Piše: Vladan Lalović
Vraka predstavlja širi geografski prostor koji je dobio ime po rječici Vraki, smješten u plodnoj ravnici sjeveroistočno od Skadra. Ona je nekad pripadala skadarskim velikašima, naročito pašama i begovima plemićkog roda Bušatlija, po predanju potomaka Stanka Crnojevića Skenderbega koji je prešavši u islam dobio velike posjede a, između ostalih, i mjesto Bušat po kome su se njegovi potomci prozvali Bušatlije. Ovu oblast čini više sela: Raš, Grilje, Stari Borič, Mladi Borič, Omara, Kulja, Kotrobudan, Turalija Kamenica i Derignjat, naseljena isključivo crnogorskim življem osim posljednjeg u kojem su pored Crnogoraca živjele i albanske porodice. Zahvaljujući povoljnom geografskom položaju u plodnoj ravnici koja se prostire od podnožja planine Maranoj, pa sve do obale Skadarskog jezera, Vraka čini jednu kompaktnu prirodnu i ekonomsku cjelinu. Podatke o Vraki nalazimo još u zapisima Marijana Bolice iz 1610., kad je putujući kroz Osmansko carstvo zabilježio dragocjeni prilog o Skadarskom sandžakatu, području Vrake i njenom stanovništvu koje se bez obzira na etničku i konfesionalnu pripadnost uvijek nazivalo Vračanima.
Osmanska uprava nije izričito tražila od crnogorskog stanovništva da prime islam i promijene svoje običaje, što je u najvećoj mjeri pogodovalo očuvanju njihovog narodnog bića i kulture. Takva politika Turske imala je funkciju da sebe prikaže pred međunarodnom javnošću kao prilično liberalnu zemlju za ondašnje prilike koja je spremna inovjercima pružiti utočište i bez dodatnih uslova ih integrisati u svoj pravno-administrativni okvir.
Crnogorci su se iseljavali iz više razloga, a najčešće iz ekonomskih, političkih ili iz razloga lične i porodične sigurnosti od krvne osvete. Prvi pomen o doseljenicima u Vraku sa područja današnje Crne Gore veže se za 1705. godinu, dolaskom jedne porodice iz Kuča koja je po svom pretku Đuru dobila prezime Đurčevići. Naseljavanje ovog prostora Crnogorcima se postepeno nastavilo sve do 1878/79. Vremenom su doseljavale i druge porodice iz različitih krajeva Crne Gore, tako da u Vraki bilježimo 66 crnogorskih prezimena (bratstava) od kojih ćemo ovdje, zbog formata teksta, spomenuti samo neka, kao što su: Zlatičani, Martinovići, Brajovići, Matanovići, Bašanovići, Roganovići, Uskokovići, Markovići, Rackovići, Mrenovići, Ćeklići, Mikulići, Vukčevići, Đuretići, Ajkovići, Kontići, Banjevići, Kadići, Pešukući, Krstovići, Popovići, Rešetari, Pelevići i dr. Osim u Vraki, mnogi Crnogorci su živjeli u gradu Skadru i to Vučinići, Škatarići, Berojevići, Bulatovići, Vušovići, Kadići, Mandići i dr.
Živjeli su u vrlo kompaktnoj zajednici sa jako isprepletanim porodičnim vezama. Imali su brojne ukućane koji su u dvije do tri generacije živjeli u zajednici. Disali su jednim duhom i bili spremni da se u svakom trenutku žrtvuju za sigurnost cijele enklave. Zbog njihovog jedinstva, hrabrosti i odlučnosti teško je ko smio odlučiti da ih napadne ili ukalja čast i ugled, jer se to kod Vračana nije praštalo. Pretežno su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Na svojim i posjedima skadarskih begova uzgajali kvalitetni duvan, poznatiji pod imenom “Taraboš”, kao i bazične ratarske kulture pšenicu i kukuruz. Držali su krupnu i sitnu stoku, a pojedina domaćinstva su imala i do pet stotina grla ovaca. Vračani su bili uvažavani i cijenjeni od ostalih žitelja skadarske oblasti, zahvaljujući čemu su mogli, bez ikakvih uslova, uzimati kod lokalnih trgovaca sve što im je potrebno za domaćinstvo, a što sami nijesu bili u mogućnosti da proizvode na svojim posjedima. Držali su se zadate riječi, zbog čega su uživali povjerenje lokalnog stanovništva i građana grada Skadra.
