Tihuju pjacete i trgovi antičkog grada pod plaštom zvjezdane noći koja polako iščili dok se tamni pokrivač povlači na drugi kraj planete. Tratorije, sartorije, đelaterije, picerije, kafei, restorani, lagano otvaraju vrata šarmantnog ambijenta i šarolikog ukusa raznovrsnih delikatesa i delicija. Ljupkim, kaldrmisanim ulicama drevnog gradskog jezgra odzvanja melodični dodir točkova ranih automobila. Nadolazi januarsko, svježe i vedro jutro u Rimu. Prvi sunčevi zraci veselo pomiliju krovove i zelene oaze na teresama vila, dotaknu visoko drveće uredno potkresano do same razgranate krošnje koja podsjeća na džinovske pečurke.
Poseban je ugođaj kada sunce obasja starovremenske znamenitosti Rima i Vatikana: crkve, katedrale, palate, arhitektonske dragulje starih civilizacija i kultura. Punim sjajem i nesvakidašnjom ljepotom zablista bogatstvo prestižnog kulturno-istorijskog nasljeđa čovječanstva. Dodirom sunca, kao alhemičarskim štapićem, ožive veličanstveni kipovi i figure, spomenici prefinjene elegancije i raskošnog stila; osjećaj kao u poznatim teatrima kada se podigne masivna zavjesa. Slavna povijest danju dinamično pulsira poput kultne kazališne predstave, zadivljujuće scenografije i kostimografije, s dostojanstvenom mirnoćom i čarima mistike u večernjim satima. Harmonična uzvišenost struji arterijama srca grada.
Skladni drvoredi narandži u gustim zelenim krošnjama šire najfinije mirise Sredozemlja, ušetaju u divna zdanja kroz škure tamnozelene i boje tamne čokolade, često i blijedo plave ili sivkaste kapake - boje zimskog neba nad Rimom. Valovima veselih, toplih boja prelivaju se fasade: rumenilo zrelih bresaka, zlato kajsija, braon i oranž nijanse, lepršavi tonovi čija živost udahnjuje radost mediteranskog duha gizdavim palatama.
Nedaleko od znamenite Fontane di Trevi, odsutnost turističke vreve uživa elegantna građevina u Via Palermo 6 – istorijske reminiscencije na Konzulat Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, na čelu s diplomatom elitne klase, rodoljubivog uma, visokog obrazovanja, markantnim Evgenijem Popovićem. Državnički sentiment sa Cetinja obrglio obližnju Via Volturno 7, đe u turobnom vremenu egzila bješe sjedište Crnogorske kraljevske vlade početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Iščekujući proljećne horizonte ogoljelo drveće spušta grane nad Tibrom odajući naklon prirode istorijskim vodama.
Povijesne crnogorske putanje na Apeninskom poluostrvu uspinju se uskim kolovoznim trakama i prevojima ka brdovitoj unutrašnjosti Italije, slično putu ka vrhu Trešnjevika, izgrađenog za vrijeme kralja Nikole, a čiji slikoviti planinski pejzaž podsjeća na reljef San Marina, najstarije republike u Evropi, đe gordo dominira utvrđeni zamak i filigranski klesani, kameni zidovi. Gledajući s visina u izmaglicu, povrh brda i brežuljaka, patinom prošlosti odzvanjaju zvukovi vitezova, konjanika. Draži ceremonijala i tradicija otmjenosti stoljećima pažljivo njegovana, očuvana do najfinijih detalja u svečanim salama, đe su kitnjastim slovima ispisana imena čuvenih ličnosti ove drevne države; časno isijava Marino Borbikoni, univerzitetski profesor, predsjednik procrnogorskog komiteta za obnovu nezavisnosti Crne Gore koncem Prvog svjetskog rata. Njegova izuzetna osobenost, plemenitost i uzvišeno zvanje kapetana regenta daruje prefinjeni dizajn međunarodnim odnosima dvije stare države, naše domovine Crne Gore i Republike San Marino.
Blistavim, popločanim, ulicama, rijetki prolaznici. U Muzeju poštanskih markica i kovanog novca godi iskrena ljubaznost, nadasve prijateljska pažnja, a patriotski damar je snažan i ozari lica kada ugledate svadbenu medalju sa vjenčanja italijanskog kralja Vitoria Emanuela i crnogorske princeze Jelene Petrović rad umjetnika Luiđi Đorđija, kartoline s njihovim likom, a za sliku jahte kraljevskog para ističu da je nazvana ,,Jela“ iz ljubavi prema šćeri kralja Nikole. Naročiti je sjaj Danilovog Ordena za nezavisnost Crne Gore, snažna potvrda prisnih odnosa dvije zemlje dugog istorijskog pamćenja i značajne tradicije.
Brazda plodnog prijateljstva izranja iz depeše crnogorskog konzula Slava Ramadanovića iz Italije, upućene ministru inostranih djela Knjaževine Crne Gore, vojvodi Gavru Vukoviću, 22. januara 1903. godine: „Dragi Gospodine Vojvoda! Današnjom poštom imam čast poslati Vam prvi stepen i diplomu Ordena San Marino, određene za Nj. Kr. V. Gospodara, a koji sam jučer primio. Prilažem Vam i pismo g. Markiza Mak Svine, sa kojim mi javlja, kako Savjet San Marina jednoglasno šiljanje imenovanog ordena dekretovao uz manifestiranje poštovanja i uvaženja prema Uzvišenom Gospodaru. Na osnovu sporazumljenja prethodnog, o kojemu već znate, a koje je učinjeto i po najvišem odobrenju, nužno je da sad Nj. Kr. V. odlikuje prvog regenta Republike: Nobile Commendatore Semino Gozi, Capitano Regente della Republica di S. Marino sa I St. Danilovog ordena. Poslije će slijediti odlikovanje Vama, Iliji i meni, a sa strane naše drugom regentu Ministru In. Djela i Kontu Montalbo t.j. jedan prvi stepen i dva druga stepena. Razumije se samo diplome i oni nama i mi njima; samo Prvom regentu treba poslati i orden i diplomu, pošto su i oni to učinjeli, i to sasvim iznimno, jer obično ne daju nikad znakove“. Najrafiniranija oblast diplomatije - protokol i razmjena odlikovanja suverena dvije samostalne države nadomak tirkiznog Jadrana, zbližavaju mitske, neosvojive vrhove Monte Titano i Lovćena.
(Autor je crnogorski diplomata)
