija i daju energiju za demokratski prosperitet društva, a ne da rastaču jedinstvo zajednice i dovode u pitanje njeno postojanje.

Nedovoljno uhodan protok informacija ostavlja prostor kolateralnim putevima, čime se stvara kvazi sloboda bez pravila, obaveza i principa.

Privatni mediji misle na društvenu odgovornost koliko na lanjski snijeg. Može se i mora otvoreno pisati o javnim poslovima i fokusirati medijska pažnja na zakonitost rada i odgovornost nosilaca javnih funkcija, ali nije posao medija da budu zakon, istraga, sud, politički faktor i moralni arbitar u tim stvarima. Time na svoja pleća uzimaju previše odgovornosti. Mediji tiraž i uticaj stavljaju ispred društvene odgovornosti, istinoljubivosti, patriotske svijesti, pa i morala. U novom darvinizmu dominacija najjačih kamuflira se retorikom o jednakim pravima, a partijska taktika vrhuncem demokratije. Iako neštedimice dijele političke, moralne etikete i osude i traže s pravom lustraciju političkog faktora, mediji nijesu spremni na tu vrstu samoispitivanja i sagledavnja odgovornosti.

U svakoj epizodi američkih serija o korumpiranom policajcu, više je patriotizma i društvene odgovornosti nego u našem istraživačkom novinarstvu.

ANALITIKA: Kao bivši glavni urednik Pobjede, što mislite o njenoj prodaji i o mogućem gašenju? Kako ocjenjujete stav vlasti prema ovom listu koji, uz sve mane i kontroverzni dio svoje prošlosti, predstavlja svjedočanstvo o onome što je bila državna politika Crne Gore od rata naovamo?

ŠPADIJER: Vrijeme koje sam proveo u toj kući je dio moje biografije, baš kao i u reviji Ovdje, u nedjeljniku Monitor i u časopisu Matica. Sada snosim odgovornost jedino za Maticu.

Više puta sam javno kazao da sam zgrožen uređivanjem Pobjede u nekim periodima. Međutim, Pobjeda izlazi 67 godina. Stramputice koje je imala nastale su u službi državnoj vlasti. Ne znam zašto u tranziciji društva nije Pobjeda mogla biti printani javni servis. Pobjedu nijesu domaćinski pripremali za konkurenciju, već je raskubali, zanemarivali i činili sve zavisnijom od budžeta. Vlada je posmatrala sve to bez odlučnosti i jasne strategije. Sada tenderska komisija treba da odluči o njenoj sudbini. Mislim da nijesmo toliko stabilni i bogati da simbole državnosti prodajemo na buvljaku.

Gordana BOROVIĆ