Osnovne komponente njihovog kolektivnog identiteta bili su jezik kao primaran etnički agens, religija i autostereotipi koji su igrali važnu ulogu u definisanju granica njihove kompaktne enklave i generisali kategorije (podgrupe) unutar šire slovenske zajednice u Skadru. Čuvali su svoj identitet i svojstvenost prožete zajedničkim vrijednostima. To ima je omogućilo da sačuvaju vlastito biće u odnosu na druge. Čuvajući zajedništvo sačuvali su i svoj etnokulturalni i nacionalni identitet, po kojima su kao mala enklava osjećali međusobnu istost i visok stepen bliskosti i zajedništva, koje se formiralo jačanjem samosvijesti, odanosti tradiciji i istorijskom iskustvu. To im je omogućilo posebnost u odnosu na druge i sliku o sebi, odnosno kolektivitetu kojem pripadaju. Njihov konzervativni identitet im je umnogome pomogao da se odupru asimilaciji, jer je konzerviranje identiteta brana protiv njegovog nestajanja.
Na inicijativu Kraljevine SHS, 1923-1924. za njih su otvorene osnovne škole u Vraki i Skadru, no vlada kralja Zogua sprovela je prosvetnu reformu prema čijim odredbama su sve strane i privatne škole u Albaniji bile zatvorene, a u upotrebi su ostali samo udžbenici koje je odobrilo Ministarstvo prosvete. U to doba osnovnu školu u Vraki je pohađao 71 učenik. Jedan od najvećih pjesnika međuratnog perioda u Albaniji, Miloš Nikolić Miđeni bio je učitelj u školi u Vraki školske 1933/34.
Pojedini su Vračani, poznatiji kao Kafazi, zahvaljujući prije svega znanju jezika i etničkoj pripadnosti i vezanosti za svoju maticu, radili pri crnogorskom i kasnije jugoslovenskom Konzulatu u Skadru. Vračani nijesu služili vojsku osim crnogorsku i to kao dobrovoljci 1912/13. i 1915/16. Izbjegavali su vojnu obavezu, pa i u albanskoj vojsci Ahmeta Zogua, zbog čega su vojni obveznici nerijetko bili prinuđeni da emigriraju iz Albanije, najčešće u svoju maticu. Tokom Drugog svetskog rata pripadnici crnogorske zajednice su u velikom broju bili uključeni u pokret otpora u Albaniji, ali isto tako i u Jugoslaviji. Među njima su se posebno isticali Vojo Kuč(i) iz Vrake, kao i Branko Kadić i Jordan Misja iz Skadra, koje su albanski komunisti proglasili za narodne heroje nakon rata. Iz crnogorske zajednice dolazi jedan od osnivača komunističke partije Albanije Vasil Šanto.
Predanje o legendama iz crnogorske prošlosti predočila su im specifičnu sliku borbenog heroizma, sliku boraca koji su se u ime viših ciljeva borili za slobodu i riječ istine. Nesumnjivo su na njih, baš kao i na sunarodnike u matici, izvršile presudan uticaj predstave viteške tradicije, što se može zaključiti po osobenom načinu života i moralnom kodeksu kojeg su se čvrsto držali. Za njih je Crna Gora bila mnogo više od zemlje porijekla, divlje pirode, drače i kamena, koju su morali napustiti tragajući za boljim i lakšim životom. Ona je bila i ostala njihova stalna fascinacija i predmet njihovih vječno ponavljajućih snova; duhovno interpretirani krajolik na posve njihov način.
