Dogodilo se to formalnom predajom ratifikacijskih instrumenata u Stejt departmentu, u prisustvu tadašnjeg premijera Duška Markovića, te generalnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga.
Prije toga, Crnoj Gori je odobren Akcioni plan za članstvo 2009. godine. Šest godina kasnije, stigao je i poziv Alijanske Crnoj Gori, a u razdoblju od juna 2016. do maja 2017. protokol o pristupanju Crne Gore usvojili su paramenti svih tadašnjih članica NATO.
Jedan od značajnijih dana, svakako, bio je i 28. april 2017, kada je na Cetinju, na sjednici Skupštine, usvojen pristupni ugovor o članstvu u NATO. Taj je dokument podržalo 46 poslanika, i to iz redova Demokratske partije socijalista, Socijaldemokratske partije, Socijaldemokrata, Bošnjačke stranke, koalicije “Albanci odlučno”, Hrvatske građanske inicijative i Liberalne partije.
Na sjednici nije bilo poslanika Demokratskog fronta, Demokrata, URE, Demosa i Socijalističke narodne partije.
Sve se dogodilo nakon dužeg razdoblja pokušaja Rusije da destabilizuje političku situaciju u Crnoj Gori, a što je kulminaciju doživjelo tokom izbora 2016. godine. Naravno, Moskva se tada oglasila navodeći da je pristupanje Crne Gore “velika greška”.
Nakon Crne Gore, članica NATO postala je Sjeverna Makedonija, a potom – uvidjevši dokle je destruktivna politika Moskve dovela u Ukrajini – i do tada strogo neutralna Finska. Očekuje se kako će narednih mjeseci Alijansi pristupiti i Švedska.
I dok je teza o tome kako je članstvo u NATO garant bezbjednosti nerijetko među oponentima tog procesa doživljavana kao floskula, njen značaj i tačnost uviđamo upravo u posljednjih petnaestak mjeseci.
Članstvom u NATO ostvaren je jedan od dva ključna vanjskopolitička prioriteta zacrtana nakon obnove nezavisnosti. Na realizaciju onog drugog, koji se odnosi na članstvo u EU, sve su prilike – još ćemo se načekati.
