Nije mi namjera da opisujem bogatu biografiju Marine Abramović, onaj ko je htio već sve zna o njoj. Ono što me podstaklo na pisanje jesu mnoge, manje ili više talentovane, Marine Abramović, čiji identitet pliva u fluidu raznih vrsta asimilacija.
Veliki broj Crnogoraca koji se nalaze u rasijanju izgubio je taj vrlo intimni osjećaj pripadnosti naciji svojih predaka i niti koja veže sve ljude ovoga svijeta sa svojim korjenima. Kada je u pitanju iseljenička populacija, ili kako se kaže – dijaspora, Srbija predstavlja pravi Bermudski trougao. I to je i prostorna i vremenska konstanta. Još je kralj Nikola, najveći utemeljivač srpstva u istoriji crnogorske državnosti, uprkos njegovom pogubnom djelovanju na razaranju crnogorskog istorijskog bića, morao sebi priznati: “Đe ja poslah u svijet Crnogorce, vrati se kao Crnogorac. Iz Srbije vazda kao neprijatelj”.
Đe se đedoše toliki Crnogorci u Srbiji: Kako ovo nije istorijski tekst, nećemo se baviti ni prisilnim ni dobrovoljnim kolonizacijama Crnogoraca, uloge Crnogoraca u antifašističkoj borbi u II svjetskom ratu i velikim brojem onih koji su iza rata, što zbog službe, što zbog procjene bolje perpektive, ostajali u Srbiji, kao ni mnogobrojnim studentima Beogradskog univerziteta koji se nijesu vratili u Crnu Goru. Ono što mene zanima jeste ogroman raskorak u ciframa onih koji su napustili Crnu Goru i otišli u Srbiju i redovnih popisa koje sprovodi odgovarajuća institucija države Srbije. Ili, narodski rečeno: đe se đedoše toliki Crnogorci?
Iako za takvo nešto, osim u ravni emocija, ne postoji nikakvo utemeljenje, srpska nauka, srpske elite i pod njihovim uticajem pojedini crnogorski vladari su, očigledno vrlo uspješno, producirali tezu o “dvojnosti” crnogorske nacionalne svijesti i bića. U strukturu nacionalne svijesti Crnogoraca kao najvažniji element se ugrađivalo srpstvo ili etničko porijeklo zajedničko sa srpstvom. Zanemarivala se naučna činjenica da , čak i pod uslovom da je osnovana teza o etničkom porijeklu zajedničkim sa srpstvom, elemenat pripadnosti je samo jedan od elemenata nacionalne svijesti. Apsolutni je aksiom da kod nijednog pojedinca ili kolektiviteta ne mogu postojati dva oblika nacionalne svijesti.
Mogu biti samo neki strukturni elementi jednog oblika nacionalne svijesti sadržani u drugome.
Više je nego jasno da ta navodna “dvojnost” crnogorske nacionalne svijesti pogodovala, što svjesnoj što nesvjesnoj, asimilaciji crnogorskih iseljenika i, što je najčudnije u svemu tome, dobar dio njih su postajali vrlo gorljivi i radikalni zastupnici negacije i zatiranje nacionalne svijesti naroda iz kojeg vode porijeklo. Moguće i da se radi o podsvjesnom osjećaju etičkog posrnuća zbog dodvoravanja “novoj sredini” i zabludi da bi se, sa nestankom naroda iz kojeg potiču, izgubila i ta neetička dimenzija njihovog djelovanja a dobilo na “ugledu” u novoj domovini. Takve osobe, poput onih poznatih u Crnoj Gori kao “terazijski Crnogorci”, niđe nijesu zavrijeđivale poštovanje pa se njima nećemo više ni baviti.
Osjećanje prepuštenosti: Sebe smatram paradigmom novije crnogorske dijaspore u Srbiji, koja je došla u Srbiju iz urbanih sredina i u čijoj pozadini nijesu bili ekonomski razlozi. Posmatrajući svoje potomstvo i potomstvo sličnih meni, jedino osjećanje koje imam je osjećanje prepuštenosti samome sebi i neravnoprvnom odnosu sa uticajem sredine koja me okružuje. Mogu samo da pretpostavim u kakvoj su poziciji bile generacije koje su se prije nas doseljavale u Srbiju, posebno one iz ruralnih područja i one koje su se iseljavale iz egzistencijalnih razloga. I najmanje nacionalne grupacije u Srbiji, mnogo manje nego što je crnogorska, su se institucionalno organizovale, na taj način čuvajući i njegujući svoje porijeklo, u saglasju sa mogućnostima koje im legislativa države Srbije omogućuje i dobroj volji država čiju nacionalnost imaju. Ukoliko uopšte imaju matične države, jer ima i takvih koje ih nemaju. Nekako smo mi Crnogorci vrlo svjesno zatureni od države Srbije pa izgleda kao da uopšte ne postojimo, odnosno da našim nacionalnim imenom zovu one koje pripadaju istoj onoj grupaciji čija su prava navodno ugrožena u Crnoj Gori. Dakle jedni te isti su u Crnoj Gori ugroženi Srbi, a u Srbiji “Crnogorci” sa uspješnim karijerama, uključujući i funkcije predsjednika Srbije, poput prethodnog predsjednika.. Mi nepatvoreni Crnogorci smo nestali neđe u prevodu. Nažalost, nije nas mnogo primjećivala ni matična država u susretima na državnim nivoima.
