- Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se pitanje položaja Srpske pravoslavne crkve u definitivno riješi, Crna Gora predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom njene teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se - kaže u razgovoru za Portal Analitika ugledni profesor Univerziteta Crne Gore, sada u penziji, dr Radovan Radonjić. On smatra da je za SPC, i njenu poziciju u Crnoj Gori, najpovoljnije bilo upravo to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da tako koristi materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema.
Profesor Radonjić nedavno je izdao svoju 40. knjigu, „Političke doktrine“, obimno djelo od 800 strana, u kojem, između ostalog, analizira i odnos crkve i države, kako kroz političku i religijsku doktrinu, tako i kroz njihov stvarni, istorijski međusobni uticaj.
Crkva je, kako se može se zaključiti, često bila politički saveznik država u ostvarivanju njihovih političkih, pa i ekspanzionističkih težnji, kao što su nerijetko bile i protivnici u borbi za politički uticaj i prevlast. Kako u starija vremena, tako i u novije doba, pa i našoj skorijoj, balkanskoj i crnogorskoj prošlosti.
ANALITIKA: Prevratničke strukture su, prije dvadesetak godina, obilato koristile usluge crkve u ostvarivanju plana formiranja nacionalnh država. Da li se danas ta usluga na izvjesni način, plaća?
RADONJIĆ: Događaji od prije 20 godina, započeti bar u Crnoj Gori, poznati kao AB revolucija, bili su dobrim dijelom, ako ne i sasvim, u funkciji ostvarivanja srpskog velikodržavnog projekta. Na tom fonu su se, iz razoga koji su uglavnom objašnjeni, našli i mnogi u Crnoj Gori, pa i vođstvo AB revolucije. Razumije se da su, prihvatajući takvu orijentaciju, prihvatili i ulogu važnog činioca tog svesrpkog poduhvata. SPC je radi ostvarivanja tih ciljeva u Crnoj Gori dala svu podršku AB revolucionarima i njihovoj političkoj promociji.To je u početku bilo obostrano korisno i funkcionisalo je do momenta dok se u Crnoj Gori nije našla kritična masa mudrih i moćnih da se organizovano tome suprotstave.
No, kako kažu, „stara ljubav zaborava nema“, pa se i danas, na relaciji vođstva AB revolucije, koje je u biti i danas na vlasti, i vrha SPC u Crnoj Gori, javljaju vrlo interesantni odnosi: nekad izvjesnog zahlađivanja, a potom, otopljavanja. Lako je prepoznati da jedan dio vladajućih struktura u Crnoj Gori nikad nije shvatio što je radio i za koga je radio ili, ako jeste, utoliko gore, jer tako priznaje da je svjesno radio protiv Crne Gore.
Jer, od svega što je napravljeno za SPC i njenu poziciju u Crnoj Gori, svakako je najpovoljnije to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da, koristeći materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema, čini ono što čini.
Ko plaća račune? Crna Gora, razumije se.
Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se to pitanje definitivno riješi, ona predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se. Nažalost, ne pokazuje ni interes, niti snagu da to riješi.
ANALITIKA: Mislite li da je neće ni pokazati u skorije vrijeme?
RADONJIĆ: Sudeći po nekim nedavnim izjavama iz crnogorskog političkog vrha, može se zaključiti da će ovakvo stanje potrajati. Crnogorski politički vrh se i dalje ne oslobađa jedne fatalne stvari i po njega i po Crnu Goru – uplitanja u pitanja dogmatsko-vjerskog karaktera. Ako ne direktno – u smislu da mijenja učenje - a ono u smislu da presuđuje o tome ko je kanonski priznat, a ko nije kanonski priznat.
Religijsko je uvijek imalo uticaj na to što se na Balkanu dešava. Danas sve balkanske države uglavnom slijede evropske i svjetske trendove u pogledu regulisanja odnosa između države i vjerskih organizacija. U konstitucijama nijedna od njih nema nešto za šta bi se moglo reći da nije na nivou savremenih svjetskih standarda. U praksi se, međutim, javljaju različitosti.
Kad je islam u pitanju, on ima različite pozicije, zavisno od zemlje. Kod katolika je situacija nešto drugačija. Sve katoličke organizacije širom svijeta izuzetno drže do toga što centar u kojem trenutku smatra važnim i to poštuju.
