Sve nesrećne države nesrećne su na svoj način, samo je Crna Gora srećna u svojoj nesreći. Ako bismo kojim mjernim instrumentima mjerili individualnu i/ili kolektivnu pasivnost Crnogoraca – dobili bismo zapanjujuće rezultate: pasivnost s prefiksom „pre”.
Međutim, ako pretpostavimo da je prośečni Crnogorac neki književni lik, opisali bismo ga kao anemičnu i plahu osobu koja vaga, a nikad ne siječe. Književni likovi obično liče na svoje okruženje, na prostor u kojem borave, kao u Gogoljevim romanima – pa u tom kontekstu, stanovnik ove države bi trebalo da liči na svoju državu.
Mogli bismo da ga upoređujemo s morem, planinama, jezerima, rijekama, zatim s vedrinom, svježinom, međutim – najviše sličimo „lokvi”, i to onoj koja je nastala od tuđe, a ne od naše kiše. Što predstavlja lokva?
Nas nadražuje poništavanje sopstva, nas uljuljkavaju sve veće cijene namirnica
Samodovoljni sliv štetnih padavina, toliko mutan da se više ni nebo ne ogleda. Takođe, to je tačka koju čizma (izazvana pukom slučajnošću) gazi ili preskače, i na kraju, sudbina svake lokve je isparenje. Zašto smo postali takvi, da li ćemo ostati takvi, zapravo da li smo bili drugačiji?! Bili smo, bili smo čak toliko veliki da smo tu velikost zamrzli, te započeli da živimo od njene slave, a tu slavu smo nadograđivali mitovima, intenzitet mitova i slave je opadao kroz prepričavanje, prepričavanje je zapalo u zablude, a zablude su postale baza iz koje se rađamo nakrivo nasađeni, sve do danas kad živujemo kao mlakonje i sprovodimo hologram bunt.
Međutim, problem je sistemske i novije mentalitetske prirode. Imamo pojedinca čije političko, odnosno društveno djelovanje nije u harmoniji s onim što kao biološko biće vidi i čuje, pa se taj pojedinac ponaša u skladu sa crkvenom ili partijskom matricom, donkihotovski potiskujući sve racionalne signale za uzbunu.
Nego, ako još dublje budemo kopali i tome tražiti uzroke, doći ćemo do obrazovanja koje, nažalost, u Crnoj Gori nema tradicionalno utemljenje, a sve zbog mnogih i teških istorijskih procesa, koji su nam ponudili ili utkali samo moralnu pismenost, (danas blijedu) koja, jasno je, neće biti dovoljna za razvoj civilizacijskih razmjera.
Ako pretpostavimo da je prośečni Crnogorac neki književni lik, opisali bismo ga kao anemičnu i plahu osobu koja vaga, a nikad ne siječe
Nego, da unesemo i dozu optimizma, pa da ne računamo na suštu smrt, već na onu kliničku, koja nam daje minimalne nade da će prośečni Crnogorac oživjeti i doživjeti neku vrstu katarze i reći: Dosta je! svim galopirajućim nemanima koje su se namjerile na njegovu Kuću.
Ostaje nam, dakle, da očekujemo novo buđenje, pa će onda one vjerujuće voditi Bog, a ne crkva, druge će voditi ljubav prema domovini, treće prosperitetna politika, a sve ostale jedinstvo.
Nijesu nama krivi nikakvi dritani, vučići, bečići, mićovići i ostali štetni virusi, nego, što bi rekao Balašević – „Krivi smo mi”.
Nas nadražuje poništavanje sopstva, nas uljuljkavaju sve veće cijene namirnica, mi volimo da nas lažu, mi volimo da se počastimo štetnim nasladama, da činimo razdor među nama samima. O ne, ne radi nam to neko drugi, To radimo mi, Crnogorci, srećni u svojoj nesreći.
Da je Vječna!