Tradicionalno i folklorno crnogorstvo: Postoji u Srbiji određeno organizovanje nacionalnih Crnogoraca, čak i kao političkih subjekata. Kako mislim da samo zdrave nacije ne dijele svoje pripadnike po svojoj različitosti, već da je različitost u okviru neke nacije samo njeno bogatsvo, ne pada mi na pamet ni da omalovažavam bilo čije i bilo koji način ispoljavanja nacionalne svijesti. Ima onih koji će naći sebe u tom vidu ispoljavanja kroz tradicionalno i folklorno crnogorstvo. Ono što je za mene problem je to što je ta vrsta crnogorstva anahronizam u očima moje đece, a vjerovatno i u očima potomstva ostalih urbanih Crnogoraca, kojih je, po mojim saznanjima, najveći broj u Srbiji. Izostanak osjećaja kongenijalnosti sa sadržajima koji im se nude kao dio nacionalnog bića, vodi njihovom daljem udaljavanju od svojih korjena. I obratno.
Daću sebi toliku slobodu da iznesem tvrdnju kako su Crnogorci u dijaspori vrlo skloni modernizmu i savremenom poimanju i kulture i međunarodnih političkih i društvenih realnosti. Pritom su mnogi od njih poznati po svojim visokim intelektualnim dometima i visokom društvenom ugledu i stručnosti u mnogim oblastima života. Dakle, jedan rasadnik mogućnosti i sposobnosti koji vapi za pravim načinom iskorišćenja i iskazivanja i sebe i svoje nacionalne osobenosti, na način prikladan njihovim ličnostima. Onog trenutka kad se organizuje taj potencijal, tada će se i druga generacija Crnogoraca involvirati i otkriti ono primordijalno u sebi, sa osjećajem da pripada naciji koju reprezentuju sve osobine modernih, civilizovanih svjetskih nacija.
Prenebjegnuti da je Crna Gora građanska država i organizovati sebe kao politički subjekat samo je davanje alibija sličnim anahronizmima u samoj matičnoj državi.
Moderne nacije politički djeluju u okviru različitih političkih ideja, a ne nacionalnog jednoumlja. Koncept krvi i tla je odavno odbačen od svih civilizovanih zemalja i mi se ponosimo što Crna Gora spada u red zemalja koje su sebe konstituisala kao moderno, građanski društvo.
Za dijasporu ključno ko čini vlast u Crnoj Gori: Za uspješan način djelovanja u okviru crnogorske dijaspore u Srbiji vrlo je važna uloga matične države i dobra volja njene vlasti. Zato je za nas od neprocjenjive važnosti ko čini tu vlast i kakav je karakter te vlasti. Prosto je nezamislivo da vlast u Crnoj Gori može činiti neko ko može od naše matične države praviti maticu nekom drugom narodu, koji već ima svoju državu i čiji smo mi građani. Podsjetite me da li se ja dobro sjećam da je glavni srpski argument protiv nezavisnosti Kosova bio kako jedan narod ne može imati dvije države. Razumijemo građane Crne Gore, nezadovoljne padom standarda. Pa i mi živimo u zemlji koja je daleko više pogođena ekonomskom krizom.
Ali, to je realnost na koju ne može uticati promjena vlasti. Bar smo mi to okusili u Srbiji. Činjenica je da bi dolazak partija na vlast koje su prosrpske orjentacije i čija su glavna baza građani Crne Gore koji Srbiju smatraju svojom matičnom državom, nas Crnogorce učinila narodom sličnom Kurdima. Poznajem dobronamjernije političke stranke u Srbiji prema Crnoj Gori i Crnogorcima nego što je to većina opozicionih stranaka u Crnoj Gori.
Isticanje u prvi plan manje kompromitovanih ljudi, poput M. Lekića, je samo podvala iza koje se kriju ista lica i iste deluzije. Siguran sam da bi uspon DF, SNP i srpskih stranaka bio naš sunovrat i skoro potpuni nestanak crnogorske dijaspore u Srbiji. Bez ikakvog zazora i moralne dileme reći ću da je dužnost svakog Crnogorca da voli i čuva svoju državu, makar mu se činilo da su iznevjerena njegova očekivanja. Osvetom za ta neispunjena očekivanja tek neće dobiti ono što su željeli. Završiću riječima velikog zaljubljenika u Crnu Goru i Crnogorce, engleskog državnika William Ewart Gladstone-a (1809-1898): “Sloboda je kao vazduh: ne osjeća se dok ne počne da nestaje”.
Neka Marinine suze ne budu prosute uzalud!
Slobodan Jovanović