Na području pravoslavlja, međutim, na Balkanu vlada pravi nered s mnogo međusobnih nerazumijevanja, pa i sukoba pomjesnih crkava. Odnos Makedonske i Srpske, Srpske i Crnogorske crkve, govore da ima puno neriješenih pitanja, koja proizilaze, što iz nepoznavanja stvari, što iz otvorenih političkih tendencija samih crkava i težnji za što većim uticajem. Balkan, kako u političkom, etničkom, kulturološkom, tako i u smislu međusobnog odnosa vjerskih zajednica, predstavlja jednu od najsloženijih destinacija na zemlji.
ANALITIKA: Komunizam je bio snažno ideološki obojen. Koja je ideologija današnje vladajuće strukture u Crnoj Gori?
RADONJIĆ: Nema moderne politike bez ideologije i nema ideologije van politike. Komunistički odnos prema religiji temeljio se na dvijema pretpostavkama. Prvo, da objašnjenju treba dati prednost nad vjerovanjem, a razumu nad misticizmom.
Loša tumačenja tih dviju pretpostavki i njihovih prevođenja u ideologiju nepodnošenja svega što se suprotstavlja njihovom pogledu na svijet drugo je pitanje i može se porediti s onim što je crkva radila u vrijeme inkvizicije, ili proizvodeći instituciju jeresi.
Ali, bilo je komunističkih zemalja, i to komunističkijih od naše u kojima niti su vjerske organizacije bile na udaru, niti je za članove komunističkih partija bilo zabranjeno ispovijedanje vjere. I na prostoru bivše Jugoslavije su iskustva u tom pogledu bila različita.
Što se sadašnjih crnogorskih političkih partija tiče, na vlasti i u opoziciji, nijedna od njih ne bježi od ideologije - čak nijedna od njih ne bježi ni od korišćenja religijskih osjećanja ljudi u ideološke svrhe. A što je ovo paktiranje sa crkvom, ili sukobljavanje s njom, do emanacija toga? Manifestacija pokušaja da se i čovjekovo religijsko ubaci u kola političkog i da se preko njega lakše ostvaruju neki ciljevi koji su u skladu sa ideologijama partija.
ANALITIKA: Crkve na Balkanu, pa i SPC, kao kako sami kažete, najuticajnija u Crnoj Gori, ponašaju se kao prvenstveno politički faktori. Da li će i dalje težiti održanju te pozicije?
RADONJIĆ: Crkva se uvijek miješala u političke stvari. Ne samo kod nas. Ona se nikada nije ograničavala samo na sferu duhovnog, na „otvaranje širih i izvjesnijih puteva prema Tvorcu“, već je nastojala da čovjeka zahvati u svoj njegovoj suštini. Ne treba se zanositi da će jednoga dana postojati neka crkva koju neće interesovati politika i političko.
Međutim, u tom dijelu crkvenog angažovanja javljaju se velike razlike. Ako neko uzme, recimo, platformu koju je Katolička crkva usvojila u vrijeme, mislim, pape Đovanija XXIII, ranih '60-tih prošloga vijeka, i uporedi je sa najprogresivnijim političkim platformama svijeta onoga doba, neće naći bitne razlike. Imate i crkve koje, međutim, pribjegavaju vrlo konzervativnim ideologijama i orijentacijama, proizvodeći stanja kakve su neke crkve kod nas proizvodile tokom nekoliko posljednjih decenija. To i danas čine, noseći barjak najvećih međunacionalnih i međudržavnih isključivosti i animoziteta.
Uostalom, treba se podsjetiti nečega što ljudi gube iz vida - da su crkve organizacije koje su stvorili ljudi, po mjeri svojih interesa i ciljeva.
ANALITIKA: Jedna od teza zagovornika potpuno autonomnog djelovanja crkve jeste da je crkva starija od svake države, te da je njeno pravo, po pravu prvenstva, apsolutno i dominatno nad državnim pravom, a da su crkveni zakoni iznad državnih...
RADONJIĆ: Naravno da će crkveni oci u okviru svoje propagande, koja je čisto politička, reći da je crkva starija. Crkva je specifična vjerska organizacija, nastala u okviru hrišćanstva i nigdje drugo. A hrišćanstvo, kao što znamo, nije ni prva, niti najveća svjetska niti najveća monoteistička religija. Ima i većih i starijih. Mnoge religije, i velike, i stare i uticajne, nemaju boga i božanstvo, već vjeruju kultu prirode ili već nečem drugom. Mnogi iz neznanja i neukosti misle da sve vjeroispovijesti imaju crkve. Nemaju! Još u 12. vijeku prije nove ere, Kina je imala državnu organizaciju na nivou na kojem su postojala vrlo precizno definisana, pa i po međusobnim odnosima, ministarstva, za koja se takođe često smatra da su proizvod novog doba.
Dakle, lako se može zaključiti ko je stariji. Starije su države, i to mnogo. Vjerovanja je bilo i prije pojave država, ali crkava nije. Uostalom, i monoteizmi su često nametani silom državne politike, uz mnogo krvi i ratovanja. Tako je i hrišćanstvo šireno. Jer, oni koji su bili na čelu tih država, računali su, a pokazalo se da nisu bili u krivu, da će im religija i religijsko prevedeni u političku ideologiju, poslužiti za ostvarivanje njihovih velikodržavnih ciljeva i održavanje na vlasti.
ANALITIKA: Kako ocjenjujete položaj SPC u Crnoj Gori, koja ima centar u drugoj državi?
RADONJIĆ: Kada govorimo o poziciji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, često optužujemo kralja Aleksandra Karađorđevića, zaboravljajući da je mjesec dana nakon Podgoričke skupštine, na istoj etičkoj, ideološkoj i političkoj podlozi, arhijerejski sabor Crnogorske pravoslavne crkve donio odluku o pripajanju Crnogorske crkve Srpskoj crkvi, odnosno crkvi koja će se formirati u budućoj zajedničkoj državi.
Prema tome, Crnogorska crkva je sebe prinijela na oltar, i otuda SPC sada polaže pravo na svoje prisustvo u Crnoj Gori. Naravno, ta prava su u nekom smislu ukinuta aktima nove vlasti poslije II svjestkog rata, ali stvari nisu suštinski ukinute.
Mi slavimo mitropolite kao velike državotvorce. Zaboravljamo, pri tom, da zavirimo u to – koje su to njihove projekcije crnogorske države i koja su to njihova džavotvorna shvatanja? I uporno odbijamo da o tome pričamo. Kad bismo to pitanje otvorili, vidjeli bi da među njima nema nijednog, ama baš nijednog, koji je na tu temu promišljao konzistentno i moderno.
Štaviše, bilo je u crnogorskoj istoriji perioda kada su, dobrim dijelom katastrofalnim greškama upravo njenih vladara, napravljeni potezi čiju besmislenost Crna Gora sada plaća.
U vrijeme formiranja nacionalne svijesti, ubacivani su elementi koji su jačali uticaj religijskog i otvarali prostor za interpretacije da su svi Crnogorci Srbi ili, makar, da je srpska vjera u Crnoj Gori.
Kod Mitropolita Petra I postoji samo jedna vizija te vrste, izložena u njegovom čuvenom projektu o „slavenoserpskom carstvu“ koje bi obuhvatalo dosta širok prostor, do Drača, Skoplja, i u kojem bi on, kao ruski namjesnik, bio „šef“. Druge projekcije on nema. Petar II, kad razmišlja o tome što bi na Balkanu trebalo da se desi, nakon tada već izvjesnog povlačenja Turaka, on govori o „vaskrsu“ bugarskog carstva, makedonskog carstva, srpskog carstva, ali Crnu Goru kao jedinicu – nema. Kralj Nikola takođe ima fikcije o ujedinjenom srpstvu na čijem će on biti čelu.
Kada je Crna Gora nestala, 1918. godine, nestala je i crnogorska crkva, u čijim se redovima, uostalom, kao i u glavama onih koji su joj bili na čelu, nikada nije javljala crnogorska država. Oni su se borili za „naš“ narod, za „našu“ slobodu. U to „naše“, bilo je naravno i odrednica crnogorska, ali se u kontekstu modernog državotvornog smisla, nije razmišljalo.
Ali, nije problem u tome što Srpska crkva hoće, i u onome što čini. Ona je zbog toga tu. Zadatak njenih prelata je, oni to ne kriju, politički, i oni ga obavljaju i obavljaće ga, sve dok budu mogli. A mjeru njihove mogućnosti ne određuju oni, nego Crna Gora. Danas je Srpska pravoslavna crkva najmoćniji politički faktor u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Moćniji i od DPS-a?
RADONJIĆ: Jeste! I od DPS-a. Jer, DPS i vlast su obavezani zakonom. Srpska pravoslavna crkva ne podliježe crnogorskim zakonima. Ona se ponaša bukvalno kao ekstraustavna. Što god da radi, Crna Gora ne pokazuje moć da može to da osujeti. To što je podignuta crkva na Rumiji, mimo zakona, to što čine sa sakralnim objektima, to što čine u sferi finansijskog poslovanja, to što čine politički, u krajnjoj liniji- zorno propagirajući svoju anticrnogorsku opredijeljenost - je nešto što niko u Crnoj Gori ne kontroliše. A sve su to stvari koje spadaju u ingerencije onoga ko vodi državu.
Gordana BOROVIĆ
